Židak nije bio samo najbolji sportski novinar. Bio je jedan od posljednjih velikana klasičnog novinarstva

Zdravko Mamić prije tih sedamnaest godina nije uživao kriminalno nasilničku reputaciju poput današnje, dok je Velimir Zajec bio i ostao nedodirljiva klupska legenda. Jutarnji se list prodavao, pak, u šesteroznamenkastim nakladama te je, bez ikakve sumnje, bio najutjecajniji pisani medij u zemlji.

Molba da se zaustavi Židaka

Radilo se, dakle, o sastanku na solidnom nivou, koji su momci iz Dinama, međutim, dramatično narušili. Pokazalo se da su Dinamov trener, predsjednik I budući vlasnik pozvali vodstvo Jutarnjeg kako bi se požalili na kolumne Tomislava Židaka, pa su zatražili da se Židaku zabrani pisanje o nogometu, ili barem da mu se ne dopusti da piše o Dinamu.

Nino Pavić istu je sekudnu rezolutno odbio taj sumanuti prijedlog, pa je večera završila u dosta oporom raspoloženju. Dinamov zahtjev Jutarnjem listu i danas svjedoči o stvarnom značaju Tomislava Židaka u hrvatskom sportskom novinarstvu.

Dinamova se uprava toliko plašila Židaka i njegova utjecaja među Dinamovim navijačima da je tražila od uprave Jutarnjeg da Židaku zabrani pisanje!

Borac za pravdu i za svoje stavove

Nismo sigurni koliko je sportskih novinara doživjelo takvu vrstu počasti (ovdje nismo ironični: zaista mislimo da su momci iz Maksimira, protiv svoje namjere, Židaku tako iskazali veliku čast, jer su zapravo pokazali koliko je Tomisilav Židak bio neovisan, popularan i utjecajan).

Tomislav Židak bio je jedan od posljednjih klasičnih velikih hrvatskih novinara. Židak se odlikovao bogomdanim, nesputanim talentom za atraktivno pisanje, koji kod većine suvremenih novinara naprosto ne postoji.

Židak je bio zauzet borac za pravdu i za svoje stavove, ali je skoro uvijek odjeljivao komentare od čistih, faktografskih izvještaja: današnji su novinari – barem hrvatski – ili ljudi bez posebnih stavova, ili polufanatizirani aktivisti koji ne razumiju medijske žanrove, ili žrtve svijeta alternativnih činjenica. Židak je i bez interenta znao skoro sve o sadržaju svog posla, što se danas doima potpuno nevjerojatnim.

Nadahnjujući tekstovi, ali stručni

Židak je, naravno, pio, i glupo bi to bilo sada skrivati. Ali, vrlo je malo novinara iz velikih hollywoodskih novinarskih filmova, kao i iz velikih redakcija, koji nisu pili. Whisky je bio sastavni dio novinarskog lifestylea i proizvodnog novinarskog procesa. Veliki Krsto Cviić jednom nam je pričao kako kolegiji u redakciji The Economista nisu smjeli završiti dok se nisu popile dvije boce Chivas Regala, koje je obavezno donosio glavni urednik.

Židak je, što je najvažnije od svega, uspio spojiti populistički, ali uvijek nadahnuti i katkad duhoviti autorski stil, s puno stručnosti u procjenama, s preciznom kontekstualizacijom događaja o kojima je pisao, i s bezbroj unutarnjih informacija. Židak je bio komentator koji je donosio svježu i ekskluzivnu robu, što je danas posve rijetko.

Utjecaj mu je davno nadišao sportske okvire

Zato je normalno da je Tomislav Židak u devedesetim i dvijetisućitim godinama bio jedan od dva ili tri najpopularnija hrvatska novinara uopće, znatno popularniji i utjecajniji od stražnjeg dijela novina, gdje su smještene sportske rubrike.

Tomislav Židak značajno se razlikovao od drugih najvažnijih hrvatskih sportskih novinara iz pisanih medija, poput Vilka Luncera, Žarka Susića, Antona Samovojske ili Nevena Bertičevića, baš po tome što je nadišao čisto sportski kontekst. Židakov je utjecaj davno nadišao sportske okvire, a on je sam, već početkom dvijetisućitih, postao pojava za sebe u hrvatskom javnom životu.

Djelo i život Tomislava Židaka spomenik su talentiranom, strastvenom, izgarajućem i visoko kompetentnom novinskom pisanju, kakvo je u Hrvatskoj uglavnom umrlo, skupa s umiranjem industrije tiskanih medija.