Pun redenik, puno srce i mitraljez oko vrata: dvoboj Atletico - Bayern bit će ideološka bitka Pepa i Chola
Ovo polufinale LP-a susret je najproaktivnije i najreaktivnije momčadi
“Postoji desničarski i ljevičarski nogomet”, jednom je rekao Cesar Luis Menotti, trener koji je 1978. odveo Argentinu do svjetskog naslova. “Desničarski nogomet želi sugerirati da je život borba i zahtijeva žrtve. Moramo se očeličiti i pobijediti bilo kojim sredstvom. Biti poslušni i funkcionalni, to je to što oni koji imaju moć zahtijevaju od igrača. Tako se stvaraju retardi, korisni idioti koji se uklapaju u sustav.”
Salonski socijalist i intelektualac, Menotti je često bio kritiziran upravo zbog svoje najslavnije epizode; mnogi su dovodili u pitanje njegov ideološki integritet, budući da je bio i ostao izbornik i osvojio SP na domaćem terenu za vladavine vojne hunte, ali on je uvijek tumačio da je svojim nogometom – napadačkim, atraktivnim, punim imaginacije – podsjećao na slobodnu Argentinu.
Superiornost imaginacije naspram sustava
Takva idealizirana verzija možda baš i ne drži vodu, jer njegove su momčadi bile sistematiziranije nego što je to želio priznati, a to što u svoju Argentinu 1978. nije uključio tada 17-godišnjeg Diega Maradonu, iako mu je još godinu ranije pružio reprezentativni debi, dovodi u pitanje i njegovu vjeru u superiornost imaginacije naspram sustava. Ipak, Menottijev nogomet jest bio tada moderna reinterpretacija autentične argentinske “la nuestre”, kreativnog i atraktivnog stila iz nekog nevinijeg doba. Također su i njegove kasnije momčadi – nakon SP-a 1982. otišao je ravno u Barcelonu, a trenirao je još i Atletico Madrid, Bocu, River, Independiente i druge – bile na braniku napadačkog nogometa.
Za Menottija nema nikakve sumnje tko je danas najveći nogometni strateg. “Pep Guardiola je najbolji trener u posljednjih 30 godina”, rekao je lani. “Čak 99,9 posto trenera mu zavidi – jer jedan je Pep, a puno je Mourinha.” U tu priču savršeno se uklapa i jedna Guardiolina izjava, kad je rekao da njegova Barca “igra ljevičarski nogomet”, objašnjavajući kako nitko u momčadi nije povlašten i svi “moraju znati raditi sve”.
“Oni vam ne daju igrati”
Iako mu je sunarodnjak, Diega ‘Chola’ Simeonea Menotti posebno ne voli.
Nije se javno izjašnjavao protiv njegovih ideja, ali jasno je da one ne pripadaju njegovomkonstruiranom ideološko-nogometnom mikrokozmosu. Simeone je taj koji, više nego ijedan drugi među elitnim trenerima, govori o žrtvovanju, disciplini, borbi i čeličenju; sam za sebe je rekao da je igrao “kao s nožem u ustima”, a protiv njegova Atletica uvijek se igrao kao “na nož”. Svaka utakmica izgleda kao borba za opstanak, na život ili smrt – ili, kako je to nedavno rekao Celtin Iago Aspas, “oni vam jednostavno ne daju igrati”.
Jer Simeone je na neki način pulen Menottijeva najvećeg neprijatelja, njegove ideološke nemeze. Carlos Bilardo zamijenio je Menottija za kormilom Argentine te 1986. i on uzeo SP; također tvrdi i da je “izumio” sustav 3-5-2, iako će se Ćiro Blažević samo od srca nasmijati na tu tvrdnju i prozvati ga papkom.
Veliki okršaj argentinskih ideologija
Simeone je kao 18-godišnjak debitirao za reprezentaciju upravo pod Bilardom. Kasnije je igrao u njegovoj Sevilli, zajedno s Maradonom i Davorom Šukerom.
Bilarda je Menotti nazvao, kratko i jasno – zlom. Dvojica danas 77-godišnjaka mrze jedan drugog iz dan duše, a njihov je sukob zahvatio i naciju. Cijela novija povijest argentinskog nogometa može se promatrati kroz prizmu okršaja Menottisma i Bilardisma: kreacije protiv destrukcije, individualizma protiv sistema, imaginacije protiv funkcionalnosti, “umjetničkog” protiv “ratničkog” pristupa. Ili, kako bismo to danas rekli, proaktivnosti protiv reaktivnosti.
