Piše M. Topić: Zašto mi nogomet na Olimpijskim igrama nije davež nego povratak iskonskoj romantici

Najveći sportski događaj u svijetu a ipak, olimpijski turnir u nogometu, za razliku od košarkaškog ili rukometnog, ne privlači nimalo pozornosti. Ne samo da nije konkurencija Svjetskom i Europskom prvenstvu ili Copi, već je prosječnom pratitelju manje zanimljiv i od kvalifikacija za europska natjecanja s kojima se preklapa. Mnogi će za takav status okriviti pravilo koje ograničava slaganje momčadi. Naime, ekipa se mora sastojati od igrača mlađih od 23 godine, uz dodatak trojice starijih.

Pravilo koje je rezultat političkog dogovora

Ipak, pravilo samo po sebi nije uzrok, nego čista posljedica nečega što je zapravo politička odluka. I FIFA i MOO imaju zajednički interes da stanje bude onakvim kakvo je sada. Naime, FIFA svoj interes vidi u tome što Svjetsko prvenstvo ostaje najjača smotra reprezentativnog nogometa, događaj koji zakoči čitavu planetu. Takav ekskluzivitet nudi i dodatnu šansu za zaradu, koje su ionako ogromne. S druge strane Međunarodni olimpijski odbor shvaća moć nogometa.

I ne trebamo se pretvarati, sport je odavno postao industrija zabave. U toj industriji caruje novac, a baš ništa ne proizvodi novac kao nogomet. I dok na Mundijalima, Copama i Eurima postoje obilate novčane nagrade i premije, na Olimpijadi se igra za medalju. I to je otprilike to. Nema milijuna koje savezi dijele s organizatorom, premija igračima i kompenzacija klubovima. Dobri stari olimpizam, jedina nagrada je medalja, duh nekih starih vremena koji onda i nije privlačan kada si svjestan da imaš tvornicu novaca.

Ipak, za tango je potrebno dvoje. Međunarodni olimpijski odbor zapravo i nema ništa protiv ovakvog stanja, jer inače bi stvarao pritisak na FIFU i zahtjevao prilagodbu kalendara. Logika je jasna, kad bi se olimpijski nogometni turnir održavao u punoj snazi vjerojatno bi zasjenio baš sva druga natjecanja. Koliko god tako nešto bilo financijski isplativo, dugoročno smanjuje vrijednost ukupnog branda.

Radost dječačkog gledanja dvoranskog biciklizma

Olimpijske igre bi šira javnost, barem u Europi, percipirala samo kroz nogomet, a to onda umanjuje onu radost dječačkog gledanja dvoranskog biciklizma u vruće ljetno poslijepodne. Jednostavno, taj turnir bi vrlo vjerojatno postao veći od samih Igara, usput uzrokujući kaos u europskim natjecanjima, bilo domaćim bilo kontinentalnim.

Stoga, umjesto sukoba same elite sporta, Olimpijske igre su prešutnim dogovorom pretvorene u reviju mladih talenata. Barem što se nogometa tiče. A ono što nam pokazuju brojevi i atmosfera u javnosti, široke mase u dovoljnoj mjeri zanima samo nogomet, koliko god to zvučalo jednolično i nepošteno. Ono što ljude u vodstvu zanima je novac, a onda je rezultat jasan – Olimpijske igre su nogometno irelevantno natjecanje.

Zašto je nekada bilo drugačije

Ipak, nekoć davno stvari su bile drugačije. U samim počecima nogometa i modernog olimpizma, na Olimpijadi se skupljala elita nogometa. Bila je to jedina scena na kojoj su snage mogle odmjeriti najbolje momčadi. Od Pariza 1900. kad je nogomet prezentiran kao pokazni sport i Londona 1908. kada je uvršten u stalni i redoviti postav na kojem igraju isključivo reprezentacije, nogomet je integralni dio Igara. To je bilo vrijeme kad je nogomet za ekspanziju trebao Olimpijadu, jer nije imao snagu organizirati jaka natjecanja. Pa i sam Mundijal se pojavio tek godinama poslije, u Urugvaju 1930.

Sve do 60-ih godina i upliva televizije i televizijskog novca, olimpijski turnir u nogometu bio je jednako važan kao i Svjetsko prvenstvo. Sve do 60-ih nijedno natjecanje nije okupilo sve najjače momčadi u tom trenutku, neki su izostajali iz političkih, a drugi iz financijskih ili organizacijskih razloga. U takvom okruženju, Olimpijada je okupljala najviše vrhunskih momčadi od svih pokušaja natjecanja.

Recimo, 1920. održavaju se Olimpijske igre u Antwerpu u Belgiji i zbog iznimnog interesa to je bio prvi put da se nogometni turnir na Olimpijskim igrama održava u više gradova. Sam stadion u Antwerpu bio je prepun – više od 40 000 ljudi gledalo je utakmicu, a mnogi su se penjali na obližnje zgrade i stabla kako bi vidjeli zbivanja na terenu.

