Ovako izgleda Glina tri godine nakon potresa: ‘Bojimo se da ćemo prije umrijeti nego će nam kuće biti obnovljene’

Stariji građani s kojima smo razgovarali i čiji objekti još nisu izgrađeni, niti je gradnja uopće krenula, izustit će nebrojeno puta da će prije umrijeti nego ući u njih. Takvog stava je i naš sugovornik.

Crvena naljepnica postala žuta

Otvara velika smeđa vrata i uvodi nas u kuću. Skrećemo u prostoriju prošaranu pukotinama kroz koje prodire malo sunčeve svjetlosti. Grč na Nikolinom licu dok gleda rasulo teško je ne primijetiti. Poziva nas u svoj novi limeni “dom” u kojem sjedi njegova supruga Milka.

Branka se pozdravlja s njom, pomaže joj odložiti štake koje su joj nužne za kretanje, a Nikola za to vrijeme prebire po fasciklima i pruža nam štos papira. Nakon potresa, priča, kuća je dobila crvenu naljepnicu, a papirologiju za obnovu predali su među prvima. U sedmom mjesecu 2021. dobili su zaključak u kojem se navodi da će im se kuća srušiti i izgraditi, a tri mjeseca kasnije stigla je odluka o uklanjanju objekta.

Na teren početkom 2022. izlazi arhitekt koji je kazao da kuću, s obzirom na oštećenja, treba srušiti, no glavni inženjer bio je, govori Nikola, drugačijeg mišljenja. “On je kazao da nije za rušenje i promijenio je naljepnicu iz crvene u žutu, da objekt ide u adaptaciju. U trećem mjesecu ove godine dobili smo rješenje za konstrukcijsku obnovu na teret države. Projektanti su došli do nas, ustanovili stanje, no od tada se ništa ne događa”, govori.

Potraga za izvođačima radova

“Promijenili su vam naljepnicu u međuvremenu? To nema veze s mozgom, pa vide kakva je kuća”, kaže mu Branka Bakšić Mitić. No, Nikola ističe kako su im rekli da sada traže izvođača radova, ali i da je projekt imao određenih nedostataka te da su ga vratili projektantu.

“Čim sam to saznao odmah sam ga zvao, a on mi je rekao da je predao sve i da ne zna o čemu se radi. Imam 80 godina i dosta utakmica pod nogama, svašta sam iskusio, ali ovako nešto nikada, dojma sam da svi petljaju”, kaže. “Tako je to, duraš i čekaš”, dodaje gospođa Milka. Branka Bakšić Mitić uzima papire, slika ih, govori da će vidjeti kako im može pomoći.

“Vjerujemo u stručnost nadležnih, ništa ne tražimo osim tog da samo uselimo u vlastitu kuću”, kažu Modronje. A kako je živjeti u kontejneru cijelo ovo vrijeme, pitamo ih. Prostor oko nas ipak je skučen, a iako je raspored kreveta, stola i kupaonice dobro organiziran, ne doima se pretjerano ugodnim za spavanje, što sugerira i umor na očima supružnika.

Posljednje kontejnersko naselje

Milka kaže da “nekako žive”, pa se požali na klimu. “Čas radi, čas ne radi. Noćas smo spavali, osjetila sam da piri studen. Shvatili smo da klima ne grije, nego da hladi”, govori. “Ovi kontejneri nisu predviđeni da se u njima živi toliko godina. Počeli su prokišnjavati, klime se kvare. Rok trajanja ovih limenki je prošao”, kaže Branka Bakšić Mitić hvatajući se telefona.

“Modronjama je otišla klima, odmah javite u Petrinju da im se to dođe popraviti”, govori u slušalicu. Ona također zna kako je to provoditi dane u kontejneru, jer se u jednom nalazi njena kancelarija koju smo posjetili prije nego smo obišli Nikolu i Milku. Smještena je na glavnom glinskom trgu, u posljednjem kontejnerskom naselju, onom u kojem ne obitavaju stradali u potresu, već zaposlenici gradskih institucija.

Na vratima njene bijele limenke zalijepljen je A4 papir na kojem piše “Branka Bakšić Mitić”, a pokucate i uđete li, dobre su šanse da je zateknete na telefonu. Pozivi joj, svjedočit ćemo tijekom dana, pristižu svako malo. Zovu je sugrađani koji traže pomoć, pogotovo kada je riječ o obnovi.

