Zašto je za glumicu nemoguće izbaciti sebe iz lika koji igra, kakav odnos ima s kćeri te zašto bi žene trebale jesti konkretnije obroke, samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarale s prvakinjom drame Hrvatskog narodnog kazališta, Ninom Violić

“Predstava je super, svi glumci su jako dobro naučili međimurski dijalekt, ali nije mi ova predstava baš za HNK”, bio je komentar jedne cure u polusatnoj pauzi predstave ‘Ciganin, ali najljepši’ koju sam prije par mjeseci pogledala u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. I na neki mi se način učinilo da baš ova rečenica najbolje dočarava jednu od poruka koju je predstava prenijela publici.

Koja je poruka? Naše društvo je okej s njima, ali nek’ se ipak drže dalje od nas. Tko su oni? ‘Oni’ su sve manjine, a danas sve češće i žene. O tom komentaru i još milijun tema razgovarale smo u ponoć nakon predstave s našom renomiranom umjetnicom, Ninom Violić.

Svi smo mi sve, samo je pitanje koliko si što dopuštamo

Violić u Ciganinu igra 40-godišnju Milenu, Međimurku koja se nakon propalog braka i otkaza na poslu iz Čakovca vraća u rodno selo Sabolščak, gdje započinje strastvenu vezu s mladim Romom Sandijem. Kad smo je pitali koliko joj je trebalo da uđe u lik, vrlo nam je jednostavno odgovorila.

“Milena je buntovnica, hrabra, obična žena koja se ne da zajebavati, koja se ne boji voljeti. U ništa ja ne ulazim i ne izlazim kad glumim. Milena je organska žena, a meni je to blisko. Uvijek u ulozi nađem nešto što mi je blisko, pa od toga krenem. Ne bavim se mnogo onim što ne razumijem ili nemam”, govori Nina, kojoj u javnosti nekako najčešće pripisuju status buntovnice.

Iako su neki kritičari nakon predstave rekli kako je Nini ovo prva uloga gdje je “prvi put uspjela u cijelosti izbaciti sebe i oživjeti isključivo lik Milene”, njoj je to potpuna besmislica. “Ne razumijem što bi to bilo potpuno izbaciti sebe i kako je to moguće. Glumac koji misli da je potpuno izbacio sebe vjerojatno nije baš normalan ili je napravio neku neuvjerljivu lakrdiju od uloge. Možda ljudi kad čuju međimurski dijalekt dobiju neku drugu boju ili neki karakter izađe iz mene kojeg ja nisam svjesna, kojeg mi je donio jezik, nemam pojma. Ali nije mi cilj raditi nešto izvan sebe, nikako”, priča.

Glumac koji misli da je potpuno izbacio sebe vjerojatno nije baš normalan ili je napravio neku neuvjerljivu lakrdiju od uloge. Možda ljudi kad čuju međimurski dijalekt dobiju neku drugu boju ili neki karakter izađe iz mene kojeg ja nisam svjesna

O ljubavi i seksu, u predstavama i izvan njih, Nina opet govori najjednostavnije moguće, a zapravo neviđeno mudro. A kako se ‘Ciganinom’, koji u ovoj sezoni u HNK igra još do 15. lipnja, nekako cijelo vrijeme provlači ta borba ljubavlju protiv svega, doslovno svega, pitala sam je kako ona doživljava taj dio priče.

“Sve više uviđam da svaka žena za sebe misli da nitko na svijetu nije sposoban voljeti kao ona. To me jako zabavlja u posljednje vrijeme. I ja sam to mislila, dugo. To je prilično naporno, zar ne? Pogotovo muškarcima pokraj nas”, priča Nina, koja za sebe nekako ne voli misliti da se previše promijenila nekad i danas. “Nekad mislim da sam se jako puno promijenila. I jesam u mnogočemu, i u razmišljanju o kazalištu i načinu na koji radim, a onda nekad samo shvatim da je sve to uvijek isto i da ne možeš iz svoje kože van koliko god se trudio”, govori.

Di si bio ’91.? Ja sam upisala ADU

 

Nina je danas užasno bogatu glumačku karijeru započela graditi netom nakon što je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Malo smo je vratile u te dane.

“Di si bio ’91.? Ja sam upisala ADU i studirala točno do ’95. kad je službeno završio rat. To je razdoblje bilo jako intenzivno i ludo, kao i svačije studentsko razdoblje, uostalom, samo što tada za nas nije bilo ničega, bio je rat, bilo je užasno puno alkohola, ali nismo imali nikakav odnos s kazalištem u Europi i svijetu. Bili smo zatvoreni u svoja četiri zida i najveći doživljaj bio nam je odlazak u Maribor na premijere Tomaža Pandura koje su nama tada, iz naše perspektive, izgledale kao let na Mjesec. Eurokaz nas je spašavao i održavao na životu. Bili smo zanimljiva klasa, Lucija Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš, Ivana Buljan Legati, Mirej Stanić, Rene Bitorajac, Goran Višnjić, Tarik Filipović, Saša Buneta, Davor Svedružić, Alen Šalinović, Samir Vuičić i Hrvoje Handl, a svi smo ostali više manje u poslu, što je rijetkost”, prisjeća se.

