Ivana je najmanja beba rođena u Hrvatskoj. Imala je 480 grama i svi su mislili da će zauvijek vegetirati

Kako sam napokon ostala trudna

To je hormon koji prvih nekoliko mjeseci trudnoće mora progresivno rasti pa tako saznaš jesi li uspio. Nalaz je bio negativan. Znala sam da moram na još jedan iscrpljujući pokušaj oplodnje. Trudna sam ostala tek nakon petog puta. Sjećam se dana kad sam doznala da sam uspjela. Pred bolničkim šalterom pojavila sam se dva sata prije nego što su nalazi trebali biti gotovi. Bila sam užasno nestrpljiva, a istovremeno sam strahovala od još jednog razočarenja.

Odlučila sam se praviti blesavom i pokucati na staklo. Medicinska sestra se nasmijala i pružila mi je kuvertu. Ponašala se kao da je znala da mi donosi dobre vijesti. Hormon beta HCG se od zadnjeg puta udvostručio. Odjurila sam kući, u mjesto Turčin pokraj Varaždina. Zdravko se upravo vratio s terena. Gurnula sam mu nalaz u ruke i vikala: pogledaj beta HCG!

Trudnoća je bila uredna. Imala sam tek neke sitne probleme s visokim tlakom. Poslali su me na pretrage, svi nalazi bili su dobri. Uživala sam u trudnoći. Bila sam potpuno mirna i opuštena. U 25. tjednu trudnoće osjetila sam bol u kralježnici. Nisam se zabrinula jer sam znala da takve tegobe osjeća većina trudnica. Čak sam se poveselila jer sam mislila da to znači kako se sve normalno razvija. Okej, trebala bih samo malo smanjiti fizičku aktivnost i sve će biti u redu, pomislila sam. Ostatak tog dana provela sam kod kuće.

Porod u 25. tjednu trudnoće

Skuhala sam ručak i ispekla kolač. Cijelo vrijeme sam pronalazila neku novu zanimaciju. Samo da ne mislim na neobičnu bol koja je postajala sve intenzivnija. Bolovi u leđima su se nastavili sljedećeg dana pa sam se odlučila ipak javiti u bolnicu. Ginekologinja me pregledala i ustanovila da je porod već počeo. Ponašala se kao da je sve u redu. Ostavljala je dojam smirene osobe, danas mi je jasno da se trudila da ne primijetim paniku. Ja sam ipak shvatila da se događa nešto loše, predugo je šutjela. Na kraju mi je rekla da moram u boks.

Nazvala sam mamu i objasnila joj da me vode u rađaonicu. “O čemu ti pričaš? Koja trudnica rađa u 25. tjednu trudnoće”, vikala mi je mama Štefica u slušalicu, no do mene ni tada nije do kraja doprlo što se događa. Cijelo poslijepodne borila sam se s trudovima. Postajali su sve intenzivniji. Liječnici su rekli da ih ne mogu zaustaviti, morala sam roditi. Porod nije bio težak, što nije posve nelogično jer sam rodila bebu od 480 grama. Prosječna težina pri porodu iznosi oko tri i pol kilograma, moje dijete bilo je sedam puta manje.

Nisam im stigla reći kako želim da se zove

Tijekom poroda ispred mene su se izmjenjivali liječnici. Objašnjavali su mi kako postoji velika mogućnost da se dijete rodi mrtvo. Možda će živjeti samo pola sata. U najboljoj varijanti će ostati živo, ali s teškim posljedicama. Zamislite kako se osjeća žena koja zna da će vjerojatno roditi mrtvu bebu. Rodila sam u pola 11 navečer. U boksu se odjednom pojavio pedijatar. Nije mi ništa govorio. Samo je uzeo dijete i odjurio iz rađaonice. Nisam ga uspjela ni vidjeti. Ljude u kutama panično sam ispitivala jesam li rodila mrtvo ili živo dijete. Je li dječak ili djevojčica.