‘Kuće još nisu uklonjene’

Kada smo Branki Bakšić Mitić kazali da smo na putu do nje primijetili prve znakove nadolazećih izbora, dizalice i kranove koji paraju nebo diljem Gline i radnike koji lupaju temelje novih objekata, i upitali je znači li to da se obnova miče s mrtve točke, ona se samo nasmijala. Kazala je da se nešto pokrenulo otkako je Branko Bačić zasjeo u fotelju ministra graditeljstva.

Dva njegova prethodnika, tvrdi, nisu htjela ni razgovarati s njima. “Ako uzmemo da je ovo sad već treća godina od potresa, samo dvije godine je trebalo da se sruše kuće s crvenim naljepnicama, a ni to nisu uspjeli do kraja odraditi. Neki poput Modronja još uvijek čekaju na uklanjanje”, govori.

Zatražili smo Ministarstvo graditeljstva konkretne brojke o obnovi: koliko toga je izgrađeno, koliko uklonjeno, koliko novca što europskog, a što državnog usmjereno prema Glini. Odgovaraju da je u postupcima obnove 57 privatnih kuća i zgrada, 914 kuća je, tvrde, već obnovljeno, priznaju da još ima objekata koje je potrebno ukloniti te dodaju da su im iz Gline stigla 47 zahtjeva za samoobnovu. Navode da su za obnovu grada do danas izdvojili 51,3 milijuna eura.

Trom tempo gradnje objekata

Velik problem u svemu su, kaže Branka Bakšić Mitić, i imovinsko-pravni odnosi. “Mnogi ljudi nemaju čiste papire, nisu nikad provedene ostavinske rasprave, pa suvlasnici koji ne žive u kućama ne žele potpisati zahtjev za obnovu”, tvrdi.

Situaciji, ističe, ne pridonosi ni to što nadležne službe zagube papire za obnovu koje su im podnijeli pojedinci, pa građani moraju dokumente vaditi ispočetka. Dodaje i da obnova kuća sa žutom naljepnicom ide sporo jer tvrtke koje izvode radove nerijetko odu u stečaj pa se raspisuje natječaj za nove, a nedostaje i kvalitetne radne snage.

“Tempo gradnje je trom. Država samo na području Grada Gline ima 430 nekretnina. Apsurd je da se na stambeno zbrinjavanje čeka 15 godina, umjesto da se te nekretnine podjele mladima i pokuša ih se zadržati ovdje”, komentira.

Novi privremeni smještaj

Pozitivna stvar je, veli, što su u Glini izgrađene četiri zgrade u koje ovih dana useljavaju ljudi čiji su domovi stradali u potresu. “Svi koji su bili u državnim stanovima koje je potres uništio imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, pa će živjeti u tim zgradama”, kaže.

Osim toga, dovršene su i 74 montažne kuće u naselju Banovi dvori, također namijenjene stradalnicima. “To je privremeno rješenje. Znam da će se neki ljudi seliti drugi put, ali sve je bolje od kontejnera. Preporučila bih starijima koji nemaju nikoga da odu tamo. Odmah blizu je Dom za starije i nemoćne, tako da će im blizu biti doktor i sva ostala potrebna skrb”, govori.

U Glini i okolici živi većinom staro stanovništvo, neki od njih nemaju niti osnovne životne uvjete, vodu, struju, kanalizaciju, a ono malo mladih svoju priliku traži u drugim gradovima. Popis stanovništva u slučaju tog kraja mogao bi se nazvati “otpis stanovništva”. Prema posljednjim podacima u gradu i okolici živi 7200 ljudi, iako je, kaže Branka Bakšić Mitić, stvarna brojka žitelja puno manja, oko 5000.

Demografski i ekonomski problemi

Velik je broj onih na rubu siromaštva. Po indeksu ekonomske razvijenosti Glina se nalazi praktički na samom dnu ljestvice. Demografske i ekonomske probleme, načete Domovinskim ratom i već minulim podjelama između Srba i Hrvata, do kraja je ogolio potres koji je napravio ogromnu štetu, a ionako zamršenu situaciju dodatno je zapetljala obnova.

“Obnavljaju se javni objekti, ali s privatnima šteka”, tvrdi Bakšić Mitić. Štekalo je i kod obnove kuće obitelji Dukić, ali je ona sada blizu završetka i na njoj se radi punom parom. Na krovu je 70-godišnji gospodin Joso, obiteljski prijatelj. Branka ga pozdravlja i viče mu neka pazi da ne padne, a on se kratko zagleda pa nastavi kucati čekićem po krovu.

