Prvi utisak Saše Ibrulja: Hrvatska, možda nikad bolja i moćnija, opet nije uspjela. San je ugašen

Santos se zakockao kao rijetko koji trener

Na klupi jest ostavio i Ricarda Carvalha i Moutinha, njima pridružio i često kritiziranog Vieirinhu, te Eliseua, a na teren poslao Guerreira – koji je startao protiv Austrije i Islanda – te Cedrica, Fontea i Adriena Silvu, trojku koja u Francuskoj nije dobila ni minute.

U praksi, Santos se zakockao na način na koji treneri rijetko rade i promijenio gotovo čitav zadnji red. Reakcije su bile – kako je to obično kod nogometnih navijača – od oduševljenja promjenama do totalnog razočarenja, pogotovo činjenicom da opet nema Sanchesa. No, već desetljećima su u Portugalu izbornici kritizirani za nedostatak hrabrosti da naprave promjene, pa je Santosov potez u neku ruku bio i radikalan.

Međutim, nisu to jasno bile promjene samo da bi se ugodilo javnosti; Santos je imao ideju kako neutralizirati Hrvatsku koju je gledao u prve tri utakmice. U prve dvije bila je to momčad koja je imala veći posjed ali je, izuzev dijela drugog poluvremena protiv Češke, veliku većinu svojih napada završavala centaršutom u kazneni prostor gađajući Mandžukića. Protiv Španjolske, kada je protivnik bio taj koji je kontrolirao posjed lopte, Hrvatska je radila visoki pritisak ili disciplinirano čekala priliku za kontru, koja joj je na kraju donijela i trijumf.

Kako su Modrića potjerali duboko u teren

Ta i takva Hrvatska bila je upečatljivija i bolja, pa je očito Santos htio igrati protiv one prve; svojevrsno je to priznanje da ne vjeruje da se ovaj Portugal može i smije nadigravati s Hrvatskom. No, zaigrao je s bitnom razlikom – ojačao je bokove i napravio pritisak na Modrića i Rakitića, prepustivši izgradnju hrvatskog napada zadnjoj liniji, koja – to znamo odavno – i nije baš najjača na lopti.

Portugalci su Modrića doslovno natjerali duboko u svoje polje po loptu; u protivničkoj polovini u prvom poluvremenu primio je tek deset dodavanja. Hrvatska je nakon pola sata imala velikih 63% posjeda lopte, ali je imala tek jedan udarac pored gola, onaj Perišića iz 30. minute; koji je uostalom došao nakon Nanijeve greške i još jedne kontre.

Prvo poluvrijeme završeno je bez golova zahvaljujući i dobroj defanzivnoj reakciji Hrvatske. Pomogao je i Nani, koji se nabio na vatrene stopere i nije ga bilo tamo gdje se očekivao, šire uz aut liniju, odnosno potpuno izgubljeni Gomes i Joao Mario; Santos je pripremio kako se obraniti od Hrvatske, ali ne i kako je efektivno napasti. Međutim, u tom trenutku najvažnije je bilo to da je Hrvatska ostala fokusirana i disciplinirana u defanzivi.

Šanse za kontre ugušili su agresivnim startovima

Prema naprijed nije bilo neke velike ideje, ono malo šansi za kontru Portugalci su ugušili agresivnim startovima, pa se na odmor otišlo bez pogodaka i u situaciji u kojoj su momčadi potpuno neutralizirale jedna drugu i ostale bez učinka prema naprijed.

Nastavak nije ponudio mnogo toga novoga. Santos jest ubacio Renata Sanchesa i on jest donio izvjesnu energiju i pokretljivost u sredini za svoju momčad, pa je između 55. i 70. minute izgledalo kao da Hrvatska pada, a Čačićeva reakcija je opet izostala. Srećom, nije i reakcija momčadi na terenu, pa su spustili loptu na zemlju i izbjegli paniku, polako uvodivši utakmicu u završnicu.

Ovo je, realno, bila jedna od dosadnijih utakmica

Međutim, ono što je silno nedostajalo, ono što je Čačić morao unijeti u ovu momčad rotacijom, jesu nedostatak agresivnosti prema naprijed, ali i barem par svježih nogu. Prihvatio je izbornik Hrvatske ono što mu je Portugalac nametnuo i zadovoljio se mrtvom i nezanimljivom utakmicom, iako je protivnik djelovao dovoljno preplašen i zreo za nokaut. I kada je bilo jasno da se Portugal potrošio – s danom manje odmora – Čačić nije reagirao; umorni Mandžukić je ostao predugo na terenu, Pjaca ušao prekasno, i Hrvatska nije iskoristila ono što je izdaleka izgledalo kao dobra prilika za napad.

Ne bi bilo fer prešutjeti da je ovo vrlo vjerojatno – iako je konkurencija žestoka – bila jedna od dosadnijih utakmica na ovom turniru. Portugal je uspješno anulirao Hrvatsku, ali u isto vrijeme čini se neutralizirao i svoje najjače oružje Cristiana Ronalda, koji je bio maltene nevidljiv. Kako je vrijeme prolazilo, uključujući i produžetke, živci su postajali tanji i obje momčadi su se počele (još više!) plašiti vlastite sjene.

Hrvatska, možda bolja nego ikad, nije uspjela

Međutim, u posljednjih pet minuta, dok smo svi čekali penale, Hrvatska je zaigrala onako kako je mogla i trebala i ranije – napali su, nekoliko opasnih centaršuteva u kazneni prostor, činilo se da se Portugalci gube i da samo gledaju u semafor. Spasila ih je nepreciznost Vatrenih, a onda i stativa.

I kada smo očekivali kraj i jedanaesterce, sijevnula je jedna – jedna od rijetkih – kontri. Strinić je izgubio loptu, otvorila se rupa na lijevoj strani, tamo je loptu primio Ronaldo, čiji udarac je Subašić mogao tek skrenuti do usamljenog Quaresme. Portugal ni iz čega jedan, Hrvatska nula. Pokušali su Vatreni, imali još i šansu za izjednačenje, ali uskoro je uslijedio nož u srce u obliku posljednjeg sučevog zvižduka i kraj.

Hrvatska, možda nikad bolja i moćnija, opet nije uspjela. San je ugašen…