Sirena rokerica samo je jedna od famoznih skulptura Nikole Vrljića. Otkrio nam je tko je zapravo ona

Razgovarali smo s Nikolom Vrljićem, suvremenim hrvatskim kiparom o čijoj se aktualnoj izložbi i skulpturama ovih dana ne prestaje pričati

Krajem kolovoza u Galeriji Bačva Doma HDLU-a (Meštrovićevog paviljona) u Zagrebu otvorena je izložba suvremenog hrvatskog kipara Nikole Vrljića pod nazivom Opsada Oza. Riječ je o prvoj etapi izložbe koja će, nakon ove zagrebačke premijere, tijekom sljedeće godine biti postavljena u još niz hrvatskih muzejskih i galerijskih prostora. Na aktualnoj prvoj etapi izložbe Vrljić tako predstavlja sedam skulptura izvedenih dominantno od ekstrudiranog polistirena, poliuretana i akrilne smole, a ansambl koji čini Opsadu Oza su gigantska glava, odbjegle sfinge, avion, predimenzionirani rak te jedna sirena rokerica. Izložbu sam naravno, odmah po otvorenju posjetila. Bio je to moj prvi susret s Vrljićem u tom formatu, a njegove skulpture na mene su ostavile zbilja snažan dojam. Osim toga, sve skupa djelovalo je kao idealan trenutak da se upoznam s umjetnikom te doznam kako je ovaj projekt zapravo nastajao. Pitanje koje se za početak nametnulo samo od sebe bilo je – zašto se izložba zove Opsada Oza.

“Ne sjećam se točno odakle mi je došao naslov izložbe, ali Oz mi je bio dobar simbol za temu koja me zanima. Oz je zemlja, ali i lik iz dječjeg romana L. Franka Bauma iz 1900. To je čovjek koji je zapeo u istoimenoj čarobnoj zemlji gdje ga tretiraju kao vladara, a on (strukom cirkuski mađioničar!) koristi raskošne trikove da održi mit o sebi. U jednom trenu ga se razotkrije kao šarlatana i balon laži pukne, a on doživi olakšanje nakon pritiska održavanja napumpanog imidža” priča mi Vrljić i otkriva kako se nekako prepoznao u njemu ne samo kao kipar, nego osoba, muškarac, dijete, muž, prijatelj, a vjeruje i da nije jedini. Dodaje i kako pojam opsada sugerira mjesto, no u ovom slučaju to je mjesto i lik – osjećaj opsade zapravo njega samog. Ukratko, govori mi, tema je zapravo odnos vlastite moći i slabosti.

Treba li posjetitelj prije gledanja izložbe dobiti neki kontekst ili?

S obzirom na moćne i specifične skulpture koje su sastavni dio izložbe, pitam ga i koje su reference bile svojevrsni trigeri za likove, ali i priču oko njih. Vrljić govori kako su skulpture na izložbi povezane nekakvim, uvjetno rečeno, casingom. Naime, velika glava pod nazivom Ozymandias se može tretirati kao jedna od inkarnacija Oza kojom ostavlja dojam grandioznosti i moći. Također, glava nosi grčku inačicu imena Ramzesa II, najpoznatijeg i najmoćnijeg egipatskog faraona. Dodaje i kako je cijela ideja nastala prema istoimenoj pjesmi romantičarskog pjesnika Pearcyja B. Shelleya. Odbjegle sfinge su pak metafora bunta, Samoobrana (skulptura raka) ranjivosti, dok Putovanja (skulptura aviona) simbolizira prolazak kroz vrijeme. Sve su to elementi, govori Vrljić, koje sadrži život svakoga i tu im je veza. “Trenutni postav u Galeriji Bačva možda nudi neku naraciju zato jer su svi radovi u jednoj prostoriji, a mozak uvijek traži veze, ali izložene drugdje, iste skulpture će dobiti nove konotacije” sugerira. Na tu temu govorim Vrljiću kako sam pročitala predgovor kustosa izložbe Branka Franceschija gdje u jednom dijelu stoji ‘…posjetitelju omogućuješ slobodno formiranje narativa…’. Zanimalo me je što pod time točno misli odnosno koliko mu je kao autoru važno da posjetitelj prije gledanja izložbe dobije neki kontekst ili mu je pak draže da se zateknu tu gdje jesu bez previše informacija, i stvaraju neke svoje reakcije, priče i poveznice, nakon sagledavanja izložbe i konfrontiranja sa skulpturama.