Naravno, svoditi polufinalni ogled između Pepova Bayerna i Cholova Atletica na takve apsolute značilo bi jako, jako pojednostavljivati stvari. Postoji i niz drugih faktora koje treba uzeti u obzir.
Revolucija ili dekadentna snobovština
Bayern je daleko glamurozniji i bogatiji klub od Atletica. On je u punom smislu dio europske nogometne aristokracije te je njegova uloga favorita i očekivana dominacija na terenu – osim ako treneri ne naprave nešto potpuno protiv vlastite filozofije, Bayern će u oba susreta držati loptu više od 70, možda i 75 posto vremena – sasvim logična i razumljiva. S jedne strane, na takvu se igru gleda kao na revolucionarni, “cutting edge” pristup kakav i priliči jednom od najvećih klubova u Europi. S druge će ga denuncirati kao dekadentnu snobovštinu.
Već dugi niz godina Atletico sam sebe stilizira kao “narodski” klub za kojega navijaju šljakeri, sirotinja i filmski detektiv Torrente; klub čiji su dresovi crveno-bijeli jer su nekoć rađeni od restlova tkanine korištene za madrace, klub kojemu autocesta prolazi ispod tribine dotrajalog stadiona. Još 2002. se otišlo u takvu krajnost da je povratak u Primeru predstavljen promotivnim televizijskim spotom u kojem se iz kanalizacije pomalja German “Majmun” Burgos – tada Atleticov golman, a danas Simeoneov asistent.
Anarhistički i punkerski Rayo
Ono što se izostavlja je, primjerice, da za njih navija i sam španjolski kralj, a i to da je nekoć, u ranim danima vladavine diktatora Francisca Franca, bio režimski i privilegirani Atletico Aviacion, klub Francova zrakoplovstva. Želite li vidjeti pravu proletersku momčad u Madridu, otiđite u četvrt Vallecas, gdje igra anarhistički i punkerski Rayo; Atletico je ovdje počeo, isprva kao klub baskijskih studenata, ali je preseljen već 1921.
U polufinalu će igrati peti protiv petnaestog najbogatijeg nogometnog kluba na svijetu. Razlika u visini proračuna još uvijek je drastična – ali, primjerice, znatno manja nego ona između Hajduka i Dinama. Ono što je Simeone uspio napraviti u Španjolskoj pored Real Madrida i Barcelone doista je impresivno i Argentinac je nesumnjivo u samom vrhu današnjih trenera, ali…
Testosteronsko-mošusni koktel
Ali je taj “autsajderski” motiv i “nogomet s mudima”, kako ga zovu mediji, kao da je za njega zaslužan nekakav testosteronsko-mošusni koktel, a ne briljantna defenzivna taktika, postao malo istrošen. Atletico više-manje isto igra i protiv velikih, ali i protiv malih – pogledajte malo njegove rezultate ove sezone.
Pepovi osporavatelji često znaju pitati kako bi se Bayernov trener snašao da je na čelu Celte, Mainza, Leicestera ili nekog drugog manjeg kluba, ali pri tome se gubi poanta: Guadiola je trener za velike klubove, kojima donosi više od pukog rezultata – donosi im pomak u igri, revoluciju, cutting edge. A kako mislite da bi Simeone sa svojim stilom “na nož” prošao u Barceloni ili Bayernu – gdje nema “većih” protiv kojih se treba boriti gerilskim taktikama?
Ideologija i osobni svjetonazor
Sve te priče o ideologiji su, uostalom, jako nategnute. Ali nešto je neosporno: ovo je bitka najproaktivnije i najreaktivnije momčadi u europskoj eliti. Jedna kreira, napada i uzima sudbinu u vlastite ruke. Druga je pušta igrati, namamljuje u svoju mrežu, postavlja zasjedu i čeka njenu pogrešku. Simeoneov je nogomet gerilski. Za njega, život je borba teška, smrt ili pobjeda; pun redenik, puno srce i mitraljez oko vrata, što bi rekao danas opet popularni Beogradski sindikat.
Koga ćete simpatizirati je, naravno – svjesno ili refleksno – osobni izbor. Ali ako i nije ideološki, možda govori ponešto o osobnom svjetonazoru.