Ponavljali su mi da se smirim. Moram biti strpljiva. Napokon mi se obratio jedan liječnik i objasnio mi kako u bolnici mogu krstiti dijete koje je u smrtnoj opasnosti. Sjećam se da sam pristala i onda naglo izgubila svijest. Opća anestezija počela je djelovati. Završila sam na kiretaži. Nisam im uspjela reći kako želim da je nazovu Nikol.

Probudila sam se sljedećeg dana u pet sati ujutro. Užasno me zanimalo što se tijekom noći dogodilo s mojim djetetom. Je li uopće živa? Liječnička vizita počinjala je tek za nekoliko sati. Mislila sam da ću poludjeti od brige. Napokon se pojavila liječnička ekipa na čelu s jednom jako simpatičnom ženom. Ona mi je rekla da moja djevojčica samostalno diše. Bila sam izvan sebe od sreće. Mislila sam da je to dovoljno da preživi.

Tako ne izgledaju bebe

Liječnica mi je naglo prekinula euforiju. Objasnila mi je kako će moja djevojčica vjerojatno čitav život vegetirati. Dodala je kako treba odobrenje roditelja da djevojčicu transportiraju na daljnje liječenje u Zagreb. Varaždinska neonatalogija nije adekvatno opremljena za ovako teške slučajeve. Nazvala sam supruga, koji mi je savjetovao da vjerujem liječnicima i pristanem na sve što mi predlažu.

Taj dan sam prvi put nakratko vidjela svoje dijete. Sjećam se kako sam hodala prema inkubatoru. Osjećala sam se slabo. Večer prije sam rodila i bila na kiretaži. Na odjelu su sve mame zurile u mene, činilo mi se da su me svojim pogledima pokušale utješiti. Vjerojatno su već saznale da sam rodila rekordno malenu bebu. Ja sam samo šutjela i promatrala inkubator na kojem je pisalo naše prezime. U njemu je ležala sitna djevojčica tamnocrvene boje. Bila je zastrašujuće malena.

Moju curicu nazvali su Ivana

Nisam je mogla gledati. Znam da mi je kroz glavu prošla jedna grozna misao: ovako ne izgledaju male bebe. One su fine puderaste puti i bucmaste, ne vidi im se svaka žila na tijelu. Nisu spojene na žice. Shvatila sam da moja djevojčica nije dobro. Počela sam histerično plakati. Mislila sam da ću pasti u nesvijest. Uz mene je cijelo vrijeme bila medicinska sestra. Ona mi je rekla da su djevojčicu na krštenju nazvali Ivana, što znači Bog je milostiv.

Ivanu su još istog dana transportirali u Zagreb. Ja sam zbog neke upale tjedan dana ostala u varaždinskom rodilištu. Bila sam jako zabrinuta. Kod pedijatara sam se stalno raspitivala o stanju moje bebe. Stalno su mi odgovarali da ne znaju. Još se uvijek nisu čuli s Rebrom, nema glavnog doktora, uvijek nešto. Javit će mi se kad budu imali bilo kakve vijesti. Izgubila sam strpljenje. Na internetu sam pronašla broj telefona KBC-a Zagreb. Odlučila sam ih nazvati. Zagrebački pedijatri su mi objasnili da je Ivanino stanje i dalje rizično.

Poručili su mi da razumiju moju situaciju i da ih uvijek mogu nazvati. Zahtijevala sam da budu konkretniji. Molila sam ih barem neku informaciju. Ali oni mi jednostavno nisu mogli ništa reći. Samo su ponavljali da je dijete u velikoj opasnosti jer je rođeno čak četiri mjeseca prije termina. Bila sam u šoku. Kakvi su to liječnici koji ne znaju postaviti dijagnozu? Poslije sam shvatila da u tom trenutku nije postojao nitko tko je mogao prognozirati što će biti s mojom Ivanom, ni najbolji pedijatar na svijetu.

