Franka Perković Gamulin o seksualnom zlostavljanju studenata, ulozi dekanice i povratku režiji

Sonja Braut razgovarala je s dekanicom ADU Frankom Perković Gamulin o aktualnim zbivanjima, aktivizmu, privilegiranom braku i ulozi dekanice

Ispovijest silovane beogradske glumice Milene Radulović djelovala je kao erupcija vulkana i potakla frcanje iskustava drugih glumica, ali i žena koje ne žive i ne rade pod reflektorima. Slično se počelo događati i daleko od Beograda, u Bosni i u Zagrebu. Ovdje je svoj doživljaj seksualnog uznemiravanja također, doduše anonimno, prva obznanila glumica, na što je Franka Perković Gamulin, dekanica Akademije dramskih umjetnosti, otvorila kanal za prijave i drugih bivših i sadašnjih studenata.

I, dok su društvene mreže gorjele zbog sličnih iskustava žena i pokojeg muškarca podložene komentarima rigača zloće iznikle iz slabosti i prizemnosti, na ADU je otvoreno još nekoliko kanala i stvarao se plan postupanja. A dekanica je, svakodnevno javljajući medijima koliko se povećao broj prijava, priznala da je emotivno potresena, kako je rekla, “jer mi nikad nije palo napamet da to izgleda tako i šokirali su me opisi djela”.

ODGOJ PRIMJEREN GRAĐANSKOM DRUŠTVU VEĆ OD VRTIĆA JE NUŽAN

Otkako je DORH-u predala 29 prijava studenata u kojima su opisani različiti stupnjevi uznemiravanja (srećom, bez ijednog silovanja!) u razdoblju 1990. do 2019., a koji se odnose na devetoro nastavnika, proces je tek na početku. Tri bivše/sadašnje studentice spremne su govoriti pod punim imenom, a nekoliko ih je svoja imena otkrilo samo pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. No, mnogo više od broja, važnije su pojava i njezina težina, pa je na pravosuđu izuzetno važna zadaća.

“Na Akademiji smo osnovali povjerenstvo da se u miru i temeljito provjeri, istraži i procijeni svaki slučaj kako bi se, bez obzira što će i kada će pravosuđe povući svoje poteze, moglo zaključiti je li i u kojoj mjeri u svakom pojedinačnom slučaju povrijeđen etički kodeks i pravilnik o radu. Ne želimo da u ovoj aferi itko bude oštećen – ni studenti koji su već bili povrijeđeni, niti netko od nastavnika, pokaže li se da nije kriv koliko i kako se mislilo. Sve je to vrlo delikatno, jer je došlo do ugroženosti, iskorištavanja i zlostavljanja mladih ljudi i jer je poljuljan autoritet onih koji bi studentima trebali biti uzor, izvor znanja i podrške. U našem poslu je vrlo važno postaviti i održavati granice, a jedna od ključnih stoji ispred dvosmislenih riječi, gesta i radnji, osobito spolnih, a druga onemogućuje da se kritika premetne u maltretiranje, vrijeđanje i ismijavanje”, precizna je Franka Perković.

Nikad mi nije palo napamet da to izgleda tako i šokirali su me opisi djela

Usporedno su prijave o seksualnom uznemiravanju stigle i od studentica nekih drugih zagrebačkih fakulteta, na HTV-u se dogodio pokazni primjer zašto žrtve ne prijavljuju zlostavljanja s i bez seksualnog predznaka jer potom budu dodatno ponižene, kao i neoprostivo ponašanje rektora Zagrebačkog sveučilišta koji je sasuo uvrede na dekanicu Filozofskog fakulteta i, još više, novinarku. I nastavlja tim putem. Ovi primjeri ne prokazuju samo odnose i klimu u društvu, nego i da ih nešto alibira. A odgovor što je to mogao bi se kriti u pravosuđu. U konkretnom slučaju zato što se još ne zna prema kojoj će se klauzuli postupati u slučaju prijava predanih DORH-u: po onoj da nedjelo treba prijaviti u roku od tri mjeseca od počinjenja, ili onoj da treba postupati tri mjeseca nakon saznanja.

