Povijest dopinga dosta je bogata, Rusi nisu najgori, a sve je počelo s nekim tipom koji je pao zbog pive
U povijesti sporta metode dopinga su postajale sve modernije
Brže, više, jače. Francuski barun Pierre de Coubertin, u tri kratke riječi zapravo je uhvatio čitavu bit sporta. Brže, više, jače, ali prvenstveno od samog sebe. Poanta svakog sportskog natjecanja je pobijediti sam sebe, dati svoj maksimum i letvicu maksimuma svaki put dizati nijansu više. U sportu, posebno onom kakvim ga je zamislio de Coubertin, postoji samo jedan protivnik, svi ostali su kolege i sunatjecatelji. Međutim, postoji i druga strana medalje. Ona ne baš lijepa strana, u kojoj se za pobjedu ne biraju sredstva i koja bitke vodi nečasnim metodama.
I toga je oduvijek bilo. Recimo, 1904. godine Thomasu Hicksu je za vrijeme maratonske utrke na samoj stazi ubrizgan strihnin, kako bi uopće bio sposoban završiti utrku. Utrku je završio i na njoj pobijedio, osvojivši zlatnu medalju. Iako je potez daleko od viteškog i časnog, zanimljivo je kako nije bio ilegalan. Naime, u to vrijeme nije postojala zabrana ikakvih sredstava, dakle sve je bilo dopušteno.
Prvi doping − pivo
Nakon što su u Meksiku 19868. uvedena antidopinška pravila, prva osoba kojoj je oduzeta osvojena medalja postao je Hans Gunnar Liljenwall. Ovaj Šveđanin se natjecao u modernom pentatlonu, a „pao“ je zbog – dva piva. Naime, prije streljaštva popio je dva piva, a nalazi krivi su pokazali nedozvoljenu supstancu. Zanimljivo bi bilo provjeriti i de Coubertina, također osvajača zlatne olimpijske medalje. Otac modernih olimpijskih igra medalju je osvojio u jako čudnoj disciplini – najbolja pjesma sa sportskom temom. Ako je Liljenwall pao zbog piva, nije isključeno da bi i de Coubertinu medalja bila oduzeta zbog francuskog konjaka.
Naravno, vremenom su se pravila usavršavala, pa su ovako bizarne scene izbjegavane. Metode dopinga su postajale sve modernije, ali i borba protiv nepoštenog stjecanja prednosti je rasla. Padala su velika imena, većinom u atletici i biciklizmu, ali zapravo nijedan sport nije bio lišen mrlja.
Ruski skandal
Upravo sada, pred same Olimpijske igre u Riu, možemo pratiti kulminaciju borbe protiv dopinga. Međunarodni olimpijski odbor je donio odluku o suspenziji svih ruskih sportaša s Olimpijade. Dopinški skandal u kojem su sportaši uzimali nedozvoljena sredstva pod paskom i patronatom najviših državnih tijela duboko je potresao same temelje antidopinške borbe. Korupcija koja je prožimala WADA-u i nadležne ruske službe je šokantna. Međutim, odluka o suspenziji takve velesile je prilično iznenađujuća, posebno ako uzmemo u obzir da nisu svi sportaši koristili zabranjena sredstva.
Napravljen je presedan jer nije uvaženo načelo presumpcije nevinosti. Za MOO i CAS svi ruski sportaši su krivi dok im se ne dokaže suprotno, ali čak i onda kada dokažu neki jednostavno nemaju sreće. Međunarodni olimpijski odbor, suočen s lavinom zahtjeva, odgovornost je prebacio na sportske saveze koji mogu donijeti pozitivnu odluku u slučaju da sportaši nisu imali skandale s dopingom. Tako će recimo ruski natjecatelji i natjecateljice u odbojci, gimnastici, mačevanju i triatlonu nastupiti na Olimpijskim igrama. S druge strane, Međunarodna atletska federacija donijela je odluku o tome kako će Igre u Riu definitivno proći bez ruske delegacije.
Kolateralna žrtva
Događa se tako zanimljiva situacija, gdje je od strane IAAF-a dozvoljen nastup sportašima koji su već imali dokazane slučajeve dopinga, poslije kojih su odrađivali suspenzije, a istovremeno je zabranjen nastup onima koji nikad nisu bili povezivani s dopingom. Jedna od najvećih atletičarki svih vremena, Jelena Isinbajeva u Riu je planirala završiti svoju karijeru završnim napadom na još jedan rekord. Iako je kroz čitavu karijeru testirana je više puta u neovisnim laboratorijima, postala je kolateralna žrtva rata za viši cilj.
Čitava situacija podsjetila je na dane Hladnog rata, kada su sportaši Istočnog bloka bili planski dopingirani i pod strogom prismotrom državnih službi. Naravno, ni tada se nije radilo o apsolutno svim sportašima, ali broj onih sa zabranjenim supstancama bio je zapanjujuće velik. Ipak, možda i najstrašniji doping skandal nije vezan ni za SSSR ni za DDR, već za Alžir. I to ne u nekom individualnom sportu, riječ je o nogometu.
Mohammed Qassi Al Saeed, Mohammed Shoaib, Saleh Larbas, Jamal Manad i Tak Ben Sawlah imaju nekoliko dodirnih točaka. Osim što su dijelili svlačionicu u reprezentativnom dresu početkom osamdesetih, dijele i životnu situaciju u kojoj su očevi djeci s poteškoćama u razvoju i teškim mentalnim bolestima.