Nema robice za tako sitno dijete

Iz varaždinske bolnice pustili su me nakon tjedan dana. Nije mi padalo na pamet ići kući. Sljedećih nekoliko sati pješice sam obišla pola Varaždina. Sređivala sam neku dokumentaciju. Još istog poslijepodneva otputovala sam u Zagreb. Silno sam htjela ponovno vidjeti svoju djevojčicu. Došla sam na Odjel neonatologije. Približila sam se inkubatoru i nakon tjedan dana opet ugledala Ivanu. Nije se nimalo promijenila. Osim što joj je koža sada bila čokoladno tamna.

Bila je gola, ne postoji robica za tako sitnu djecu. Promatrala sam Ivanino malo tijelo. Gdje su se ovdje smjestili organi? Kako netko ovako sitan uopće može živjeti? Cijelim putem kući do Turčina pred očima su mi se izmjenjivale ružne slike iz bolnice. Sljedećih mjesec i pol dana sam dva puta tjedno putovala u Zagreb.

Ostale sam se dane telefonski raspitivala o Ivaninu stanju. Primala sam grozne vijesti. Liječnici su se na početku zabrinuli jer je beba prestala samostalno disati. Kasnije su mi javili da su njezina jetra loše reagirala na mliječnu formulu i da su je vratili na infuziju. Vijesti su bile grozne, ali ja sam bila sretna. Bilo mi je jedino važno da je Ivana preživjela još jednu noć.

Prvi put sam je dodirnula

Užasno sam teško podnosila udaljenost. Sjedila sam u kući i razmišljala o svojoj kćeri koja se u drugom gradu bori za život. Zdravkov šef nam je izašao u susret. Pronašao mu je radno mjesto u Zagrebu i dao nam svoju kuću na korištenje. Svaki dan sam stajala uz inkubator. Pratila sam svaki Ivanin uzdisaj, gledala trbuščić koji se podizao i spuštao. Nakon nekog vremena dopustili su mi da gurnem ruku kroz prozor inkubatora i da je dodirnem. Uhvatila me panika. Što ako oštetim njezinu nježnu kožu?

Napokon su se počeli događati pozitivni pomaci. Sjećam se jednog ponedjeljka. Kao i svaki dan, zurila sam u inkubator. Bila sam uvjerena kako Ivana neće nikada napustiti ovaj zatvor. “Ivana, kaj bumo mi s tobom?”, čula sam glas pedijatrice Jasminke Stipanović Kastelić. Uhvatila me panika. Što se opet događa? “Mislim da smo spremni za postintezivnu”, namignula mi je. Bila sam izvan sebe.

Izlazak iz intenzivne

To je bio enorman pomak. Pedijatrica je pokušala ostati profesionalna, ali primijetila sam da je zasuzila. Bila je sretna, ali i ponosna na liječnički tim koji je postigao čudo. Na odjelu postintezivne njege boravila sam od 12 do 18 sati. Napokon sam je mogla kupati, presvlačiti i hraniti. Znala sam zaboraviti da smo u bolnici. Zamišljala sam da smo kod kuće. Stalno sam joj nešto pričala, smijala se i zezala. Nisam se osvrtala na ljude, koji su me čudno gledali.

Bila sam svjesna da je najgore razdoblje iza nas. Ivana je izašla iz intezivne. Uspjela je preživjeti. Ali ja se nikako nisam mogla smiriti. Stalno su dolazile neke grozne vijesti. Jedna za drugom. Prvo su joj ustanovili krvarenje u mozgu trećeg do četvrtog stupnja. Znala sam da to može ostaviti ozbiljne posljedice. Zatim je završila na laserskoj operaciji očiju. Na kraju su ustanovili i otvorenu rupicu kod srca, tzv. Ductus botalli, koju su sanirali lijekovima. Moj muž je bio jako hrabar. Dolazio bi na odjel. Na sebe bi navukao zeleno odijelo, dezinficirao ruke i prišao Ivani. Nikada nije plakao. Uvijek je samo šutio i dugo je promatrao. Niti jednom me nije pitao kada će nas pustiti iz bolnice. Znao je da moramo biti strpljivi.