“Nemoguće je znati i kako će se proces razvijati, no znamo da većina prijavljenih slučajeva pripada kategoriji verbalnog nasilja, neprihvatljivog ponašanja u odnosu nastavnik-student, povreda dostojanstva ili su se dogodili izvan Akademije. Sve treba pažljivo ispitati i kazniti na primjeren način. No val koji se razlijeva po mnogim institucijama i tko zna gdje sve još, u prvi je plan stavio ono što nam nedostaje kao zajednici: odgoj primjeren građanskom društvu već od vrtića, kao i nedvosmisleni zakoni i efikasno pravosuđe. Što se prvoga tiče, djeca bi trebala odmalena učiti što je što, što se smije, a što ne smije i postupno naučiti kako se ponašati, kako reagirati i kome se za što obratiti. A zakonodavstvo i pravosuđe trebali bi stvoriti precizan okvir i utvrditi način postupanja u svim mogućim slučajevima.”

Djeca bi trebala odmalena učiti što je što, što se smije, a što ne smije

Razumljivo je željeti živjeti u tolerantnom okruženju u kojem se nikog ne ismijava zbog različitosti, predrasuda i ideologija, u društvu u kojem postoje mehanizmi zaštite žrtava, a ne da onaj tko je ponižen i povrijeđen doživi još jedno poniženje kada se požali da ju/ga je profesor/kolega/šef proganjao seksualnim aluzijama, hvatao za dijelove tijela ili još gore. I da itko njemu znan ili neznan misli da je šutjeti i prešutjeti poželjno i nužno. A mulj kojeg su na društvenim mrežama izlili frustirani slabići i mačoidi uvjereni da je minica poziv na seks i da ‘homiće’ treba liječiti ili čak nešto gore, a možda i neke sebemrzeće žrtve koje su prešutjele doživljene nepravde i nasilja, zagađuje emotivnu i psihološku okolinu društva. Osobito djece i mladih.

AKTIVIZAM I OSJEĆAJ ZA DRUGE

“Prema službenoj dužnosti moram biti hladne glave i radeći sa studentima uspjela sam naučiti kako dozirati bliskost. Radi se o mladim ljudima koji su nerijetko sami u nepoznatom gradu, još nesigurni hoće li moći uspjeti na putu kojim su krenuli i koji mogu poželjeti da im nastavnik bude zamijena za obitelj. Pomoći im i podržavati ih treba uvijek, no samo do određene granice. No teško podnosim da žene jedva skupe hrabrost da sebi i svojoj obitelji, a onda i kolegama i svima ostalima priznaju što im se dogodilo, a onda – kao što se događa na televiziji – nitko ne reagira. Ili reagira potpuno pogrešno. Ovo što se događa treba shvatiti kao otriježnjenje i priliku da se odnosi i pravila poslože kako treba”, uvjerena je Franka Perković.

Osim što je dekanica, ona provodi mnogo sati tjedno sa studentima kojima predaje glumu i s kojima je, kaže, mnogo više nego s obitelji. Što, otkako je odselila njihova kćerka Judita, nagrađivana mlada filmska redateljica, uključuje samo bivšeg supruga, a sada životnog partnera Brunu Gamulina, filmskog redatelja i scenarista. Oni su se sporazumno razveli nakon što su rezultati Referenduma o ustavnoj definiciji braka prije osam godina pripadnike LGBTQ zajednice učinili građanima drugoga reda. I to stoga što su mislili i osjećali da bi, ostanu li u braku, uživali u privilegiji nedostupnoj svima.

Teško podnosim da žene jedva skupe hrabrost da sebi i svojoj obitelji, a onda i kolegama i svima ostalima priznaju što im se dogodilo

Franku Perković i danas, jednako kao i kada su obznanili svoj odluku i čin, “boli taj referendum koji je etablirao prezir, snagu jačeg, škrtost i licemjerje kao društvene vrijednosti”. I vjeruje da kao javna osoba, redateljica i nastavnica ima ovlasti, priliku i odgovornost promicati svijest o potrebi oslobođenja žena i muškaraca svih oblika predrasuda, diskriminacije i neslobode.

