Jasna Nanut je jako dobro poznato ime u medijskom svijetu, samim time što je provela više od 15 godina radeći na televiziji. Trenutak istine i Masterchef, samo su neke od emisija koje je vodila, a već neko vrijeme Jasna se posvećuje filmu koji je zapravo i njezina službena struka. Tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji snimila je nekoliko kratkih filmova koji su prikazani na Zagreb Film Festivalu, Plans d’Angersu, Poitiersu i mnogim drugima. Dobitnica je dvaju Oktavijana, za svoj diplomski film Igra malog tigra i prvi profesionalni kratki film Tanja. A sada je snimila i svoj prvi dugometražni film Sedmo nebo koji će 6. studenog otvoriti Zagreb Film Festival. Dovoljan povod da porazgovaramo o filmu koji preporučujem uvrstiti na popis.

Pokušavam shvatiti što muči muškarce jer to frustrira i nas žene

Nakon nekoliko kratkih filmova došlo je vrijeme i za prvi dugometražni film pa me zanimalo što ju je ponukalo da nas počasti s ovako rekla bih tisuću puta viđenoj, ali nikad aktualnijoj temi ako gledam iz svoje perspektive i društva koje me okružuje. “Ja ne znam nikog tko je u takvoj situaciji. Očito se ne krećemo u istim krugovima (smijeh). Toliko je muških redatelja snimilo filmove o ženskoj krizi identiteta, Cassavetes vjerojatno najbolji – Ženu pod utjecajem. Došlo je vrijeme da zamijenimo uloge.”

U prethodnom, kratkom filmu Tanja, Jasna se bavila ženom koja ostaje bez posla, frajera i krova nad glavom, a sada je pod povećalo stavila muškarca u dilemi. “Mi žene izborile smo se za mnoge stvari, bilo je i vrijeme, a mene je zanimala nuspojava, utjecaj našeg osnaženja na muškarce. Dolazi do promjene omjera snaga. Pritom ne osuđujem, samo pokušavam shvatiti što ih muči, zašto su izgubljeni, jer to frustrira i nas žene.”

Frajer voli dvije žene, a ulozi su visoki

Frajer voli dvije žene, uvježbava rečenice kako da se izvuče i započne novi život. Rekla bih dosta klasično za muškarce, zanimalo me slaže li se Jasna da su žene odlučnije u takvim scenarijima? Iako ovim ne želim degradirati muškarce, sigurna sam da postoji neki razlog zašto je Ninoslava zamislila baš ovakvog. “Većina ljudi u srednjim godinama osvijesti da su na polovici života, i sat počinje neumoljivo otkucavati. Ulozi su visoki jer nisu više klinci – imaju obitelji, odgovornosti. I počinju se preispitivati: je li to to? Jesam li mogao više, bolje? Je li ovo dovoljno, ili da krenem ispočetka? Ali, kako ću? Što s ljudima do kojih mi je stalo, koji me vole, koje ja volim? Kojim god putem kreneš, netko će nastradati, nekom ćeš slomiti srce, pa ti sad ti budi odlučan. Nije to lako, ni muškarcima ni ženama, a muškarcima je teže utoliko što oni odlaze. Žene najčešće ostaju s djecom. Mnogi misle da je lakše biti ostavljač nego li ostavljeni, ali ostavljača grižnja savjesti progoni zauvijek.”

Mame odgajaju sinove kao svoje male medeke

Pitala sam se je li likove bazirala na ljudima iz svoje okoline. “Naravno. Kad se baviš filmom, sve što vidiš i proživljavaš je – research. U konstantnoj si studiji karaktera. To je bio najzanimljiviji dio nastajanja scenarija, kad bismo koscenarist filma Hrvoje Osvadić, ujedno producent, i ja sjeli i krenuli se prisjećati vlastitih iskustava u određenoj situaciji. Pa se onda smijemo, igramo riječima.” Opisuje da ono što se u filmskoj arhitekturi potom događa je tzv. prekoračenje. “Daš liku da napravi ono što svi želimo napraviti u stvarnosti, ali se ne usudimo. I onda dobiješ zanimljivu građu. Napetost.”

Scene uvježbavanja kako će sve skupa priopćiti supruzi su presmiješne, Butijer je predobro odigrao. S jedne strane Nino kupuje Tiffany, s druge se ipak boji da će mu supruga uzeti sve što je gradio 20-ak godina i muči ga to da bi mogla okrenuti djecu protiv njega. Htjela sam da prokomentiramo zašto su frajeri zapravo takvi papci. “To bismo se mi žene trebali zapitati, mi smo ih odgojile. Nešto očito krivo radimo. Živimo u vremenu kad cure fućkaju za dečkima, a oni bježe jer se ne snalaze. Mame odgajaju sinove kao svoje male medeke, uče ih da poštuju žene i to je okej, naravno, ali pritom zeznu malog alfa mužjaka jer mi žene ipak igramo za svoj tim.” Dalje se pita što će biti kad nas napadnu vanzemaljci – tko će vrištati, a tko će nas braniti. “Ali, nije Nino papak, on je naprosto muškarac na rubu živčanog sloma, pozitivac u lose-lose situaciji. Štogod odlučio bit će slomljenih srca, zato se teško nosi s time. Stalo mu je do ljudi oko njega.”

Film je pun komičnih scena u kojima se glavni glumac bori sam sa sobom, boji se da će biti uhvaćen, a posebno onda kada shvati da ga netko prati. Ipak, ne odustaje. “Svašta radi čovjek kad je stiješnjen između dvije žene, posla, šefa, psa i kvartalnog računa za plin. Nino je očajnik, samim time ishitren, sumanut. Njemu je njegova situacija pitanje života i smrti, a nama ostalima – smješnija sa svakim njegovim pokušajem da konačno gukne.”

