Kako sam dobio jedan od onih jeftinih državnih stanova koji se iznajmljuju za 15 kuna po kvadratu
Državni ured za upravljanje imovinom svakih nekoliko mjeseci daje u najam prazne stanove po povlaštenoj cijeni. Telegramov novinar, koji je aplicirao na jedan od tih natječaja i dobio, detaljno prepričava svoje iskustvo
Bilo je to jutro nalik svakom drugom rujanskom jutru. Popio sam prvu šalicu kave, zapalio tri cigarete i otvorio svoj omiljeni portal. “Državni stanovi za 15 kuna po metru kvadratnom”, bio je naslovljen jedan od članaka koji su zarobili prve tračke moje pozornosti jednog od onih sjetnih postfestivalskih dana. Prazni državni stanovi svakih nekoliko mjeseci nude se na aukcijama tipa tko ponudi najviši iznos iznad početne cijene, njegovo je. Naravno da sam se poigrao idejom da riješim stambeno pitanje, izmučen svim lošim podstanarskim iskustvima koja su obilježila moj studentski život.
Uz tabelarni prikaz ponuđenih stanova popraćenih točnim adresama, pisalo je i vrijeme predviđeno za razgledavanje. Od inicijalne ideje, na koncu, prošlo je neizmjerno dugih mjesec dana. No na sve sam zaboravio u trenutku kad sam otvorio velika smeđa dvokrilna vrata urešena prorezom za poštu i špijunkom promjera kotača bicikla namijenjenog nekom djetetu. Zaljubio sam se u osjećaj koji stvaraju drveni podovi, zeleni stropovi visoki tri metra i sobe veće od nekih stanova koje sam dijelio s barem još jednim parom žednih studentskih grla.
Stan je sljedećih pet godina moj
Pronašao sam se u masi ljudi s kojom me povezuje ista misija. Stan od 80 kvadrata djelovao je malo zbunjujuće pod naletom svih tih znatiželjnika koji su moj dom željeli učiniti svojim. Kažem moj dom jer, čim sam ušao u taj prvi stan, zaključio sam da ne moram tražiti dalje. Prikupljanje dokumentacije do tog mi je trenutka utjerivalo strah u kosti. Do te mjere da bih uvijek uredno odustajao prije no što bih se uopće pokrenuo. Ali, što je to strah u usporedbi s pokretačkom snagom vizije novog početka? Ohrabren takvim zanosom slavodobitno sam se otisnuo u banku.
Nakon čekanja u zmijurini reda, na račun Državnog ureda za upravljanje imovinom uplatio sam depozit minimalne predviđene najamnine, onih 15 kuna po kvadratu. Obišao sam Poreznu upravu i razne šaltere. Skupio sam niz potvrda kako bih, recimo, dokazao da ništa ne dugujem državi. I na kraju, najbitnije, licitirao sam iznos najamnine koji sam bio spreman ponuditi – 19 kuna po kvadratu, odnosno samo četiri kune više od početne cijene. Nakon zaključenja rokova javili su mi da sam ponudio najbolju cijenu. Stan je, dakle, sljedećih pet godina moj.
Nakon tri mjeseca dobio sam ključ
No, naravno da može postati samo teže. Prije no što sam pod prstima opipao ključ svog novog doma, vratio sam se u onaj naoko isti red u banci kako bih podmirio razliku između minimalne predviđene cijene najma i one koju sam ja odlučio ponuditi. Tome je valjalo pribrojiti sumu sačinjenu od tri dodatne stanarine s funkcijom beskamatnog pologa. Meni najdraži dio bio je trenutak u kojem sam se pronašao u uredu javnog bilježnika kako bih parafirao pet primjeraka ugovora razasutog preko deset dosadnih stranica nerazumljivog pravnog diskursa. I bilježnika sam, naravno, morao platiti.
Čisto uzgred, taj ugovor najmoprimca, odnosno mene, načelno lišava svih prava. I pritom sam se obvezao da ću poštovati sve što sam ikad zamišljao da najmodavac može kontrolirati. Zapravo, i sve ono što nisam mogao zamisliti, poput toga što znači parafirati ili što su to troškovi solemizacije koje sam, gle čuda, isto tako preuzeo. Ali hej, drugi put ću znati bolje. Prošla su tri mjeseca i dobio sam ključ u ruke. Zabilježena su stanja brojila, potpisan je posljednji zapisnik.
