Zašto ženska odjeća nema džepove: Priča o društvenim konstruktima i privilegiranosti
Čovjek bez džepa, čovjek je bez života
Nedavno sam se u second handu zaljubila u jednu mušku kožnu jaknu toliko da sam zanemarila čak i to što je poderana na desnom rukavu. Iz perspektive nekoga tko obožava nositi odjeću dva broja veću, pristajala mi je savršeno: pojela je svaki obris mog tijela sve dok od mene nisu ostali samo vršci prstiju i glava. No moj je ulov skrivao i jednu tajnu, točnije njih čak deset, što sam otkrila posve slučajno, u našoj prvoj šetnji gradom. Napipala sam neku izbočinu u unutrašnjosti, a kada sam je preokrenula da dokučim o čemu je riječ (bila je to samo stara slijepljena maramica), otkrila sam da moja predivna kožna jakna ima skrivene džepove.
Bilo je to pravo otkriće.
Ruž sam stavila u jedan džep, kapi za oči u drugi, a u najveći sam spremila bilježnicu, dvije olovke – u crnoj i u plavoj boji, i četiri kiflice koje sam kupila u pekari, za poslije. U onaj prednji s ciferšlusom ubacila sam novčanik, ključeve i mobitel, a uzela sam i punjač te onu knjigu džepnog formata koju dosad još nisam imala prilike nositi sa sobom jer su duboki i prostrani džepovi na ženskoj odjeći nešto poput duhova. Svatko poznaje nekoga tko ih je navodno vidio, ali zasad još nema konkretnih dokaza.
Bila sam opremljena, baš kao i Thomas Jefferson koji je navodno u džepovima nosio sve alate potrebne za mjerenje i mijenjanje svijeta nabolje. Naizgled samo još jedna cura zalizane punđe u kožnjaku koja previše vremena provodi na Instagramu, hodala sam ulicom samouvjereno i hrabro, bez straha da će mi netko iz ruke iščupati torbicu i razočarati se kada ugleda unutrašnjost mog novčanika. Sada sam napokon i sa sigurnošću mogla reći da torba nije džep (i da džep nije torba).
Džepni seksizam
No postojalo je vrijeme kada je još svaki džep bio torba. Naime, u srednjem je vijeku džep odvojen od odjeće i uglavnom konopom vezan oko zapešća ili struka. Muškarci i žene svoj privezani džep, ili srednjovjekovnu pederušu, skrivaju ispod slojeva odjeće u naumu da se zaštite od kradljivaca, a muške jakne i ženske podsuknje imaju proreze koji im olakšavaju pristup džepovima tada izrađivanih od kože i sukna.
Srednji je vijek strašan za žene po mnogočemu, ali smo tada barem još uvijek jednake s muškarcima po pitanju džepa. U 17. stoljeću džepovi se počinju ušivavati u mušku odjeću, odnosno rođen je moderni džep, onakav kakvim ga poznajemo i danas, dok su ženski džepovi i dalje samo torbice. Taj raskol utjelovljuje temeljno razlikovanje između ženskog i muškog spola u patrijarhatu te zadaća i društvenih uloga koje su im tada pripisivane. Muškarcima koji uživaju slobodu kretanja potrebni su džepovi kako bi mogli sa sobom nositi sve potrebne alate za aktivno i neometano sudjelovanje u kulturnom i političkom životu zajednice (lulu, olovku i nožić).
Torba nije džep i džep nije torba
Iako je veza između torbe i džepa porozna, primarno zbog toga što obje stavke imaju sličnu funkciju, ono po čemu se razlikuju odnos je prema privatnosti. Naime, odjeća koju nosimo prianja uz našu kožu, a ako se u njoj osjećamo ugodno, često kažemo i da nam pristaje kao salivena. Kao inherentni dio odjeće, džep po analogiji također postaje prostor privatniji od torbe koja je odvojena od našeg tijela. Dakle, džep je nešto poput vlastite sobe u javnosti, mjesto na kojem čuvamo predmete skrivene od drugih, što je posebno važno u vrijeme kada se životni prostor dijelio s puno više ljudi no što je to danas uobičajeno.
U isto vrijeme kada muška odjeća dobiva džep, ženski (još uvijek privezani) džepovi proživljavaju estetsku preobrazbu u torbice. Osim što postaju sve veći i veći, od neuglednog komada kože ili kakve tkanine počinju se izrađivati i od svile te ukrašavati inicijalima vlasnica, cvjetnim uzorcima i personaliziranim motivima. Žene u njima nose hranu, dnevnik, šivaće igle, ogledalce, parfeme, Bibliju, ključeve i novac, no i dalje su vezani oko struka i skriveni ispod odjeće zbog čega im nije lako pristupiti u javnosti, a jednostavnije ih je i otuđiti. Džepari su trebali samo prerezati konop kojim su pričvršćeni uz struk i poslužiti se.