Nešto malo veća od flomastera

Napokon je došao i taj dan. Stajala sam ispred nekog ogromnog stola za presvlačenje beba i promatrala sestru koja je Ivanu pripremala za izlazak iz bolnice. Govorila mi je još neke savjete i pružila mi hrpu dokumenata. Pozdravile smo se. Krenula sam prema izlazu iz bolnice. Ivana napokon odlazi kući. “Mama Dolenc, čekajte. Imam još nešto za vas”, čula sam glas u bolničkom hodniku. Sestra je trčala prema nama.

U ruci je držala fotografiju na kojoj se nalazi Ivana, a pored nje flomaster od kojeg je bila samo nekoliko centimetara veća. Fotografija je snimljena onaj dan kada su Ivanu primili na Rebro. Od primanja do puštanja iz bolnice, kad sam krenula doma s divom od četiri kilograma, prošlo je pet mjeseci. Put od Zagreba do Varaždina protekao mi je u polubunilu. Muž je vozio, ja sam sjedila. Stalno sam gledala u zamotuljak pokraj mene. U ruci sam držala fotografiju s flomasterom. Naježila bih se kad bih pogledala tu groznu sliku.

Sumanuto uporni u vježbanju

Kod kuće me iznova uhvatila panika. Odjednom sam ostala sama s djetetom. Više nema aparata koji u svakom trenutku znaju što se događa s Ivanom, sad je postala samo moja briga. Najviše sam se bojala noći. Strahovala sam da će Ivana odjednom prestati disati. Stajala sam uz njezin krevetić i konstantno provjeravala diše li. Onda sam shvatila da ne mogu ni na što utjecati. Ona je do sada sve postigla sama. Tako će biti i dalje, samo joj moram vjerovati.

Neuropedijatrica iz Varaždina već nas je sljedeći dan uključila u program vježbanja. Na bolničke vježbe smo odlazili dva puta tjedno, a ostatak tjedna smo vježbali doma. Bolnički dio je pokrivao HZZO, a sat terapije u kući plaćali smo 150 kuna. Tih su se dana svi mediji raspisali da je beba s najmanjom porođajnom težinom u Hrvatskoj stigla kući. Odjednom su nam se počeli javljati ljudi iz svih dijelova zemlje i slati nam novac za vježbe. Ivana nije podnosila vježbanje, svaki put je histerično plakala. Nisam znala što da radim. Znala sam da su vježbe bitne za njezin razvoj i da ne smijem odustati. Bila sam uporna.

Ivana je u sedmome mjesecu proslavila treći rođenadan. Sada ima jedanaest i pol kilograma i 93 centimetra. Mrvicu je sitnija od svojih vršnjaka. Iza nas su tri godine svakodnevnog vježbanja, redoviti odlasci defektologu i brojne logopedske terapije. Međutim, bez toga ne bismo postigli takav uspjeh. Ivana je od rođenja izbjegavala očni kontakt. Užasno sam se bojala da je autistična. Odlučili smo povećati broj posjeta defektologu i postigli da nas Ivana gleda ravno u oči.

Sama je prohodala

Ivana je, baš kao i sva ostala djeca, progovorila prije prvog rođendana. Njezine su prve riječi bile mama, tata i baka. Ubrzo je počela sastavljati kratke rečenice. I na tome je stala. Logoped nam je rekao da nemamo razloga za brigu. Razvoj govora se privremeno zaustavio jer je počeo motorički razvoj. Prohodala je prije mjesec i pol. To se dogodilo nekoliko dana prije trećeg rođendana. Sjedila sam u dnevnom boravku. Ivana se odjednom pojavila na vratima sobe.

