Real Madrid nije nadigrao nikoga u ovoj Ligi prvaka, pa ni Atletico u finalu, a evo zašto su ipak prvaci
Oprezna igra i manjak rizika rijetko mogu donijeti uzbudljivu utakmicu
Finalnom utakmicom Lige prvaka simbolično je spušten zastor na sezonu klupskog nogometa. Jednako simbolično, utakmica koju smo mogli pratiti bila je presjek većeg dijela sezone iza nas. Barem što se tiče Lige prvaka. Oprezna igra, manjak rizika u strategiji i orijentacija na obranu vlastitog gola rijetko mogu donijeti uzbudljivu utakmicu. Zaista, teško se sjetiti utakmice koja je prštala atraktivnošću, posebno u knockout rundi.
Ipak, to što nismo imali pred sobom protivnike željne nadigravanja i aktivne igre, ne znači da je utakmica bila loša. Posebno iz taktičke perspektive gledano, oba trenera su ponudila određene koncepte i prilagodbe na mikro razinama igre.
Za početak Atleticov presing, segment koji smo u najavi spominjali kao ključni, Zidane i Real su riješili lakonski. Zbilja su drastično promijenili način igre jer jednostavno su izbjegavali igrati.
Ziheraška igra koja nije održiva na duge staze
Kad god bi Atletico izašao naprijed s više igrača igrači iz zadnje linije Real Madrida su se odlučivali za slanje dugih lopti. Jasno je kako je riječ o dogovoru i planiranoj prilagodbi, jer takav način igre je odstupanje od onoga što smo navikli gledati. Tako i na ovom primjeru s grafike, iako Sergio Ramos kontrolira loptu i može mirno odigrati na Carvajala na bok ili Modrića u sredini, dva potpuno otvorena igrača i lagane mete, on se odlučuje za opciju duge lopte prema Benzemi.
Na ovaj način Real nije dopuštao veznoj liniji Atletica da podržava napadače u presingu jer su morali pomagati obrambenoj liniji u osiguravanju „drugih lopti“, onih lopti koje se odbiju nakon inicijalnog zračnog duela. Ipak, ovakva ziheraška igra bez ikakvog rizika nije održiva na duge staze, jer odbijanjem ikakvog rizika, zapravo predajete protivniku inicijativu i lagane lopte. Uostalom, jedna od najpoznatijih izjava Johannesa Cruijffa je bila ona kako je najveći rizik – ne riskirati.
Prepoznao je to i sam Real te su se prilagodili situaciji, kad Atletico nije izlazio visoko spuštali su Modrića i Kroosa blizu stoperima, te tako pokušavali osigurati kontrolu nad loptom i kupiti obrani malo odmora.
Casemiro je bio odličan u obrani, ali posve nebitan u napadu
Modrić se spustio u liniju između Pepea i Ramosa, dok su bekovi otišli široko i visoko. Međutim ovdje je zanimljivo ispratiti drugi faktor spominjan u najavi − Casemira.
Opet je odradio nevjerojatan posao u obrani, imao je najviše duela i najviše zračnih duela, ali i prekršaja. Blokirao je 3 centaršuta i generalno bio ključan igrač za zatvaranje rupa ispred obrane. Međutim koliko je bitan za obranu, u napadu je toliko nebitan da ga je Atletico posve ignorirao u izabiranju opcija na koje će se koncentrirati.
Ovdje vidimo situaciju u kojoj je Atletico povučen, a zadnja linija vodi igru. Griezmann napada Pepea, dok Torres trči prema Ramosu da bi blokirao protok lopte u zadnjoj liniji i prijenos posjeda do Kroosa. Dakle, Atletico planski ostavlja Casemira samog, koji ispred sebe ima koridor čijim bi napadanjem urušio obrambenu strukturu Atletica. Ipak, koliko ga Torres ignorira, ignoriraju ga i njegovi suigrači koji ne pokušavaju odigrati na njega u ovoj situaciji. On sam se ne nudi, već rukom, u stilu prometnog policajca pokazuje prema Ramosu.
Potpuno neshvatljiv način igre
Takav način igre je neshvatljiv do krajnjih granica, posebno kad se uzme u obzir da je imao najviše dodira s loptom od svih Realovih igrača i samo 2 izgubljena posjeda, te 59 od 65 točnih dodavanja. Broj velik broja dodira je izravno uzrokovan slabijom tehnikom, jer rijetko odigrava iz prve, viši postotak dodavanja time da je nije bio pod pritiskom, međutim teško je razumljivo zašto nije bio korišten mnogo više.
Možda nije tehnički najtalentiraniji član momčadi, ali sigurno nije ni toliko loš da ga se planski preskače što pokazuje i statistika. Obično kad nekoga ovoliko podcijenite zabije vam zadnji čavao u lijes, a Real uopće nije pokušao od Casemira napraviti skriveni adut kojim bi kaznio Atletico. Obje momčadi su se ponašale kao da ne postoji, kao da je netalentirani kadet koji je tu zalutao, te zasigurno nije maksimalno iskorišten od strane Zidanea u ofenzivnim zadacima.
Uz golove, na momentum utakmice najviše je utjecao ulazak Carrasca. Njegovim ulaskom Atletico prelazi na hibridnih 4-3-3, gdje s Kokeom u središnjoj zoni terena dobiva više kreativnosti, dok se Carrasco nameće kao jedan od najraspoloženijih igrača na terenu. Slobodno možemo reći da je djelomično za to zaslužna i ozljeda Carvajala, kojeg je zamijenio puno manje raspoloženi Danilo. Međutim, s rastrčanim Carrascom i Kokeom kao režiserom, Atletico počinje napokon stvarati šanse.
