Zašto je Rihannin trudnički trbuh izazvao toliku kontroverzu?
Njezin je obnaženi trbuh samo potvrdio prešutnu činjenicu o tome kako je trudnoća i dalje izvor nelagode u društvu
Njezin je obnaženi trbuh samo potvrdio prešutnu činjenicu o tome kako je trudnoća i dalje izvor nelagode u društvu
“No, no, no, she doesn’t look cool nor sexy”, piše u jednom komentaru ispod fotografije na Instagramu na kojoj Rihanna samouvjereno korača u crnom kardiganu na vezanje s Riony Raymond ogrlicom koja se klati nad njezinim golim trbuhom, u crnoj puffer jakni, The Attico tajicama i Jimmy Choo sandalama. Riječ je o outfitu koji se naizgled uopće ne ističe u moru ostalih Rihanninih modnih kombinacija – ono što izaziva salve bijesa u komentarima činjenica je da je slavna badgal trudna i da se usudila takva izaći u javnost. Ili preciznije, da se usudila u javnosti prošetati svoj obnaženi trudnički trbuh, komad mesa koji se stoljećima skrivao pod naborima raskošnih tkanina, steznika i korzeta.
Trudnoća kao izvor društvene nelagode
Ideja o tome kako je trudnoća stanje kojem nije mjesto u javnom prostoru nije toliko daleka kao što biste danas mogli pomisliti. 1950-ih u Sjedinjenim Državama, jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta, na televiziji se, dakle u javnoj sferi, nije smjela koristiti riječ trudnoća. 8. prosinca 1952. u kultnoj epizodi slavnog sitcoma I love Lucy, Lucy (koju glumi Lucille Ball) saznaje da je trudna, ali se riječ trudnoća pritom nijednom ne spomene. Epizoda se zove Lucy Is Enceinte, odnosno trudnoća se kamuflira francuskom riječju jer je spominjanje trudnoće sredinom stoljeća još uvijek društveno neprihvatljivo.
Ostavština je to viktorijanskog doba koje je ženu iz ljudskog bića preobrazilo u “anđela u kući”. Ženstvenost se u 19. stoljeću poistovjećivala s čistoćom (čije su implikacije nedvojbeno rasističke), djevičanstvom i uskim strukom koji se postizao uz pomoć ženskog najboljeg prijatelja (prije no što su na pozornicu stupili dijamanti, dakako) – korzeta. Na trudnoću se gledalo kao na dokaz ženske seksualnosti, razotkrivanje bolne činjenice da se žena upustila u gnjusan čin razmjene tjelesnih tekućina. Dakle, na sve ono čega se ondašnje društvo grozilo. Žene su stoga svoju trudnoću pokušavale prikriti pod svaku cijenu, a jedna od vjerojatno najbrutalnijih sprava kojima im je to omogućeno bio je trudnički korzet. Nosio se u drugoj polovini 19. stoljeća, a temeljna mu je funkcija bila sakriti trudnoću.
Trudnoća se tada skrivala iz brojnih razloga. Mnoge si žene iz nižih slojeva nisu mogle priuštiti trudnoću jer su bile primorane raditi u tvornicama čiji su vlasnici smatrali da trudnice usporavaju proizvodnju i umanjuju profit te su stoga mnoge žene u drugom stanju ostajale bez posla. Jedino je rješenje često bilo skrivanje trudnoće. Bilo bi divno kada bismo takvo što mogli s ponosom strpati u koš s onim stvarima koje smo kao društvo nadišli, ali se i danas na brojnim poslovnim intervjuima ženama broje seksualni partneri, ispituje ih se o njihovim planovima te se pokušava dokučiti kada bi otprilike mogle ostati u drugom stanju. Simpatičan primjer iz popularne kulture romantična je komedija Knocked Up s Katherine Heigl i Sethom Rogenom u kojoj Heigl skriva trudnoću od svojih poslodavaca jer se boji za budućnost svoje voditeljske karijere.
A osim u strahu od otkaza i društvene osude, žene (iz viših slojeva) za trudničke se korzete odlučuju i u strahu od dosade jer su ondašnji liječnici žene uvjeravali da bi tijekom trudnoće trebale izbjegavati gotovo svaku fizičku aktivnost, u nekim slučajevima čak i hodanje. Žene su, dakle, blaženstvo drugog stanja najčešće proživljavale zatvorene u svojoj sobi.
Kratka povijest odjeće za trudnice
Neki povjesničari tvrde kako do 19. stoljeća gotovo uopće nije ni postojala odjeća za trudnice. U knjizi Women’s Work autorica Megan K. Stack ističe koliko je zaista prije razvoja industrijske proizvodnje bilo teško sašiti odjeću te kako je prosječnoj ženi trebalo oko četiri godine da izradi jednu tuniku. Vremena je bilo malo, novaca još manje, a tkanina nije bila široko dostupna. To znači da je do 20. stoljeća trudnička odjeća bila zapravo modificirana obična odjeća jer si je rijetko tko mogao priuštiti neko drugo rješenje. No, neki tvrde da se u povijesnim zapisima trudnička odjeća ne spominje jer je riječ o temi koja se smatrala neprimjerenom te da su žene svoju trudničku odjeću uništavale nakon porođaja, zbog čega danas postoji toliko malo materijalnih dokaza o njezinom postojanju.