Privukao ju je crtić na televiziji. Podigla je ruke i zakoračila prema meni. Prvi koraci su bili jako nesigurni. Mahala je rukama oko sebe. Pokušavala je održati ravnotežu. Na kraju je uspjela prehodati cijelu sobu. Zaustavila se ispred kauča. Pogledala me. Ona je bila ponosna, a ja luda od sreće. Psihologica mi je rekla da je Ivana emotivna, radoznala i iznimno bistra djevojčica. Ona se intelektualno razvija poput svojih vršnjaka. Sve razumije i odgovara na svako pitanje.

Oko čega sve roditelji brinu

Nedavno sam na jednom forumu naletjela na prepisku dviju mama. Prva se žalila kako njezina jednoipolgodišnja djevojčica još nije prohodala. Druga se zabrinula i poručila joj da se što prije javi pedijatru. Usput se pohvalila kako je njezina kći prohodala sa samo deset mjeseci. Htjela sam im napisati da se zamaraju glupostima.

Na kraju sam odustala. Znam da me ne mogu razumjeti. Kako da nepoznatim ljudima kažem da je moje dijete prohodalo tek s tri godine? Kako da im objasnim da je to fenomenalan uspjeh? Nedavno sam čula za bebu koja se rodila s 1700 grama. Roditelji su bili u panici. Htjela sam ih nazvati i utješiti. Pa, moja je Ivana bila čak tri puta manja. I od toga sam odustala.

Ravnopravna s vršnjacima

Zdravko rijetko pokazuje svoje osjećaje. Nikada nije volio sa mnom komentirati ono što smo prošli. Bitno mu je samo što se trenutno događa. On radi kao monter centralnog grijanja za jednu zagrebačku firmu koja trenutno posluje u Njemačkoj. Svaki dan nas zove, dva puta mjesečno dolazi kući. Uvijek se ponavlja ista scena. Ivani nikada ne najavim njegov dolazak pa se Zdravko polako ušulja u kuću. Ivana se igra na podu, on joj prilazi iza leđa. Ona se naglo okrene. Pogleda ga i nastavi igru. Onda se naglo digne s poda i baci mu se u zagrljaj. Tada se na mom šutljivom Zdravku vidi koliko je sretan.

Svakog jutra se probudim, otvorim oči i pogledam prema smotuljku s desne strane kreveta. Kraj mene spava djevojčica kojoj nitko nije predviđao da će se ovako razvijati. Zbog toga joj ispunjavam svaku želju. Po cijele dane se igramo didaktičkim igračkama, a čim mi pokaže prema vratima, spremimo se u minuti i odemo van. Obožava kad nismo u kući. U parku se najnormalnije igra sa svojim vršnjacima. Oni su malo viši, imaju bogatiji vokabular, ali Ivana se s njima ponaša ravnopravno.

Zašto se bojim da ću je razmaziti

Liječnička komisija mi je na početku odobrila porodiljni dopust do njezina trećeg rođendana, a prije mjesec dana su nam ga produljili na još godinu dana. Ja sam zaposlena kao pomoćna radnica u Calzedoniji, šivala sam čarape. Svjesna sam da se za godinu dana moram vratiti na posao i to me zapravo raduje. Tada će napokon sve biti normalno. Istodobno se strašno plašim tog trenutka. Ne znam kako ću se odvojiti od svoje djevojčice. Sigurno je neću upisati u vrtić, čuvat će je moja mama Štefica.

Moja Ivana je svjesna da je posebna. Mislim da je to počela iskorištavati. Ona može dohvatiti šalicu sa stola, ali jednostavno ne želi. Zna da će to mama za nju uvijek učiniti. Samo me pogleda. Naredbu mi izda samo jednim osmijehom. Odmah prekidam svoj posao i pružam joj šalicu. Ponekad me jako naljuti. Dođe mi da je udarim po guzi. To nikada nisam napravila. Bojim se da ću je razmaziti, ali mi zbog toga nije nimalo žao. Mislim da mi to nitko ne može zamjeriti. Prvih nekoliko mjeseci života joj nisam mogla pomoći. Sve je odradila sama. Sada joj se želim odužiti.