Problem amaterskog nastupanja

Zbog kombinacije bezočne krađe engleskog suca i često nesportskog ponašanja publike i belgijskih vojnika koji su osiguravali susret Čehoslovaci su napustili utakmicu i nisu se dali nagovoriti na povratak tako je utakmica – prekinuta. Čehoslovačke žalbe nisu uvažene, te su ostali bez medalje, a zlato je ostalo u Belgiji, što je najveći nogometni uspjeh te zemlje sve do danas.

Pariz je 1924. godine bio domaćin definitivno najjačeg neslužbenog svjetskog turnira do tada. Bio je to prvi dodir južnoameričkog i europskog reprezentativnog nogometa. Da ne bude sve baš savršeno, na Igrama nisu nastupili Britanci koji su odbili pozivnicu za natjecanje. Iako u FIFA-i nisu bili još od 1920. najviše zbog političkih razloga i sukoba sa zemljama neprijateljima iz Prvog svjetskog rata, službeno su odbili poziv zbog statusa amatera i profesionalaca na Olimpijskim igrama.

Uz nekoliko otkaza, između ostalog i Brazila i Sovjetskog saveza, ali i Danaca koji su s prethodnih Igara imali dvije bronce, na Igrama su nastupile 22 ekipe. Sve do Svjetskog prvenstva 1982. taj pariški turnir ostao je najmasovniji na svijetu.

Bojkot zbog igrača koji nisu amateri

A o važnosti natjecanja najbolje govori crtica iz mađarskog parlamenta. Naime, nakon poraza od Egipta, od kojeg su inkasirali 3 komada za glatkih 3:0 usprkos dominaciji igrom, o uzrocima poraza raspravljalo se u mađarskom parlamentu. Dakle, službena točka dnevnog reda bila je utakmica s olimpijskog nogometnog turnira.

Dan prije početka Olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. FIFA je potvrdila kako će 1930. biti održano prvo Svjetsko prvenstvo. Britanci su, zajedno s Dancima, ponovo bojkotom prosvjedovali jer su na Igrama nastupali i igrači koji nisu bili amateri. U sjajnom turniru do finalu su na europskom tlu stigli Argentina i Urugvaj. A u finalu su priredili spektakl!

U samom uvodu za finalnu utakmicu navodno je zaprimljeno više od 250 000 zahtjeva za ulaznicama. Završilo je 1:1 nakon produžetaka, a kako tada nije bilo raspucavanja penala, utakmica je ponovljena 3 dana kasnije, a Urugvaj dokazuje svoju neosporenu dominaciju nogometnim svijetom pobjedom 2:1.

Mali sukob Tita i Staljina

Iako je osnivanje Svjetskog prvenstva promijenilo mnogo toga, za početak nogomet je preskočio Los Angeles 1932., u pravilu Olimpijada je i dalje ostala turnir na koje su išle najbolje momčadi na svijetu s jednom jedinom željom – pobjedom.

Recimo, vrijeme radnje: 1952. Mjesto radnje: Helsinki. Glavni likovi: Jugoslavija i SSSR, Staljin i Tito. Utakmica uslijedila netom nakon rezolucije Informbiroa, učenik i učitelj, nekadašnji suradnici i ideološki slični profili vođa, utakmicu su pokušali iskoristiti u dnevnopolitičke svrhe. Sada na suprotnim stranama u buktećem sukobu i jedan i drugi su trebali tu pobjedu.

Ipak, Staljin je otišao koji korak dalje. Nakon klasika u kojem je Jugoslavija vodila 4:0, ali je SSSR uspio izvući 5:5, u ponovljenoj utakmici Jugoslavija je pobijedila 3:1 i prošla u četvrtfinale. S obzirom na visoka očekivanja od sovjetskog tima, ovakav rezultat je bio golemo razočaranje. Toliko, da je po Staljinovoj osobnoj zapovjedi sovjetska propaganda zabranila objavu rezultata i izvještaja. Novine su objavile rezultat tek nakon Staljinove smrti, više od godinu dana nakon same utakmice, što dovoljno svjedoči o tome koliko je pobjeda na Olimpijskim igrama bila bitna.

Povratak iskonskoj nogometnoj romantici

Nogomet na Olimpijskim igrama prošao je dug put, od najjačih turnira, parlamentarnih rasprava, 250 tisuća zahtjeva za kartama i zabrane objave razočaravajućih rezultata, do potpuno marginalnog turnira koji nikoga ne zanima. Dobro, gotovo nikoga, jer turnir u Riju će nam ponuditi nekoliko mladih i zanimljivih igrača koji će ubrzo izbiti u prvi plan i na klupskoj razini.

Uz to, to je turnir bez velikog rezultatskog pritiska, tako da je moguće da nas očekuje mnoštvo golova, atraktivnih poteza i kvalitetne igre. Uostalom, bit će zanimljivo hoće li domaćin u lovu na prvo olimpijsko nogometno zlato odigrati u skladu s njihovim Joga bonito identitetom ili će robovati isključivo imperativu rezultata.

Zapravo, Igre su prilika da vidimo onaj nogomet za kojim svi patimo. Nominalno ofenzivni, bez previše rezultatskih kalkulacija. Mangupski potezi, igra iz ljubavi jer je nastup na Olimpijadi lišen novčanog aspekta priče. Olimpijski nogometni turnir nije dosadni davež, riječ je o povratku iskonskoj nogometnoj romantici. Nemojte to propustiti!