Drugačije postavljanje bekova
Torres se dobro pozicionira onemogućujući desnog beka da pomogne u zatvaranju krila. Danilo se ovdje pozicionira kao što to obično bekovi rade, vežu se za vlastitog stopera, a ne za igrača koji je na njihovom zadanom prostoru. U najavi smo spomenuli da je jedan od ključeva Atleticove uspješne defenzive drugačije postavljanje bekova. Ovdje bi Torresa mogao preuzeti Pepe a da Danilo ode čuvati široku poziciju.
Ovako Felipe Luis kao bek odlazi visoko i daje širinu i dubinu napadu, a Carrasco se kreće u međuprostoru. Krilo sa suprotne strane Saul se pozicionira centralno, stoga na njega i Griezmanna koji je između linija mora paziti središnja trojka Reala. Zbog izvrsnog pozicioniranja Torresa, Griezmana i Saula Baleu ne može nitko pomoći i lako se stvara višak na krilu. Na taj način, otvarajući prostor u trokut kombinacijama na krilu, Atletico je stvorio sve svoje dobre šanse, a uostalom nešto kasnije tako je i zabio gol.
Ovdje na slici možemo vidjeti i još jednu zanimljivu stvar. Benzema i Bale su bili izvrsni, u napadu su bili razigrani i mobilni, otvarajući prostor i tražeći igru. Još bitnije, bili su vrlo angažirani u obrani i zbog tog dodatnog truda prednje linije Real se uspješno branio. S druge strane, što planski zbog kontre, a što zbog osobnih karakteristika, Cristiano Ronaldo nije davao velik obol obrani i odigrao je jednu od lošijih utakmica u dresu Reala. Ovako povučeni Real koji brani veliki gol prednosti nije ni pokušavao smislenije izlaziti i staviti Atletico pod kontinuirani pritisak. Sve do izjednačujućeg gola pokušavali su ugroziti Atletico kroz kontre. U tome su djelomično uspijevali, jer su imali nekoliko odličnih situacija gdje je spašavao Oblak ili su napadači bili previše nonšalantni i neozbiljni.
Loša igra i neaktivnost Torresa
Postoje još nekoliko detalja koji su možda i presudili Finale. Prvi je loša igra i neaktivnost Torresa. Zvuči nevjerojatno da je Torres tek u 57. minuti ostvario prvo dodavanja. Zaista neobjašnjivo i svaka analiza je suvišna.
There it is!
Fernando Torres completed his first pass of the game in the 57th minute. pic.twitter.com/u9ycCJs6NG
— Squawka Football (@Squawka) May 28, 2016
Drugi detalj je očajna igra u prekidima Atletica. Segment u kojem obično briljiraju ovaj put su odigrali katastrofalno loše, osvojivši manje od 20% lopti nakon prekida. Uostalom, primili su gol upravo nakon loše reakcije na prekid.
Naravno, prvo je vidljivo kako je gol trebao biti poništen radi zaleđa, međutim zapanjuće je loše kako Atletico ovdje brani situaciju koja će im na kraju uzeti medalju. Tri igrača stoje kraj Balea bez da su u duelu s njime, a on nesmetano prebacuje loptu na drugu stativu. Tamo defacto Real ima 4 protiv 2, jer Saulu (broj 17) bježi Benzema dok on gleda samo loptu, a Godinu je već Ronaldo daleko odmakao. Da, Ramosov gol je neregularan, ali Real je imao još nekoliko opasnih prekida gdje je Oblak spašavao stvar. Takva neopreznost je atipična za Atletico i skupo su je platili.
Sve šanse Reala stigle su od Modrića
Treći faktor je Luka Modrić. Uz Balea najbolji pojedinac Reala, vitalan za sve smislene izlaske s loptom. Statistika kaže da je zaslužan za 5 šansi suigrača, a ovom utakmicom dobili smo okvir za izvlačenje maksimalnog učinka u reprezentaciji. Jasno, velike zasluge za ovakvo oslobađanje ima Kroos, ali i Casemiro, a nažalost znamo da nemamo igrača takvog profila. Ipak, mora imponirati koliko je Modrić otporan na presing i koliko je koristan u otvaranju kontre. Iako u prvom poluvremenu gotovo da nije bio korišten u tranziciji, kako je utakmica odmicala sve šanse Reala stigle su nakon što je Modrić napravio višak u prvoj fazi napada.
Na kraju, u drugom gradskom finalu u tri godine, Real ponovo izlazi kao pobjednik. Analizirati događaje i igru nakon izjednačenja i u produžecima i nema smisla, jer se gotovo i nije igralo, više se iščekivalo jedanaesterce koji su na kraju odlučili u koji će kvart trofej. Dojam je kako je Atletico izbacio ozbiljnije protivnike, dok Real nije nadigrao ni PSG u skupini, a onda ni Romu, Wolfsburg i City. Dapače, ni u finalnoj utakmici nije dominirao, a mnogi kažu da je odlučio sudački previd.
Ipak, to je sport, uz malo sreće u ždrijebu i ključnim detaljima, Real uzima uhati trofej, rekordni jedanaesti put. To je uspjeh koji im nitko neće moći ukrasti i nesportski bi bilo dovoditi u pitanje zasluženost Undecime. U tome su zaslužili uživati i igrači i navijači. Baš kao i Zidane; prvi francuski trener koji je osvojio Ligu prvaka i sedma osoba koja je bila prvak Europe kao trener i kao igrač, uz Munoza, Trapattonija, Cruijffa, Ancelottija, Rijkaarda i Guardiolu. Debitantsku sezonu zaključuje s debitantskim trofejom i spašava sezonu Realu, svakako dobar početak karijere. S druge strane Simeone je s Atleticom osvojio sve. Sve osim Lige prvaka, a dva puta je bio prokleto blizu.