Razliku između džepa i torbe najbolje opisuje jedan slučaj iz američkog pravosuđa (Wyoming vs. Houghton). Krajem 1990-ih, policija je pri pretraživanju unutrašnjosti automobila osumnjičenog vozača nabasala na drogu u torbici njegove suvozačice koja nije bila osumnjičena. Slučaj je potaknuo važno pitanje – je li pretres torbe bio protuzakonit s obzirom na to da je riječ o privatnom prostoru suvozačice ili je torba, kao što su to tvrdili policajci, samo još jedan predmet u unutrašnjosti automobila? Vrijedi nadodati i to da su njezini džepovi bili izvan dosega pretrage.
Retikula i luksuz nepraktičnosti
Nakon Francuske revolucije torbice postaju torbicama u onom smislu riječi u kojem ih danas upotrebljavamo. Dolazi do drastičnog zaokreta u načinu razmišljanja koji se očituje i u modi: raskoš i dekadencija ustupaju mjesto jednostavnijim siluetama. Popularni su krojevi u kojima žene zbog visokog struka nalikuju više grčkim stupovima nego boginjama (sjetite se haljina u kojima Elizabeth i Jane u filmskoj adaptaciji Ponosa i predrasuda iz 2004. razmjenjuju poglede s Darcyjem i Bingleyjem). Takve haljine, izrađene od pamuka i lana, ne trpe džepove ispod odjeće zbog čega se oni počinju nositi u ruci ili preko tijela, a zbog svoje apsurdne veličine (ridiculous), nazivati retikulima.
Dekorativna torbica, odnosno retikula, bila je toliko mala da je u njoj bilo jedva mjesta za ključeve i novac, a svojom veličinom neodoljivo me podsjetila i na Le Chiquito JACQUEMUS torbicu koju su jedno vrijeme svi trendseteri nosili po Instagramu. I sama sam zajahala taj val i kupila si high street kopiju torbe u koju mi potom nije stao ni mobitel. Retikula se zbog svoje očigledne nepraktičnosti smjestila u istu kategoriju uz stiletto štikle i groteskno duge nokte, opravdavane duboko ukorijenjenom idejom da (u ženskoj modi) lijepo ima prednost nad udobnim i funkcionalnim.
Argument da je riječ o predmetima i krikovima mode kojima se žene drži u podređenom položaju, pretvarajući ih i same u objekte divljenja sputane u obavljanju aktivnosti kao što su to, primjerice, hodanje ili samoobrana (poprilično sam sigurna da pepper sprej ne stane u Le Chiquito), dominira i raspravom o retikuli. Torba u koju ne stane ni ukrasni rupčić podvaljena je pod krinkom luksuza, a zapravo je ženama oduzimala slobodu pokretljivosti i pravo na privatnost u javnom prostoru.
Ljudi bez džepova ne mogu biti uspješni
Džepovi su u drugoj polovini 19. stoljeća postepeno postali i dio ženske odjeće – sufražetkinje poput Elizabeth Cady Staton izborile su se za pravo žene da drži ruke u džepovima, i hvala im na tome. Naime, Staton je navodno u više navrata pokušala nagovoriti svoju krojačicu da joj ušije džep u haljinu, što potonja nije odobravala jer džepovi vizualno opterećuju siluetu (u prijevodu: debljaju).
A u vrijeme dok je ženski džep još prepušten na (ne)volju krojačicama, muški džep postaje standardni dio uniforme. Krajem stoljeća, odijela su imala otprilike 15 džepova. “Što smo civiliziraniji, to nam treba više džepova”, piše u članku objavljenom 1899. u New York Timesu, uz dodatak da “otkad su džepovi izumljeni, ljudi bez džepova ne mogu biti uspješni”.
Društvo racionalnog odijevanja (Rational Dress Society) krajem 19. stoljeća pokrenulo je kampanju kojom se žene ohrabrivalo da krute korzete zamijene odjećom u kojoj će imati veću moć kretanja. Rezultat svih tih povijesnih strujanja bilo je tzv. sufražetsko odijelo iz 1910. koje se moglo pohvaliti s čak šest do osam “vidljivih i lako dostupnih džepova”.