Studirala sam točno do ’95. kad je službeno završio rat. To je razdoblje bilo jako intenzivno i ludo, kao i svačije studentsko razdoblje, uostalom, samo što tada za nas nije bilo ničega, bio je rat, bilo je užasno puno alkohola, ali nismo imali nikakav odnos s kazalištem u Europi i svijetu

Osim glume, ubrzo nakon diplome napravila je i svoj prvi autorski kazališni projekt. Njezin ‘Rad Borosane na sebi’ 2002. su prozvali pravom multimedijskom avanturom, a govori o glumici koja se pokušava izboriti sa zadanim pravilima i okvirima i ironizira besmislenu ljubav prema skupljanju cipela. Mnogo su je tada nahvalili, a kao mladoj umjetnici zbog toga joj je, normalno, bilo jako drago. “Puno mi je to značilo, jer kao i obično kad radiš sam, bez institucije, nemaš love za promociju, pa nam je to došlo kao milijun dolara. Ta predstava je, kad danas pogledam na nju, bila vrlo hrabra i pomalo pretenciozna. Danas sigurno ne bih napravila takvu predstavu niti bih se tako srčano bavila istim pitanjima, ali zabavno je osvrnuti se i vidjeti kako su ti nekad neke stvari bile bitne, a koje si danas prerastao i nisu ti više u fokusu”, govori Nina o predstavi u kojoj su predstavljeni danas možda pionirski, ali za to vrijeme vrlo moderni tehnološki eksperimenti.

“Pred kraj procesa Ivan Marušić Klif uključio se sa senzorima koje je sam izradio od čipova iz glazbenih čestitki, i to su zaista bili pionirski eksperimenti što se tiče senzora koji pokreću zvuk i sliku. U novoj predstavi u Hrvatskom narodnom kazalištu ‘Peer Gynt’, koju režira norveški redatelj Eric Ulfsby, koristimo senzore koji pokreću zvuk s obzirom na naše kretanje, ali to Norvežani danas rade s nekim posebnim softverima i vrlo skupom tehnologijom. Bila sam jako ponosna neki dan na probi kad su pokazali to čudo tehnike i kad sam se sjetila da je Klif to radio prije 16 godina, potpuno gerilski, za par kuna od glazbenih čestitki”, priča. Ipak, od svih pohvala i nagrada koje je ikad dobila, najdraže su joj one koje joj je dala publika.

Ta predstava ‘Rad Borosane na sebi’ je, kad danas pogledam na nju, bila vrlo hrabra i pomalo pretenciozna. Danas sigurno ne bih napravila takvu predstavu niti bih se tako srčano bavila istim pitanjima

“Večernjakovu ružu i Nagradu publike tearta.hr bih izdvojila zato što su mi te nagrade dodijelili ljudi koji me gledaju, vole moj rad, podržavaju ono što ja jesam, što znači da sve ovo što radim ima smisla. Ako su ljudi prepoznali ono što radim, to je potvrda da ima smisla. Sve druge nagrade ti uvijek dodjeljuje neki žiri i to je isto lijepo, kad shvatiš da te i struka podržava, ali je u neku ruku elitistički, jer struka vidi više nego obična publika, ali nema taj jednostavan, neposredan pogled niti doživljaj koji ima obična publika”, priča Nina, koja je, osim u kazalištu, imala i brojna filmska i televizijska ostvarenja, a manju je ulogu imala i u BBC-jevoj seriji McMafia. “U McMafiji nisam igrala nikakvu zapaženu ulogu, nego vrlo malu, gotovo beznačajnu ulogu žene ruskog mafijaša, ali volim to iskustvo i divno je što je Igor Nola koproducirao s tako velikom i skupom i kvalitetnom serijom”, govori.

“Kći mi je inspiracija u svemu”

Uz glumačka ostvarenja na seriji i filmu, Nina je i sama režirala dva kratkometražna filma, ‘Janje’ i ‘Odvajanje’. Za oba ju je, kaže, inspirirala njezina 15-godišnja kći Roza, a u ‘Odvajanju’, filmu koji govori o strahu majke od gubitka kćeri, zajedno i glume.

“Da, i za jedan i za drugi film moja kći je bila inspiracija, zato što je ona unazad 15 godina središnja figura u mom životu i jako mnogo smo učile i spoznavale jedna kroz drugu. Meni su posljednjih godina razgovori s njom i njezinim vršnjacima najdragocjeniji trenuci spoznaje, jako vjerujem tim novim klincima i mislim da su fenomenalni u mnogočemu, brzi su, pametniji, snalažljiviji, opušteniji od nas”, govori. Iako je jednom prilikom izjavila kako bi Rozu možda voljela “odsmjeriti od kazališta”, ona je već odavno malo prestara za bilo kakvo odsmjeravanje, kaže. “Ma, nemam ja nju što odsmjeravati ni usmjeravati više, ona sad ima 15 i mislim da joj sad samo moram omogućiti da sve više uzima život u svoje ruke.”

Jako vjerujem tim novim klincima i mislim da su fenomenalni u mnogočemu, brzi su, pametniji, snalažljiviji, opušteniji od nas

S Rozom, kaže, razgovara uvijek i o svemu, pa se tako naravno dotaknu i tema njezinih uloga i karijere, a svjesna je i toga kakav je uzor svojoj kćeri. No, naposljetku je ipak na Rozi da izabere kako će samu sebe usmjeriti u životu. “Da, jasno mi je da Roza ima mogućnost kraj mene naučiti što znači biti iskren, a to naravno sa sobom nosi i puno, puno sranja, a ne samo dobrih stvari. Na njoj je da izabere, ali ja ne mislim da je iskrenost najvažnija u životu. Ja samo nisam mogla drugačije, da jesam, možda bih se mnogo više zaštitila i bila pametnija i možda bi mi bilo jednostavnije, a možda i ne…”