Za konzumaciju umjetnosti je potreban intelektualni i emotivni napor

“Radi se, naravno, o mojem misaonom procesu formiranja ideje, i pitanje je bi li itko to povezao. Laska mi kada ljudi imaju potrebu istraživati, no imam osjećaj da se publika ulijenila i očekuje da joj se prvo sve objasni, pa da na miru gledaju dalje. Ali, za konzumaciju umjetnosti je potreban intelektualni i emotivni napor. Sva umjetnost se može tretirati kao zabava, a upravo zabava služi za trošenje vremena. Ulog vremena joj je kako cilj, tako i gorivo. Ako te zanima kakve veze naslov rada ima veze s tim što gledaš, uzmi mobitel i guglaj. Isto tako, prihvaćam opciju emotivnog sučeljavanja s djelom, uživanja u estetskom aspektu rada. Skulptura je, za razliku od ostalih umjetnosti tijelo, prostorna činjenica koja ima određeno djelovanje na nas, jer je napravljena u odnosu na ljudsko tijelo. Tako je i doživljavamo – velika nam je ili mala, jer je intuitivno mjerimo sa sobom. To su procesi koji se ne mogu odraditi u petnaest minuta” priča ovaj suvremeni kipar koji je odlučio raditi s netipičnim materijalom za kiparski medij, a koji arhitekti koriste za makete, odnosno isprobavanja, varijante i greške, baš kao i scenografi.

Netipični materijal za kiparski medij

Govori mi kako nije prvi, ali ni posljednji koji se ulovio polistirena i sličnih materijala. Dodaje kako je on preprivlačan da bi ga kipari zaobišli, a priznaje i da u njemu nije odmah vidio potencijal za sebe. “Možda je to radi toga što mi nije blizak scenografski pristup skulpturi, u kojem se materijal pokriva drugim materijalom da bi izgledao kao treći. To je područje kiča i ne privlači me. Volim da se vidi proces rada na materijalu, te da se njegove prednosti, ako postoje, iscijede van. Tek mi je postao opcija 2018. za Odbjegle sfinge koje su zamišljene da imaju komponente gradnje i propadanja u isti tren, pa mi je odgovarao zbog svoje krhkosti i očite privremenosti, kao i utilitarnog karaktera koji određuje način na koji se radi s njim. Princip gradnje u slojevima traži jednu količinu predumišljaja, ali isto tako nudi veliku manevarsku slobodu, tehničku i likovnu. S obzirom na to da je lagan, mogu gotovo sve odraditi sam. Kako nemam asistente u ateljeu, osim kad se radi o poslovima u kojima postoji određen budžet za njih, to je olakotna okolnost rada u polistirenu” govori, a nastavno na to pitam ga i kako na ovakav eksperiment u materijalu reagiraju njegovi kupci/klijenti, razmišljaju li uopće o tome, ima li uopće svijesti među publikom da kiparski produkt nisu samo ovi na prvu ‘trajni’ tipični kiparski materijali već da suvremenost izraza dovodi i do suvremenosti izbora materijala i eksperimenta.

Oni koji skupljaju suvremenu umjetnost se izbjegavanjem novih i eksperimentalnih materijala odriču jednog pristupa toj umjetnosti

“Kolekcionari troše ozbiljne novce na umjetničke radove i razumljivo je da imaju potrebu ostaviti svoje kolekcije kao nasljeđe. Međutim, oni koji skupljaju suvremenu umjetnost se izbjegavanjem novih i eksperimentalnih materijala odriču jednog pristupa toj umjetnosti. Trajnost je ionako relativna. Kolekcionari automobila su, primjerice, sigurno svjesni da je unutrašnjost vozila vrlo potrošna i napravljena upravo od novih materijala, pa ih i dalje kupuju i restauriraju. A tek kolekcionari vina… Krhkost i osjetljivost umjetničkog rada ima svoju privlačnost. Ono zahtjeva vrstu brige koja je u skladu s ljubavi prema toj sakupljačkoj strasti. Ali, ukus kupaca se mijenja i kalibrira u skladu sa strujama suvremene umjetnosti, pa ako postoji netko tko bi dao lovu za portret djeteta od umjetnikove plazme u zamrzivaču, sigurno postoji kupac i za moju skulpturu” objašnjava i naglašava kako zapravo ne razmišlja o prodaji kada sanja nove skulpture.

