Krajem travnja svoja je vrata ponovno otvorio Salon mladih, izložbena manifestacija vizualnih umjetnika koja već više od 50 godina predstavlja nova imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Među brojnim mladim umjetnicima koji ove godine sudjeluju, svoje je mjesto pronašla i Katarina Juričić.

Prije nekoliko godina saznali smo više o njenom stilu, a sada smo istražili njen zanimljiv umjetnički senzibilitet koji je vidljiv upravo u sklopu njene izložbe A Maze to Amaze koja se može pogledati na ovogodišnjem Salonu mladih. Uhvatili smo je za vrijeme kratkog posjeta Zagrebu u koji je stigla iz Amsterdama, gdje sada živi i radi, a evo i što nam je otkrila o svojim prvim profesionalnim koracima, najnovijim radovima, ali i prednostima i nedostacima života u inozemstvu.

Život umjetnika

Da se želi baviti umjetnošću Katarina je spoznala je tijekom studija na Royal Academy of Art u Den Haagu, kamo je otišla još 2015. godine. Njen odlazak iz Hrvatske prvenstveno je bio potaknut željom da pohađa program kakav kod nas, nažalost, nije mogla pronaći. Ne čudi zato da je odabir pao na Nizozemsku koja umjetnicima, osim obrazovanja, pruža i dobre uvjete rada.

“U kontekstu umjetnosti, glavna razlika je postojanje razvijenog i bogatog sustava financiranja, što naposljetku omogućava održivost umjetničke profesije”, kaže nam, ali priznaje kako je imala još jedan razlog za odlazak. “Žudila sam za iskustvom života u sredini koja nije toliko homogena i familijarna, već prožeta vrlo različitim i često oprečnim kulturama koje koegzistiraju i međusobno se nadopunjuju”.

Ipak, ističe i nekoliko prednosti Hrvatske. “Iako je Nizozemska ekstremno organizirana i efikasna, što uvelike olakšava birokratske i logističke aspekte života, utoliko je uštogljena te lišena ležernosti i auzvinkla kojim se Hrvatska može ponositi”.

Što čovjeka čini čovjekom?

Kada je otišla na studij, Katarina je isprva je mislila da se želi baviti tradicionalnom fotografijom. Međutim, vrlo brzo je razvila interes za fizikalnost medija fotografije i skulpturalne forme koje može poprimiti. “Kroz studiju boje, forme, svjetla i materijala, istraživala sam kako vizualizirati imaginarne, i time fotografijom nezabilježive aspekte stvarnosti kao što su sjećanja, emocije, vizije ili halucinacije. Tako je postepeno moj rad poprimio formu prostornih instalacija i scenografije. Razvila sam snažan interes za prostor i način na koji njegova struktura, materijali, oblici i boje utječu na psiho-fizičko iskustvo bivanja u njemu”, objašnjava.

U neke njene dosadašnje najveće i najvažnije projekte ubraja se fotografska serija Homeseack iz 2018. godine koja je utjelovila je njen interes za boju, svjetlost i formu te utabala put za daljni razvitak njenog umjetničkog izražavanja i karakterističnog stila. Tu je i rad po nazivom Orange&Blue s kojim se oslobodila figuracije i uplovila u oslobađajuću domenu apstrakcije. “Misao koja se provlači kroz moj rad je ona koja istražuje što čovjeka čini čovjekom. Zanima me način na koji mislimo i osjećamo, naša percepcija stvarnosti, različite razine svijesti te iskonska moć nesvjesnog”, objašnjava.

Upravo ovaj koncept kolektivnog nesvjesnog i arhetipa istražuje i u svom posljednjem radu pod nazivom A Maze to Amaze koji je premijerno prikazan na Salonu mladih.

Labirinti koji transformiraju

Svoje najnovije radove u obliku niza mozaičkih kompozicija izrađenih od staklenih pločica u boji stvarala je godinu dana, a opisuje ih kao vizualno istraživanje struktura labirinta i oblika koje mogu poprimiti. Ovo istraživanje proizlazi iz proučavanja povijesnih, simboličkih, mitoloških, duhovnih i ritualnih aspekata labirinta, a ono što ju je zaintrigiralo jest činjenica da se isti simboli s vrlo sličnim značenjima pojavljuju tijekom povijesti u često nepovezanim i različitim kulturama diljem svijeta.

“Zanimaju me strukturalna kompleksnost i logika labirinta kao sustava zamršenih puteva koji se račvaju i izazivaju pogubljenost u vremenu i prostoru. Iskustvo prolaska kroz labirint može dovesti do unutarnje promjene i transformacije, a simbolično se smatra putovanjem samootkrivanja na kojem se suočavamo s izazovima da donesemo odluku i odaberemo pravi put. Međutim, ovdje nije cilj pronaći onaj pravi, već se prepustiti neznanju i istražiti sve moguće puteve”.

Radovi u sklopu ove izložbe prikazuju labirint u formi plošnih mozaika pa nam autorica objašnjava da na taj način postaju imaginarni simboli koji se čine neobično poznatima, poput arhetipskih simbola iz nesvjesnog. “Iako je kompleksnost prostorne strukture ono što labirint čini intrigantnim, nemoguće ga je predočiti kao cjelinu dok se fizički nalazite u labirintu. Samo promjenom perspektive i promatranjem odozgo, u obliku mape, može se shvatiti njegova struktura kojoj se tada možemo i – diviti”.

Funkcionalna umjetnost

Dobro je poznato da umjetnici nikada zapravo ne staju s projektima pa nas je za kraj zanimalo kakve planove Katarina ima za bližu budućnost. “Nastavljam i dalje razvijati A Maze to Amaze u formi visećih mozaika na zidu, ali i kao komade namještaja. Htjela bih se više posvetiti demistifikaciji umjetničkog djela kao objekta koji pasivno egzistira u prostoru i kojeg se ne smije dotaknuti, već samo promatrati. Zanimljivije mi je kada se umjetnost i dizajn isprepliću pa rad nema samo umjetničku kvalitetu, već i korisnu funkciju”, zaključuje. Salon mladih je otvoren do 16. lipnja.