Znaš kakve su žene kad se povežu, svemoguće

Jasna mi kaže da su audicije su trajale preko godinu dana. “Krešo je bio logičan izbor, on ima nevjerojatan smisao za komediju, timing. Butijer se svojom ozbiljnošću pristupa neozbiljnoj situaciji nametnuo čim je poslao snimku. Što se tiče Ive Jerković Oreški i Ive Mihalić, tražila sam glumice koje će energijom i samopouzdanjem biti jednako zanimljive, neodoljive, kako bi dilema glavnog lika bila još veća.” S obje je kaže, radila prvi put i dodaje da je bilo baš lijepo. “Znaš kakve su žene kad se povežu”, rečenica je iz Sedmog neba, “Svemoguće su”, bio bi nastavak misli. “I da, baš smo se povezale, a kako se film bavi muško-ženskim odnosima, imale smo priliku primijeniti svu žensku matematiku koju smo dosad skupile.”

S glumcima kaže, ima razrađen sistem, prvo puno pričaju o scenariju, pa isprobavaju sve što nam padne na pamet, onda “zakucaju” tekst, potom šute do snimanja, nakon čega više nema improvizacije. “Ono na čemu jako inzistiram je jezik, svaka riječ mora biti na svome mjestu, jer ponekad samo jedna promjena mjesta pojedine riječi u rečenici čini razliku između uvjerljivog i neuvjerljivog, duhovitog i neduhovitog. Znam da nije lako sa mnom, nekad znam povlačiti još jednu repeticiju zbog jedne male riječi, ali imam šesto čulo za jezik, ne mogu si pomoći.” Objašnjava da mi svi u stvarnosti govorimo nepravilno, krnje, i to treba uloviti kako bi jezik u filmu djelovao prirodno. “E sorry, stari, zaglavili smo na krstitkama” i “E sorry, stari, zaglavili na krstitkama”. “To nije isto”, govori mi.

Izazov dugometražnog filma je pobijediti vrijeme

“Najizazovnije je bilo pobijediti vrijeme koje je na snimanju jako ograničeno pa ti se srce para kad se moraš oprostiti od nekog kadra jer za njega naprosto nema vremena.” Sedmo nebo mi je genijalno ime za film pa sam tražila neko dublje objašnjenje. “Naslov predstavlja ironiju života. Radi se o tome kako izgaramo pokušavajući biti sretni. U nastojanju da dosegne sedmo nebo, stanje vrhunaravne sreće u kojem svi želimo biti, a dosežemo ga tek u rijetkim prilikama kada se npr. zaljubimo, Nino se zaglavljuje između poriva i odgovornosti, nesposoban suočiti se ne samo sa ženom s kojom dijeli život, već i sa samim sobom.” Dodaje da se taj vječan ‘ili-ili’ nadvio se nad njime poput tamnog oblaka i prati ga u stopu, pretvarajući njegov život u potpuni kaos.

Sjajan soundtrack s našim glazbenicima

Uvijek pomno pratim i glazbu na filmu pa sam primijetila da je u glazbu na filmu uvrštena većina naših novih i sjajnih glazbenika kao što su Pocket Palma, Porto Morto, Ida Prester, Z++, Valentino Bošković, pa čak i Ilija Rudman. Jako moderno i svježe. Osim toga, glazbu za film su komponirali genijalni Nenad Kovačić i Mak Murtić. Pitala sam se koje su bile Jasnine želje. “U stvarnosti nas svugdje prati glazba pa sam tako htjela da bude i u filmu. Kad se likovi voze u autu, logično je da slušaju radio, Bilića i Matka na Yammat.fm-u ili neku stvar koja se trenutno sluša.” Jako je zahvalna svim glazbenicima koji su im ustupili svoje pjesme jer one doprinose uvjerljivosti situacija u filmu, naglašavaju dramatiku i humor.

“A Nenad i Mak su čudo. Nenad je udaraljkaš, izabrala sam ga nakon što sam vidjela jednu njegovu improvizaciju. Tražila sam udaraljkaša zbog scene potjere, htjela sam joj nabiti tempo. On je pozvao Maka jer često surađuju, koji je komponirao naslovnu temu filma Desilo se, niotkud. Pridružili su im se maestralna flautistica Nika Bauman, klarinetisti Rob Milne i Tomaž Zevnik.” Ističe da je jako ponosna na njihov rad kojem je pečat udario Martin Semenčić, naš genijalni dizajner zvuka koji nas je nažalost prerano napustio. “Sedmo nebo mu je posljednji film.”

Kad čuješ smijeh i spontani pljesak u kinu znaš da trud dolazi na naplatu

Zanimalo me što očekuje od zagrebačke premijeri i govori mi da sudeći po reakcijama iz Pule, Luksemburga i Utrechta gdje se Sedmo nebo dosad prikazalo, bit će smijeha, i želja za nastavkom. “Bit će tamo svi moji prijatelji, kolege, uža i šira rodbina. Publika koja je dosad vidjela film izlazi iz kina oduševljena, u dobrom raspoloženju i to je najveća nagrada koju si mogu zamisliti.” Zaključuje da te stvaranje filma nosi gore- dolje, malo si euforičan, malo očajan – cijelo vrijeme sto posto živ, no koliko god je teško, toliko je i ispunjavajuće. “Kad čuješ smijeh u kinu, spontani pljesak za vrijeme filma, tada sav taj trud dolazi na naplatu. Nasmijati ljude obostrano je zadovoljstvo.”