Dočekuje nas glava obitelji, Milan koji odmah s nogu nudi domaćom rakijom. “Ništa od aperitiva? Na poslu ste? Pa kad ste kod mene onda niste na poslu, nego u dobrom društvu”, kaže kroz smijeh. Priča nam da je obnovu čekao dvije godine. A u tom periodu on i njegova žena, te sin i unuk spavali su posvuda. “Snalazimo se dok sve ne bude gotovo, izdržat ćemo još ovo malo”, govori optimistično.

‘Proces se nepotrebno komplicira’

Država mu je kuću, koja je nakon potresa dobila žutu naljepnicu, počela obnavljati prije mjesec dana. Milan smatra kako bi bilo lakše da su je srušili i sagradili iz nule, te da se cijeli proces obnove nepotrebno komplicira.

Bakšić Mitić objašnjava da je izvođače koji rade kod Dukićevih zvala “valjda 200 puta”. Stalno su govorili da će doći, no to se prolongiralo sve do sada. “Ide zima, radi se o četveročlanoj obitelji, pa bar da nekog smjestimo u normalni objekt”, kaže Bakšić Mitić. Ipak, nešto se pokrenulo, reći će Milan na našem rastanku, dodajući da je to u konačnici i najbitnije.

A obnova je do neke mjere počele ići na bolje i u Majskim Poljanama, malom glinskom mjestu kojeg je potres posve uništio i usmrtio petero mještana, a i iz kojeg su tog kobnog 29. prosinca 2020. pristizale fotografije s prizorima apokalipse. Vlado Kiš jedan je od mještana kojeg smo tamo susreli.

Institucije zagubile papirologiju

Taman je nešto uređivao na trijemu nove kuće, dok se oko njega vrzmao crni pas Ben, koji nas je pozdravio glasnim lavežom. Uselio je, kaže, prije mjesec dana u tipsku kuću površine 55 kvadrata kakve država gradi na Baniji. Dvije takve u Majskim Poljanama su kompletno završene, tumači Bakšić Mitić, kao i pet objekata koje je podigao Grad Beograd, dok se dvoje ljudi odlučilo na samoobnovu i nedavno su im novci sjeli na račun.

Vlado ne krije zadovoljstvo što konačno ima krov nad glavom. “Sretan sam, kako ne bih bio”, kaže dok nam pokazuje interijer, u koji će uskoro unijeti i ostatak namještaja. Potres mu je u rasturio kuću, a čitava situacija u tom periodu psihički mu je teško padala. U svibnju prošle godine u njegovo dvorište zašla je teška mehanizacija i uklonila ruinu.

To mu je, reći će, dalo dodatni vjetar u leđa jer se “nešto počelo događati”, ali u procesu obnove nailazio je na probleme. “Uvijek je riječ o papirologiji”, veli hvatajući se za glavu. “Ja sam u jednom trenu otišao vidjeti što se događa s obnovom moje kuće, pa su uočili da je na papirima neispravan OIB, što je značilo da me nema u sistemu, a i nestao je moj zahtjev za rušenje”, priča, dodajući da su i drugima nestajali predani papiri.

Mjesec dana za jedan papir

“Naši sumještani uopće ne znaju što se događa. Rekao sam im da provjere kako stoje. Onda dođu i vide da nadležne institucije nemaju njihove dokumente, iako su ih predali”, ističe. Kaže kako je dao 1500 kuna za svu dokumentaciju te da je čekao po mjesec dana za jedan papir. Samo na tome je, tvrdi, izgubio četiri mjeseca. Ali zbog toga ne očajava.

Dok nam pokazuje kuću, govori kako u njoj majstori moraju riješiti još samo neke sitnice. Pitamo ga kakvo je grijanje stavio, a Vlado odgovara – kamin. “Htjeli su na Baniji staviti peći na pelet. Bačiću sam rekla da nisu normalni”, nadovezuje se Bakšić Mitić.

“Pa ljudi tu imaju šume i svoja drva, kakav pelet?! Još je i poskupio”, usklikne ona i baca računicu. “Vreća peleta je 10 eura danas, ako trošiš dvije, to ti je 20 eura dnevno za grijanje”, objašnjava, a Vlado kima glavom u znak slaganja.

‘Kod mene rade kao ludi’

Nakon njega, niz vijugavu cestu odlazimo do Drage Lončar, čija je kuća pri kraju s obnovom. Još neko vrijeme provest će u kontejneru koji joj je posljednje tri godine bio dom. I ona se, poput Milke Modronje, kreće na štakama. “Je l’ to majstori dolaze?”, dobacuje.