Za skulpture često koristi stvarne ljude čak i kada tema nije portret

Kaže mi i kako je prešao četrdesetu i da je pitanje koliko još desetljeća ima, ali i da je kiparstvo spora disciplina te da sukladno tome mora napraviti što više onog što mu je napeto. “Novac je naravno, legitiman motiv, ali teško je (barem meni) pretpostaviti ‘prodajnost’ rada u nastajanju. Kriteriji ukusa su neuhvatljivi i takva kalkulacija unosi kompromis koji može zatrovati ionako već osjetljivi čin kreativnosti. Sve skupa postaje dugoročno neisplativo. I to ne samo financijski” poručuje, a doznajem i kako za svoje skulpture često koristi stvarne ljude iako tema nije portret. Naime, privlači ga njima neki potencijal za ono na čemu trenutno radi, dok mu određeni tip fizionomije odgovara za karakter skulpture. Nekad to može biti kretnja, drugi put proporcija, postura koja mu otvori mogućnost koja do tada nije postojala. Nekad mu se više stvari poklopi odjednom i to dosta brzo.

Novac je naravno, legitiman motiv, ali teško je (barem meni) pretpostaviti ‘prodajnost’ rada u nastajanju

“Dunja Ercegović aka Lovely Quinces aka Bad Daughter mi se savršeno poklopila za skulpturu Sirene ne samo zbog svojih fizičkih karakteristika i mogućnosti da izvede unaprijed određenu pozu, nego upravo činjenice da je glazbenica koja koristi svoju moć da privuče ljude i pretvori ih u publiku isto kao što sirene u grčkom mitu privlače mornare i zarobljavaju ih. Ishod je doduše nešto drugačiji. Sve to može doprinijeti na uvjerljivosti rada. Ponekad je proces duži i rezultati mi dolaze teže. Takav je slučaj s mojim prijateljem Igorom Čabrajom koji mi je bio predložak za veliku glavu, skulpturu Ozymandias. Na njegovoj fenomenalnoj glavi radim preko deset godina u raznim materijalima i veličinama i tek sad sam došao do zadovoljavajućeg rješenja. Kad me netko na taj način privuče, postaje mi rudnik u kojem mogu kopati godinama i zahvalan sam svojim muzama na strpljenju.”

Putujuća izložba koja će dobiti i neke nove radove

Još jedna od zanimljivosti koju doznajem jest i činjenica da je Opsada Oza zamišljena kao putujuća izložba koja će se mijenjati s obzirom na prostor u koji se postavlja. Obim radova će tako pulsirati ovisno o veličini i karakteru svakog novog okruženja. Skulpture koje se trenutno mogu vidjeti nisu sve koje su planirane, a Vrljić govori kako možda čak nisu niti gotove. Otkriva i kako dolazi još radova, a koliko, nije još siguran jer nema precizan plan. “Branko Franceschi je ubacio ideju da budu izloženi u eksterijeru gdje to bude moguće, pa je kao kustos izložbe predlagao institucije s takvim mogućnostima. Ne mogu u ovom trenutku precizirati o kojim se muzejima i galerijama radi, jer je to plan za 2022., a natječaji tek slijede, pa smo još u osjetljivoj fazi projekta” priča dalje.

Prostor Bačve je zapravo projektiran za skulpture jer ga je zamislio kipar i mislim da to treba doživjeti

Za kraj, pitam ga i da prokomentira neobičan moment s otvorenja izložbe koja se dogodila u večernjima satima, a kada je uzvanicima paralelno sugerirao da izložbu dođu pogledati po danu. “Spomenuo sam da je Bačva drugačiji prostor pod dnevnim svjetlom i same skulpture ostavljaju drugi dojam. Naime, s kupole pada prirodno svjetlo i kupa ih. Daje im kontrast i otkriva oblike. Taj prostor Bačve je zapravo projektiran za skulpture jer ga je zamislio kipar i mislim da to treba doživjeti. Bitno mi je se moji radovi dožive u najboljim mogućim uvjetima. Dalje od toga više nemam kontrolu” poručuje Vrljić čija se izložba Opsada Oza u Galeriji Bačva Doma HDLU-a (Meštrovićevog paviljona) u Zagrebu može pogledati do 16. rujna, kada napušta te odaje i odlazi na svoje daljnje proputovanje.