Manjak i nepraktičnost lažnih i plitkih džepova na ženskoj odjeći prokazuje načine na koje se seksizam uspijeva ušuljati u našu svakodnevicu. U muškoj se modi naglasak stavlja na funkcionalnost, praktičnost i udobnost, dok se ženska odjeća redovito dizajnira tako da bude lijepa (s tim da lijepo u modnoj industriji redovito isključuje one pojedince i društvene skupine koje se ne uklapaju u standard).
Ne samo što je muška odjeća proizvedena od boljih materijala, nego muškarci već stoljećima ne nose ni potpetice, i to pogotovo ne na radnom mjestu. Nažalost, u poslovnom svijetu brojne su žene i dalje primorane nositi cipele na visoku petu pod izlikom “dress codea” jer je patnja, čini se, jedan od načina na koji svojim kolegama mogu dokazati da su ozbiljne i profesionalne. Kao da osmosatno radno vrijeme samo po sebi već nije mučenje.
Pravo žene da drži ruke u džepovima
A iako su prvi feministički val i svjetski ratovi ženama omogućili veću ekonomsku slobodu (i više džepova!), s obzirom na to da su radile poslove koji su dotad bili rezervirani isključivo za njihove muževe, već 1950-ih vratili smo se par džepova unazad i žene su se ponovno počele odijevati kao stepfordske supruge. O tome svjedoči i izjava slavnog francuskog dizajnera Christiana Diora o tome kako “muškarci imaju džepove da u njima drže stvari, a žene za dekoraciju”.
No živjeti bez džepova ne znači samo čitavo vrijeme na oku držati torbu sa svim svojim stvarima, ili nemati gdje spremiti pljosku prije izlaska. Izostanak džepova za nekoga sklonijeg društvenoj tjeskobi poput mene znači ne znati što raditi s rukama. Ako ih ne mogu držati u džepovima, velika je šansa da ću si početi čistiti nokte ili razmišljati o cigaretama. Džep je prostor privatnosti i sigurnosti u kojem mogu i predahnuti po potrebi.
Učiteljica mi je kao djevojčici često govorila da maknem ruke iz džepova. Prema bontonu, držanje ruku u džepovima smatra se nepristojnim jer je prostor prednjih džepova na hlačama i suknjama opasno blizu erogene zone. To je i razlog zbog kojeg je portret Walta Whitmana za njegovu zbirku poezije Vlati trave na kojem on drži desnu ruku u džepu svojevremeno i bio toliko revolucionaran.
(Džepnu) revoluciju želi pokrenuti i brend Di Petsa koji je nedavno u sklopu svoje nove kolekcije predstavio i hlače s džepom za masturbaciju koji bi ženama navodno trebao olakšati uživanje u vlastitom tijelu u javnosti. Ok, sada još samo da dobijemo i džep za ključeve i na konju smo.
San o džepu
Džepovi su savršena metafora za privilegiranost. Nema apsolutno nikakvog razloga zbog kojeg bi ženska kožna jakna trebala imati samo dva džepa, a muška njih čak deset. Riječ je o društvenom konstruktu, kojem vjetar u leđa daje i veoma unosna industrija ženskih torbi. U svojoj autobiografiji, ekscentrična urednica Harper’s Bazaara Diana Vrelaand opisuje trenutak kada je odlučila čitav broj posvetiti džepovima, ali su je ubrzo odgovorili od te ideje argumentom kako većina prihoda časopisa dolazi od oglašavanja luksuznih torbica.
No bez obzira na odsustvo džepova, zapadno se društvo ipak kreće prema modnoj ravnopravnosti, i to primarno zbog toga što muškarci sve više eksperimentiraju pa više nije neobično vidjeti muškarca s luksuznom torbom u ruci ili u haljini. A o tome što žene uistinu misle o džepovima govori i rastuća popularnost cargo hlača. Hillary Taymour, osnivačica brenda Collina Strada, dizajnirala je cargo hlače s ogromnim džepovima koje su stalno rasprodane, a sama navodno nikada ne nosi torbu.
“Čovjek bez džepova, čovjek je bez života”, zaključio je Roger B. Swain na kraju teksta objavljenog 1985. u New York Timesu, a ja se ne mogu ne složiti. Baš kao što su žene nekoć sanjale o vlastitoj sobi, tako ja sanjarim o džepu, dovoljno velikom da u njega stavim knjigu, bilježnicu, škarice za nokte, parfem i bocu za vodu. Ma čitav život ako može.