Zašto je Beyoncéina obrada pjesme Jolene izazvala toliko negativnih reakcija?
Cowboy Carter nije album za one koji drže do tradicije
O albumima ne valja pisati prerano. Treba proći neko vrijeme da se slegnu svi dojmovi i probave sve tekstualne reference. Oni albumi koji nam se svide na prvo slušanje, uglavnom veoma brzo i dosade, dok za one koji ostaju s nama treba vremena. Posebno ako je riječ o povijesnoj vožnji kroz različite ere i žanrove južnjačke glazbe u trajanju od 78 minuta.
Iako je promoviran kao country album, Cowboy Carter ipak je, nasreću, puno više od toga. Na njemu, osim countryja i klasičnog rock’n’rolla, možete čuti i kako zvuči izvedba slavne operne arije Caro Mio Ben u izvedbi jedne od najvećih zvijezda u povijesti glazbe (naravno, mislimo na Beyoncé), a posljednja trećina ploče zvuči i kao uvod u Renaissance (2022.), Act I njezine najavljivane glazbene trilogije, kojim se slavi nasljeđe plesne kulture i crnačkih disco ikona poput Donne Summer.
Budući da smo nedavno saznali kako je Renaissance trebao biti objavljen nakon Cowboy Cartera, ali da je poredak promijenjen u zadnji čas zato što nam je svima nakon pandemije u životu trebalo malo đuskanja, bendžo koji poziva na ples u pjesmi Riverdance ima savršenog smisla.
Suvremena revizija countryja
No bez obzira na to što je svima poprilično jasno kako je čitav album suvremena revizija countryja, obrada kultne pjesme Jolene (1973.) Dolly Parton izazvala je otpor, posebno u redovima glazbenih kritičara. I Dolly P (kako samu sebe oslovljava) u uvodu povlači paralelu između Jolene i Becky iz pjesme Sorry s albuma Lemonade (2016.) na kojem se Beyoncé obračunava sa svojim nevjernim suprugom. Da je Becky bjelkinja znamo, ne samo zbog toga što se to ime u suvremenoj crnačkoj mitologiji veže uz stereotipnu bjelkinju, nego i zbog toga što Becky ima “dobru kosu”, a “dobra kosa” u kontekstu (afro)američke kulture predstavlja onu koja se uklapa u zapadnjački standard ljepote. Dakle, onu dugu, ravnu, plavu, necrnačku.
Dolly Parton je u više navrata istaknula da je pjesma Jolene utemeljena na istinitim događajima, no bez obzira na brojne tračeve i nagađanja, nikada se nije saznalo tko je Becky, kao ni je li uopće riječ o stvarnoj osobi. S obzirom na to da su Queen B i Jay-Z među najutjecajnijim ljudima na svijetu (skupa imaju 56 Grammyja), ne treba isključiti ni mogućnost da je čitava priča oko Becky/Jolene samo dobro promišljen marketinški trik. Jer, ako smo išta naučili na primjeru Lemonadea, onda je to da se nevjera i prljave bračne plahte jako dobro prodaju. Sorry, I ain’t sorry.
A neovisno o tome možemo li iz pjesme iščitati (auto)biografske elemente ili ne, neosporno je da je Beyoncé Jolene na Cowboy Carteru dala novi život.
Prijetnja, a ne pristojna molba
Pjesma u kojoj Dolly moli crvenokosu Jolene (s čijom se ljepotom ništa ne može mjeriti) da joj ne otme muškarca, redovito se smatra jednim od najvećih iskaza (ženske) ranjivosti u glazbi općenito.
“I’m beggin’ of you please don’t take my man/Jolene, Jolene, Jolene, Jolene/Please don’t take him just because you can.”
Bey je ostala vjerna originalnoj melodiji, ali njezine su riječi prijetnja, a ne pristojna molba.
“I’m warning you, don’t come for my man/Jolene, Jolene, Jolene, Jolene/Don’t take the chance because you think you can.”
Kritičarima se baš i nije svidio njezin ton. Primjerice, Carl Wilson u svojoj se recenziji upitao i zašto je zaboga išla obrađivati tu kultnu pjesmu ako će iz nje izbaciti ono što je čini toliko posebnom i moćnom. Mislio je, naravno, na onu već istaknutu žensku ranjivost. No, Cowboy Carter ionako nije album za one koji drže do tradicije.