Aktivizam ju je više privlačio u doba studija pa je znala reagirati na prvu kad bi ju, primjerice, jedan profesor uvjeravao da žene ne bi trebale upravljati avionima zbog PMS-a, a drugi joj se divio što je ‘supruga i majka’, kao da je to zaposlenoj ženi nemoguće biti. Zrelost svima donosi odmjerenost i svijest o odgovornosti za napravljeno i izrečeno. No, najbitnije za Franku Perković jest da je bila i ostala kreativka, pa je na ADU studirala i 2005. diplomirala kazališnu režiju i radiofoniju, a tijekom studija s Dorom Ruždjak osnovala i volonterski vodila kazališnu družinu KUFER (od Kazališna udruga frustriranih redatelja). Na toj platformi mladih umjetnika njih više od stotinu je do 2012. napravilo 25 kazališnih produkcija. Volonterski je poučavala i glumu na Akademiji, da bi se potom ondje i zaposlila i ubrzo postala prodekanica. Zašto se 2016. uopće kandidirala za dekanicu?

“Poklopilo se da je prije izbora kod nas trebala biti provedena tzv. reakreditacija koja se, otkako je Hrvatska u obrazovnom sustavu Bologne, obavlja svakih pet godina. Pripremajući dokumentaciju sagledala sam što mi sve ovdje radimo i kako, uvjerila se da imamo odlične predavače i studente i da uspijevamo ostvariti zavidni broj programa, edukacija i izvedbi usprkos sramotnoj skučenosti prostora s kojim raspolažemo. Pomislila sam da je, kada već postoji toliko dobroga, potrebno samo bolje riješiti problem financiranja i potom razvijati nove programe. I prijavila se i postala dekanica.”

MLADI MOGU POMAKNUTI KOTAČ DRUŠTVA PREMA NAPRIJED

Reakreditacija koju je provelo povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka iz nekoliko zemalja pokazala je da je imala pravo. Dovoljno je otvoriti web stranicu Akademije i uvjeriti se u široku lepezu studija i brojnost aktivnosti, nagrada i priznanja što se stvaraju u istočnom krilu zgrade izgrađene 1884. kao dio ideje o Hrvatskom domu. No, prošlo je malo više od četiri godine, a Akademija je gdje je i bila, najviše stoga što u nadležnom ministarstvu za umjetnička obrazovna usmjerenja ne postoji niti ladica, a kamoli tim koji bi brinuo o svim hrvatskim umjetničkim akademijama.

“Često se olako govori da je, primjerice, glumaca previše, a svake ih godine u zemlji diplomira samo 34 koji bi se lako mogli rasporediti po državnim, gradskim i neovisnim kazalištima. Najveći problem je što nema odgovora na pitanje što se očekuje od umjetničkih obrazovanja, pa onda niti strategije. Ipak, uspjeli smo ostvariti moju incijativu da Ministarstvo znanosti i obrazovanja osnuje povjerenstvo na čijem je čelu posebni premijerov savjetnik, akademik Zvonko Kusić, te po jedan predstavnik iz Ministarstava obrazovanja i kulture i iz svih akademija, da bismo utvrdili što se želi postići i kako to učiniti. Ali i koliko to može koštati. A onda je došla korona, pa nismo mogli nastaviti, no nadam se da će to povjerenstvo jednom iznjedriti rješenja dobra za sve zainteresirane, kao i za društvo”, rekla je Franka Perković Gamulin i priznala da jedva čeka rujan kada joj ističe mandat i kada će se, osim poučavanju glume, moći više posvetiti najvećoj ljubavi – redateljstvu.

Predlani je uspjela u riječkom HNK Ivana pl. Zajca režirati predstavu ‘Leica format’ prema romanu Daše Drndić, a sada smišlja novu o kojoj još ne može govoriti. I kaže da vjeruje u mlade koji, sudeći po studentima i mladim glumcima s kojima je radila, ali i drugima koje je upoznala, znaju, žele i mogu pomaknuti kotač društva prema naprijed.