Zaista, iza nas u dvorište ulaze dvojica starijih muškaraca u radničkim odijelima. Jedan od njih se pozdravlja s Dragom, čvrsto joj stišće ruku. “Da vi nju vidite kako se giba kroz ulicu na tim štakama, a ja joj samo kažem polako bako!”, govori majstor.

Smiju se i on i Draga. Razloga za optimizam, reći će ova starija gospođa, itekako ima. “Dvije godine smo čekali da nam se kuća sruši, a ove su to konačno i učinili. Ja sam zadovoljna. Evo, od četvrtog mjeseca ovdje rade kao ludi, mada čujem da izvođači muku muče s nedostatkom radnika”, kaže, potvrđujući ono što smo ranije čuli.

Voda u potpunosti okružila objekt

Dok pričamo, Bakšić Mitić ide prema novoizgrađenoj kući koju okružuje bazen vode. Ne izgleda sretno zbog toga. Staje nogom na drvenu dasku koja služi kao most do ulaznih vrata. Dragi taj komad drveta ne ulijeva povjerenje: “Nemoj preko toga, ako pukne ideš u duboku vodu”, govori.

“Pa ako nije teška… ne znam koliko gospođa ima kila, to se ni ne pita”, dodaje majstor zabrinutog lica, a Draga sve okreće na šalu: “Pa trebalo bi ju vagnuti! I nemojte me sad pred novinarima zaboraviti pohvaliti kako sam sama zidala dio kuće.”

Branki Bakšić Mitić nije do šale. Objašnjava majstorima da vodu koja je okružila objekt treba srediti, a oni je uvjeravaju da će tako i biti. “E da je samo jedna kuća koja ima takvih problema… Riješit ćemo to”, kaže jedan od majstora. Draga je, unatoč tome, zadovoljna, no njena imenjakinja koja živi nedaleko od nje nije.

Čekanje na gradnju kuće

Kuća Drage Vujnović imala je crvenu naljepnicu i srušena je ovoga lipnja, sva papirologija je riješena, a sada čeka na izgradnju. “Bila sam sretna nakon uklanjanja, rekla sam ‘bit će nešto od obnove’, ali evo ništa se ne događa”, govori dok stojimo ispred trošnog uredskog kontejnera u kojem živi.

Uvodi nas govoreći kako ima problema s miševima. “Kako uđu, stvarno nemam pojma, ali kad ih vidim, meni se više ne živi”, tvrdi. Branka ističe kako Draga nije imala ni kupatilo, a onda je jedan dan došao Bruno Šimleša i donirao joj tuš kabinu. “Imam 73 godine i bojim se da neću išta od te obnove doživjeti”, govori Draga tugaljivim tonom.

“Bačić je potpisao da imam pravo na 55 kvadrata, samo čekam na to”, dodaje. Kada je prije koji mjesec pitala nadležne kada će joj se izgraditi kuća, kaže da su joj rekli da se, eto, grade zgrade, te da će se građevinari prije odlučiti za izgradnju višestambenih objekata nego kuća. “Rekla sam im da to sve razumijem, ali da vidim da se u Majskim Poljanama grade kuće.”

‘Postoje potencijali, ali…’

Prije mjesec dana je okrenula broj Ureda za obnovu kako bi dobila barem nekakve informacije o svojoj situaciji. “Koji god broj okrenem, nitko se ne javlja. Bar da mi daju neki tračak nade”, komentira. I ona i Bakšić Mitić dolaze do istog zaključka – gradnja se pokrenula, ali sve je to ipak presporo jer će neki i ovu, treću zimu, provesti u neadekvatnim prostorima.

Kakva je obnova, to nam je nakon obilaska terena jasno, ali kakva je onda budućnost Gline, pitamo. “Postoje potencijali koje bi se dalo iskoristiti. Imamo, recimo, termalnih voda, postojao je i projekt vezan uz to, ali ga je prošli gradonačelnik obustavio i rekao da je topla voda odavno izmišljena.

Ovdje bi se mogla pokrenuti eko proizvodnja, uz neku brzu cestu bili bismo 50 minuta od Zagreba pa bi možda netko i poželio doći tu. Za sve to ključna je obnova. Ako se ljudima ne dovrše kuće, njihovi gospodarski objekti od kojih žive, ma ako se ne bude gradilo, zbrinulo mlade i ako se ne osigura da ne odsele, što će nam onda sav taj silni potencijal i ova pusta zemlja”, zaključuje Bakšić Mitić.
_________________________________________________________
*Sljedeći nastavak donosimo u petak 29. prosinca