Tko je i što je uopće country?
U pozadini njegova nastanka negativne su reakcije na Beyoncéin nastup na Country Music Association Awardsima 2016. kada je pred publikom koja u slobodno vrijeme sluša Big Country radio (na čijoj se playlisti nalaze gotovo isključivo bijeli country pjevači) izvela pjesmu Daddy Lessons. Mnogi su te večeri javno negodovali, a do pozornice se dokotrljalo i par rasističkih uvreda.
Nažalost, country je tijekom godina izgubio doticaj sa svojim glazbenim korijenjem te postao sinonim za američke konzervativce i desničare. To je i jedan od ključnih razloga zbog kojih se i odlučila obračunati sa svima koji smatraju da ona, crna popularna pjevačica iz Houstona u Texasu, nema što raditi u tom žanru. Cowboy Carter lekcija je iz glazbene povijesti kojom Beyoncé Knowles-Carter zahtijeva poštovanje, ne samo za sebe, nego i za sve crnačke glazbenike koji su doprinijeli razvoju žanra, ali su usput zaboravljeni i zanemareni.
Redefinicija (crnačke) ženstvenosti
U vrijeme kada nastaje, početkom 1970-ih, Jolene odražava ekonomski i politički položaj žene u patrijarhalnom društvu – one koja ovisi o muškarcu u tolikoj mjeri da zna da ne može samo pokupiti svoje stvari i otići, zbog čega igra na kartu suosjećanja. Kao da govori: “Jolene, molim te, nemoj mi uzeti krov nad glavom”.
Beyoncé Jolene zamišlja u novom svjetlu; provučena kroz prizmu crnačke glazbe, kulture i iskustva, stav koji zauzima povijesno se oslanja na onaj blues pjevačica, poput Gertrude Ma Rainey i Bessie Smith koje pjevaju o preljubu, seksualnosti te (u) svojim tekstovima nastoje redefinirati koncept (crnačke) ženstvenosti u SAD-u. S obzirom na političku misiju Cowboy Cartera da razotkrije crnačku prisutnost u žanru, prvenstveno u svim onim oblicima koji su country naposljetku i učinili countryjem (blues je jedan od njih), i Jolene bismo trebali interpretirati u tom ključu.
Bang Bang
Umjesto da moli, ona prijeti nasiljem. Nasilje je jedna od najučestalijih tema u country glazbi zbog čega je evidentno da se Yoncé u pjesmi poigrava i problematikom dvostrukog standarda. Progovarati o nasilju iz crnačke perspektive znači biti gangsta, ali kada o njemu pjevaju plavokosi likovi s akustičnom gitarom onda je to odraz patriotizma? Nadalje, kada žena zaprijeti drugoj da će je isprašiti ako se bude motala oko njezinog muškarca, tada ispada neumjesna i neženstvena, a njezin se pristup u kritici diskreditira kao “nepotreban”.
Neke su slušateljice pjesmu na društvenim mrežama razapele i zbog internalizirane mizoginije, odnosno svaljivanja krivnje za preljub na “drugu ženu” umjesto na svog partnera. No moralnost pjesme apsolutno je nebitna u raspravi o Jolene (da se nas pita, ni Dolly P ni Queen B nisu u pravu); vrijeme je da prihvatimo i mogućnost da se autori u svojim (glazbenim) tekstovima samo poigravaju različitim perspektivama i personama. Uostalom, u pjesmi Bodyguard B. pjeva o šutkama (“I’ll protect you in the mosh pit”), a iako se zapravo vrlo malo zna o njezinom privatnom životu, nekako sumnjamo da se u slobodno vrijeme šuta sa sredovječnim muškarcima na punk koncertima.
Reinterpretacija postojećih umjetničkih djela prisutna je već stoljećima (upravo dok ovo pišemo odobrena je nova filmska verzija Romea i Julije). Beyoncé, dakle, nije otkrila toplu vodu, ali činjenica da je njezina obrada Jolene uopće izazvala toliku pomutnju potvrđuje poantu njezina dosad najambicioznijeg projekta.