Alžirski uspjeh
Međutim, vratimo se na početak priče. Mundijal 1982. u Španjolskoj bio je debi Alžira na velikoj sceni i baš u debiju dobili su izrazito teškog protivnika. Zapadna Njemačka, tada aktualni prvak Europe sa zvijezdama poput Schumahera, Breitnera, Magatha, Littbarskog i Karla Heinza Rummeniggea, koji je tada bio najbolji europski nogometaš dvije godine zaredom. Gotovo nitko Alžiru nije davao nikakve šanse, a utakmica je krenula u takvom pravcu. Prvo poluvrijeme prošlo je u dominaciji Nijemaca, međutim rezultat je i dalje bio 0:0.
U drugo poluvrijeme Alžirci su ušli bolji nego ikad prije, motivirani i svježi, te su poveli. Nakon samo 9 minuta drugog poluvremena Djamel Zidane dao je loptu kroz njemačku obranu, Schumaher je obranio Belluomijev šut, ali Rabah Madjer je bio miran i završio je posao. Kako su Nijemci napadali, Alžirci su prijetili iz kontri. Ipak, Rummenigge je izjednačio nakon ubacivanja Magatha, ali samo minutu kasnije Alžir ponovo vodi. Ključni čovjek je opet Belluomi, koji je počeo akciju da bi je nakon desetak sekundi i sam završio zabivši gol koji se pokazao pobjedničkim.
Do kraja utakmice vidjeli smo dva poništena gola, stativu i mnoštvo šansi s obje strane, što je utakmicu pretvorilo u jedan od klasika Mundijala. Ipak, rezultat se nije mijenjao i to je postala prva pobjeda afričke nad europskom reprezentacijom.
Sramota u Gijónu
Nekoliko dana kasnije Alžir je izgubio protiv Austrije i za prolazak dalje trebala mu je pobjeda protiv Čilea. Tu pobjedu su ostvarili, sa 3:2 odradivši posao čekali su utakmicu Austrije i Zapadne Njemačke. Ono što se dogodilo ostalo je u povijesti zapamćeno kao „Sramota u Gijónu“ što dovoljno govori o događajima na terenu. Naime, nakon što su sve reprezentacije upisale pobjedu protiv Čilea, eventualnom pobjedom Njemačke stvorio bi se krug tri ekipe u kojem bi o prolasku odlučivala međusobna gol razlika. U tom krugu jedini rezultat koji bi vodio i Zapadnu Njemačku i Austriju dalje bila je pobjeda Njemačke 1:0. Nakon samo 10 minuta igre Horst Hrubesch zabio je vodeći gol za Zapadnu Njemačku i obje momčadi su jednostavno prestale igrati. Preostalih 80 minuta pretvorilo se u farsu, jednu od najsramotnijih epizoda na Mundijalima. Publika je zviždala, sudac upozoravao da će prekinuti utakmicu, a Alžirci su u nevjerici gledali kako su izigrani na najgori način.
U tom trenutku, postali su heroji svjetskog prvenstva iako nisu prošli grupu. Zbog slučaja Njemačke i Austrije FIFA je odlučila da se završne utakmice igraju u isto vrijeme, ali to nije bila jaka utjeha za Alžirce. Ispali su nakon junačke borbe, na sasvim nesportski način i pobrali simpatije čitavog svijeta. Ipak, godinama kasnije kontekst se promijenio.
Teške posljedice za djecu igrača
Rashid Hanafi je veliko ime u Alžiru, između ostalog bio je i predsjednik Alžirskog olimpijskog odbora. Međutim krajem 70-ih i početkom 80-ih bio je šef medicinske službe Alžirske nogometne reprezentacije. U svom jedinom javnom istupu na ovu temu, u intervjuu CNN-u rekao je kako je sve počelo 1981. kada je reprezentaciju preuzeo ruski trener Gennady Rogov. Prvi potez ruskog trenera nije bio taktički ni tehnički, prvim potezom je odlučio oduzeti Hanafiju ikakve ovlasti u reprezentaciji, preuzeti medicinsku dokumentaciju i zabraniti mu ikakve kontakte s igračima.
Ni sam Hanafi ni itko od igrača ne može sasvim jasno determinirati što su uzimali niti može sa sigurnošću garantirati da to ima tako teške posljedice na djecu. Dapače, u teoriji dopinga takvi slučajevi praktički nisu zabilježeni. Međutim, jednostavno previše je statističkog odstupanja i slučajnosti da bi utjecaj dopinga bio odbačen.
Pet igrača čiji je doticaj bio jedino u reprezentaciji i devetero njihove djece, svi rođeni do početka 90-ih. Svako od devetero djece imaju teške poremećaje u razvoju i ozbiljne mentalne i duševne bolesti. Iako nema nikakvih medicinskih ili genetskih razloga, nijedan od pet spomenutih igrača nema zdravo dijete, a nijedan reprezentativac Alžira iz 1982. nema zdravo dijete rođeno između 1985. i 1990.
Tajna odnesena u grob
Definitivnih dokaza nema. Vjerojatno ih nikad neće ni biti i zbog toga slučaj nije ni medijski razvikan. Rogov je mrtav, kao i veći dio njegovog tima, a oni su svoju tajnu odnijeli sa sobom u grob. Znanstvenici se slažu u teoriji da neka sredstva mogu izazvati privremene ili stalne genske mutacije, ali se spore koliko su ta sredstva efektna i na koji način se prenose na razvoj fetusa. Pitanja se skupljaju, odgovora i dokaza nema.
Međutim ima indicija i definitivno ima opipljivih posljedica. Posljedica s kojima će petorica reprezentativaca Alžira cijeli život skupo plaćati to što su bili heroji svjetskog prvenstva. Brže, više, jače. Nekad je cijena najplemenitijeg slogana na svijetu ipak preskupa.