Kako sam se odlučio preseliti u Iran i ondje, umjesto u Hrvatskoj, pokrenuti posao u turizmu
Zagrepčanin Ivan Đogić je prije tri godine odselio u Iran i odlučio se ondje, umjesto u Hrvatskoj, baviti turizmom. Ovo je njegova priča
Zašto bi jedan Zagrepčanin odlučio otići živjeti u Iran? Ivan Đogić je 35-godišnjak koji je u siječnju 2018. učinio upravo to. Preslio je u Iran, točnije u Esfahan u koji se zaljubio putujući ondje prvi put, a kasnije i u Iranku s kojom je danas u braku.
Bavio se turizmom i u Hrvatskoj pa je pomislio da bi to mogao raditi i u Iranu, odseliti u nerazvijeno turističko tržiše u kojem će njegovo znanje i iskustvo doći do većeg izražaja nego u Europi. To je i radio, ali je njegov posao stao s početkom epidemije koronavirusa. Vrijeme je odlučio iskoristiti za pisanje knjige, a nama je ispričao svoj put.
U BIZNIS JE KRENUO S RAZGLEDNICAMA
“Putujući 2016. prvi put Iranom zapela mi je za oko činjenica da nisam nigdje pronalazio razglednice, a s obzirom na to da mi je struka turizam i da poznajem profil stranih gostiju koji se ne razlikuju u Hrvatskoj i Iranu (gosti srednje platežne moći iz europskih zemalja) znao sam da tržište za njih postoji. Pomislio sam zašto ne bih odselio u nerazvijenije turističko tržište u kojem će moje znanje i iskustvo doći do većeg izražaja nego negdje u Europi.” Ideja o preseljenju mu se javila kad je na povratku s tog putovanja u Albaniji upoznao dečka koji je zbog manje konkurencije i veće vrijednosti novca odselio iz Grčke u Albaniju. Priznao mu je da mu je to bila najbolja odluka u životu.
“Tad sam pomislio da bi odlazak u ‘suprotnom smjeru’ mogao biti pametniji od standardnog i pomalo dosadnog smjera iseljavanja na Zapad. Znao sam da razglednice neće biti veliki i unosan posao, ali sam vjerovao da će biti dovoljne za početak.” Otkriva mi da mu za taj pothvat nije bila potrebna velika investicija ili logistika, a nada se da će s vremenom stvoriti poznanstva i da će se otvarati nova vrata za nove ideje i suradnje. Razglednice su bile početni projekt kojim je dobio na vremenu da upozna ljude i da se privikne na novu kulturu. “Intenzivna putovanja za potrebe fotografiranja razglednica omogućila su mi da dobro upoznam zemlju pa su me pomalo hoteli i agencije, ali i strani posjetitelji počeli tražiti za savjet gdje da idu i u kojim smještajima da spavaju. Shvatio sam da mi je velik užitak raditi itinerare i drugima planirati putovanja pa sam otvorio Facebook stranicu na kojoj sam redovito objavljivao crtice života u Iranu potičući znatiželju pratitelja.”
Kroz Facebook stranicu se razvio posao turističkog vodiča jer je ljudima iz Hrvatske, ali i regije bilo vrlo zanimljivo da jedan ‘naš’ tamo živi i vodi ih Iranom. “Upravo zato što sam i sam sa Zapada stranci mi više vjeruju i čak će radije o Iranu slušati od mene nego od Iranca, a to je zato što imam iskustvo života na obje strane i mogu davati zanimljive usporedbe.”
DANAS MU PUNO POMAŽE SUPRUGA IRANKA
“Snašao sam se dobro, a puno mi pomaže supruga Iranka koja je na sebe preuzela sve one stvari koje bi meni kao strancu bile vrlo teške, a vezane su za administraciju, organizaciju i slično. U početku je bilo vrlo teško jer sam sve morao raditi sam pa je bilo puno nesporazuma i grešaka te sam često morao tražiti druge za pomoć čime sam imao neugodan osjećaj da sam im na teret i da sam im dužan.” Objašnjava da je tome razlog i to što što često nisu htjeli prihvatiti novac za nešto što bi na Zapadu bilo sasvim normalno platiti. Ali to samo pokazuje koliko su Iranci dragi, koliko vole strance i koliko vole da ih se doživi u pozitivnom kontekstu.
“Zato što je Iran u stranim medijima uglavnom vrlo negativno percipiran drago im je bilo da se stranac tamo doselio u okolnostima u kojima mnogi sanjaju da iz Irana isele. Posebno izazovno je prilagoditi se na način rada. Kaže se da se neku zemlju može upoznati samo ako se u njoj radi.” Komentira da su Europljani u poslu brži, izravniji i efikasniji, a Iranci kao ljudi mediteranskog tipa puno opušteniji što bi se u užurbanom europskom kontekstu moglo protumačiti i kao neprofesionalnost. “Iranci se manje uzrujavaju i definitivno više uživaju u malim stvarima.”
PANDEMIJA KORONAVIRUSA ZAMRZNULA JE POSAO U POTPUNOSTI
Pandemija koronavirusa Ivanov je posao u potpunosti paralizirala. “Shvatio sam da će cijela proljetna turistička sezona u potpunosti propasti i pomislio sam da je to pravo vrijeme za pisanje knjige. Još i prije preseljenja u Iran znao sam da postoji mogućnost da ću nakon nekoliko godina života tamo možda htjeti napisati knjigu i korona mi je pružila priliku da to napravim. Naravno, i dalje bih radije da korone nije bilo i da sam imao normalnu turističku sezonu, ali ovu 2020. volim smatrati kao godinu u kojoj su se jedna vrata zatvorila, a druga vrata otvorila.”
U knjizi piše o svemu pomalo. Piše o vlastitim iskustvima i anegdotama, ali i o iranskom povijesnom i kulturološkom nasljeđu jer je to tema koja se ne smije zaobići. “Također, iako nevoljko, pišem i o detaljima zbog kojih je Iran u zapadnom svijetu posebno zanimljiv, a to su prava žena, islamski zakoni, geopolitička situacija i slično.” Dodaje da je osnovica knjige karantena koju je zbog koronavirusa proveo u pustinjskom selu supruginog djeda odakle ‘skačem’ u različita vremena i različita tematska poglavlja. S obzirom na Facebook stranicu i interes njegovih pratitelja pomislio je da bi knjigu mogao financirati kroz prikupljanje novca na način da svi oni koji žele mogu knjigu, ali i neke iranske suvenire kupiti unaprijed te na taj način poduprijeti projekt i omogućiti tiskanje knjige. “Kampanja je započela 20. studenog i trajat će mjesec dana. Želio sam iskoristiti veliko iransko obrtničko i kulturno nasljeđe kako bih u kampanji osim knjige kao osnovnog proizvoda ponudio jedinstvene suvenire.”