U svakom slučaju, jasno je da se trudnoća donedavno smatrala stanjem koje, neovisno o navodnoj blaženosti, treba držati pod ključem u privatnoj sferi, daleko od očiju javnosti (ponajviše muškaraca). No, povjesničarka mode Kass McGann napominje kako to nije baš uvijek bilo tako. Pritom navodi jedan primjer iz 15. stoljeća, sliku poznatog flamanskog slikara Jana van Eycka koja prikazuje ženu u raskošnoj zelenoj haljini koja samo izgleda kao da je trudna. McGann ističe kako je u ono vrijeme trudnoća označavala prosperitet te se stoga tkaninama nastojao postići dojam punoće i volumena kod žena, i to onih koje si takvu raskoš mogu priuštiti, naravno. Ženska odjeća tada još nema jasno definiran struk pa je ženama mnogo lakše uobičajenu odjeću nositi i za vrijeme trudnoće. Kasnije je kroz povijest žensku odjeću bilo moguće prilagoditi pomoću vezica, odnosno stegnuti je i opustiti po potrebi, a žene su trbuščić često skrivale i prozračnim lizezama, haljinama za zamatanje i plaštevima.
Izum koji je sve promijenio
Sve se promijenilo na prijelazu stoljeća kada je Njujorčanka Lena Himmelstein Bryant Malsin prepoznala tržišni potencijal u činjenici da se ženska tijela, neovisno o trudnoći, tijekom života neprestano mijenjaju u veličini i formi pa je stoga na tržište plasirala odjevne predmete s podesivim pojasevima. Njezina se podesiva odjeća oglašavala u brojnim časopisima i novinama, uključujući i u Vogueu, a njezin je izum omogućio povijesno preklapanje razvoja odjeće za trudnice s plus size komadima. Bryant je također proizvela prvu komercijalnu haljinu za trudnice, 1904. godine. Trideset godina kasnije, njemačka inženjerka Elsie Frankfurt izumila je suknju (tie-waist skirt) koja je zauvijek promijenila odjeću za trudnice, a koju je u kultnom američkom sitcomu I Love Lucy nosila i trudna Lucille Ball. 1958. izumljena je lycra, tkanina koju karakterizira izuzetna elastičnost, i trudnice su napokon mogle odahnuti, neke i doslovno.
Nakon seksualne revolucije u šezdesetima, odjeća za trudnice postaje mnogo slobodnija. Vrijeme je to u kojem žene mnogo opuštenije pristupaju svojim tijelima, a mijenja se i percepcija javnosti o trudnoći. Za to je uvelike zaslužna Elsie Frankfurt, ali i drugi val feminizma koji je osnažio ideju o tome kako je privatno uvijek i politično. 90-ih konačno nastupa kraj razdoblju prikrivanja (i pokrivanja), a mnogi smatraju kako je za to najodgovornija naslovnica Vanity Faira iz 1991. s Demi Moore, koja gola i u sedmom mjesecu trudnoće pozira pred objektivom fotografkinje Annie Leibovitz. Moore je 2017. za Interview primijetila je kako se do tada trudnoća nije javno poistovjećivala sa seksepilom, a nakon njezine naslovnice odjednom se povećao interes za majčinstvo i trudnice na crvenom tepihu.
Početkom 2000-ih, što zbog modnih trendova, što zbog konačnog prihvaćanja trudničkog trbuščića, mnoge su slavne žene bez srama šetale razotkrivenih trbuha. Odličan primjer su Rachel Green (Jennifer Aniston) u Prijateljima, Kate Hudson 2003. i Denise Richards u šljokastom crop topu 2004. Rihanna dakle nije pokrenula novi trend, ali njezina je smjelost bacila svjetlo na mnoge zastarjele obrasce razmišljanja koje još uvijek, u 21. stoljeću, nismo uspjeli nadići. Trudnice se u modnom svijetu i dalje pretežito koriste kako bi šokirale (ironično, model Slick Woods reviju za Savage x Fenty (jesen/zima 2018) nosila je u trudovima), a modne kuće i dalje ne pokazuju prevelik interes za njih. Problem trudničke odjeće u modnome svijetu samo otvara škakljivu temu odnosa industrije prema onima koji se ne uklapaju u prihvatljive okvire poželjnosti, među koje spadaju i plus size osobe te osobe s invaliditetom.
Rihannin je trbuh samo potvrda prešutne činjenice da su trudnička tijela i dalje izvor društvene nelagode. Možda bismo pretjerali kada bismo rekli da se na njezine modne kombinacije može gledati i kao na performans, ali sudeći po reakcijama javnosti, možda ne bismo ni bili daleko od istine.