I na kraju sam se, realno, našao u stanu s derutnim zidovima, starim instalacijama, bez ijednog grijaćeg tijela i ogromnom rupom na onom mjestu na kojem bi trebala stajati kada. Ova je bolna činjenica postala evidentna u jednako tako bolnom trenutku istine, istom onom koji je uslijedio nakon što sam ponosno iskapio nekoliko butelja vina sa svojim starim prijateljima u svom novom stanu. I shvatio da si nisam mogao priuštiti niti te dvije butelje vina studentske kvalitete.
Plakanje u polurazrušenom stanu
Uvjeren sam da na svijetu postoje ljudi koji znaju što znači uhvatiti se renoviranja starog zagrebačkog stana nastalog za divljanja art decoa. No, čini se da ja prije spadam među one koji se jednostavno zavale i krenu oduševljeno listati Ikein katalog. Zato sam si napravio mali podsjetnik za drugi put: vizualni identitet bilo čega pretpostavlja činjenicu da postoji objekt s infrastrukturom. Dakle, takve intervencije uključuju naizmjenično okretanje brojeva svih onih majstora za koje sam se uvijek pitao čemu točno služe i ekstenzivnih konzultacija sa svim onim obiteljskim prijateljima koji žele zaraditi nešto sa strane, ali trenutačno nisu u mogućnosti pomoći.
Mislim, da nije bilo tih istih ljudi ja bih vjerojatno još uvijek ležao sklupčan u fetus poziciji na prljavom podu polurazrušenog stana. Plakao bih nad zidovima, ili nad onim što je od njih ostalo nakon jedne epizode agresivnog iskaljivanja frustracija kroz silovito trganje tapeta. No, u nekom sam se trenutku sabrao. Namazao sam žuljeve nekakvom kremom od gaveza u koju se moja baka kune da je lijek i protiv samog vraga i zavidao krvava koljena koja nespretna osoba poput mene nikako ne može izbjeći kad se kreće po baušteli. I otišao sam kupiti svoju prvu paletu gipsa.
Kako sam počeo vjerovati u gips
Od trenutka kad sam bacio prvu špahtlu u rupu koju je trebalo zapuniti, gips je postao lijek u koji sam ja počeo vjerovati. Jedino se još uvijek pitam zašto su me ljudi čudno gledali kad sam se u tramvaj broj 2 ukrcao s ogromnim ljestvama i dvije kante jupola u rukama. Mora da oni nikad nisu sami uređivali stan. Nakon tjedan dana umiranja u smjenama s prijateljima, nekoliko kila pečenog pileta iz Konzuma i 35 potrošenih tisuća kuna, ta je hrpa kaosa konačno poprimila konture poluuseljivog doma. Srećom, jer sam u međuvremenu postao i beskućnik s psom. Ali, to je početak neke druge priče.
Što čovjek može naučiti iz svega ovog? Ili još bolje pitanje: što sam ja naučio iz svega ovog? Sastavljanje Ikeinog namještaja doista ispunjava čovjeka ponosom. Gletanje je aktivnost kojom bih mogao zarađivati za život. Ličenje zidova nije bezopasno, stvara žuljeve i intoksinira čovjeka. Novac, kolikom god hrpom raspolagao, bježi iz ruku. Prijatelji su dar božji, postojao on ili ne. Administracija? Pa, recimo da ponekad i proktološke pretrage predstavljaju iskustva ugodnija od susreta s ovom osebujnom vrstom. I najvažnije od svega, strpljenje je vježba nalik sjedenju usred mravinjaka namazan medom.
Možda još samo ovo za kraj, bilo je to iskustvo mog života. Horori koje sam pokušao što vjernije dočarati danas su samo smiješne crtice čijim se prepričavanjem rado zabavljam u društvu svih onih koji su mi pomogli dosanjati san o imenu i prezimenu na računima koji sada ulijeću u moj sandučić. Ne dajte se zastrašiti subjektivnošću kojom moja priča obiluje, ali računajte na to da si osigurate određeni iznos, ovisno o kvadraturi, kojeg ćete se biti spremni nepovratno odreći. Ako znate u što ćete se upustiti i svejedno odlučite aplicirati za državni stan, na kraju puta ćete vjerojatno doći na isti zaključak kao i ja: zaista ne znam što bi bilo isplativije od toga.