Našu malu pečenjaru satrao je potres pa smo počeli opet, iz kontejnera. Sad sve selimo u Berlin i vodimo druge Petrinjce
Mladi bračni par Nuhi ovih dana seli u Berlin gdje otvaraju lanac restorana. Sve je počelo jednim neobičnim pozivom
Bio je Badnjak i negdje oko deset navečer zazvonio mi je mobitel. Čuo sam s druge strane bratićev glas. Predstavio mi je jednog čovjeka iz Berlina i rekao mi da za nekoliko godina odlazi u mirovinu, ali i da želi s nama ući u biznis. Mislio sam da me zafrkava
Mladi bračni par Liridon (37) i Mihaela Nuhi (33), vlasnici malene pečenjare Lili koja je nakon petrinjskog potresa dvije godine svakodnevno radila iz kontejnera, ovih dana sele u Berlin gdje otvaraju lanac restorana. Zanimljivo je da sa sobom vode i dvanaest Petrinjaca i njihovih obitelji, a s radom kreću kroz nekoliko tjedana. Liridon Nuhi ispričao nam je njihovu nevjerojatnu priču kako je do toga došlo, te zašto im se život preokrenuo nakon jednog telefonskog poziva koji je primio prije nekoliko mjeseci na Badnju večer.
Prije četiri godine u centru Petrinje smo otvorili malenu pečenjaru Lili. Biznis je išao odlično. Mihaela je profesionalna kuharica, a ja sam šesnaest godina radio kao pekar, pa smo u ponudi imali i domaće bureke i pite. U našem lokalu smo na vidljivo mjesto postavili vitrine s mesom i ljudi su mogli sami birati koje komade žele na roštilju. I tako smo s vremenom postali maleni brand među Petrinjcima.
U vrijeme korone posao je krenuo lošije, ali smo nekako uspijevali preživjeti. No, onda nas je prije dvije godine sve zadesio razorni potres. Još uvijek imam živo sjećanje na taj trenutak. Bili smo u kuhinji, pekli smo meso, razvlačili tijesto i spremali se za posluživanje ručka. Odjednom se sve zatreslo. Otrčali smo do izlaza, sklonili se ispod debele ulazne bolte i tada se oko nas sve počelo urušavati.
Na ulici ispred nas su jednog čovjeka zatrpale cigle. Istog trena sam otrčao do njega, izvukao ga iz te hrpe i odveo ga na sigurno ispod bolte. Srećom, nitko od nas nije stradao, ali smo proživjeli toliki strah da više ne mogu proći tom ulicom. Drugi dan sam se sa statičarima vratio u restoran. Bio je potpuno uništen i rečeno nam je da moramo iseliti jer prostor više nije siguran. Dobio je crvenu naljepnicu. Preko noći smo ostali bez posla, ali nismo se htjeli prepustiti. Odlučili smo volonterski kuhati za naše Petrinjce koji su ostali bez svojih domova.
Ušteđevinu su uložili u kontejner
Naša kuća je također stradala, ali dobila je žutu naljepnicu i mogli smo u njoj stanovati. Imali smo nešto ušteđevine i vagali smo hoćemo li je uložiti u kuću ili ćemo kupiti kontejner i nastaviti s radom. Ljudi su se već navikli na nas i odlučili smo uložiti u kontejner. Smjestili smo ga na Trgu narodnih učitelja u centru Petrinje. Od Grada smo uspjeli dobiti besplatno mjesto na godinu dana, a kasnije smo ga nastavili plaćati.
Kontejner je imao dvadesetak kvadrata, a nas četvero je radilo u četiri kvadrata. Nekako smo se snašli, a napravili smo i improviziranu terasu na kojoj smo postavili grijače. Posao nije išao loše. Uspjeli smo srediti dio štete od potresa, školovali smo djecu. Ne mogu reći da je život u Petrinji nakon potresa stao, ali vidi se razlika.
Posao je prošle godine počeo znatno opadati jer ljudi nemaju novca. Mi smo radili s nižim cijenama, bili smo pristupačni i uspijevali smo tako preživljavati. Kod nas su se slavili gotovo svi rođendani, obiteljska slavlja i razne obljetnice. Jako smo se povezali s Petrinjcima, pogotovo zadnjih nekoliko godina. Prvih mjesec dana od potresa smo naravno volonterski kuhali, ali smo i kasnije nastavili davati donacije u hrani udrugama, ustanovama i pojedincima koji nemaju novca.
Mislio sam da me bratić zafrkava
Razmišljali smo i o proširenju posla. Imali smo ideju napraviti svoj ‘Pita house’, gdje bi kupac nazvao i predbilježio se za ručno izrađenu pitu koja bi ga sutra dočekala, ali nismo uspjeli pronaći prostor u Petrinji. Počeli smo razmišljati o Sisku kao poslovnoj destinaciji. Međutim, sve je promijenio taj jedan neobičan telefonski poziv.
Bio je Badnjak i negdje oko deset navečer zazvonio mi je mobitel. Čuo sam s druge strane bratićev glas. Predstavio mi je jednog dobrostojećeg čovjeka iz Berlina i rekao mi da za nekoliko godina odlazi u mirovinu, ali i da želi s nama ući u biznis i otvoriti lanac restorana. Nisam mogao vjerovati i mislio sam da me zafrkava. Bratić me zamolio da ne prekinem liniju pokušavajući mi objasniti da je to ozbiljna priča. Dao mi je tog gospodina na telefon i već nakon nekoliko minuta razgovora predložio je da će nam kupiti avionske karte za Berlin. Želio je da se nađemo uživo.
Gospodin je inače na pola Makedonac, na pola Poljak i sasvim je slučajno saznao za nas. Na jednom lokalnom petrinjskom portalu vidio je tekst o nama i o tome kako pomažemo ljudima. Počeo nas je pratiti po lokalnim medijima i nekako je došao do mojeg bratića, inače poznatog ugostitelja u Makedoniji i zamolio ga da me kontaktira.
Razmišljao sam o propuštenim prilikama
Supruga isprva nije pristala na poziv u Berlin jer se boji putovati avionom, a i bili smo prilično skeptični. Ostavili smo si nekoliko dana da razmislimo o svemu. Mene je cijela ta priča kopkala jer sam već odbio jednu ponudu iz Francuske. Naime, nekoliko godina prije javio mi se prijatelj s idejom da tamo preuzmemo jedan sandwich bar. Želio nam je pomoći da se maknemo iz Petrinje, ali mi nismo na to pristali. Razmišljao sam o propuštenim prilikama i nagovorio sam ženu da probamo. Rekao sam joj ‘hajdemo probati, nemamo što izgubiti’.
Tada smo baš s Lucijom Davidović iz Masterchefa radili jednu malenu akciju za drugu godišnjicu potresa. Napravili smo brdo germ knedli i dijelili ih građanima, a nakon završene smjene sjeli smo u auto i krenuli put Berlina. Dočekao nas je taj gospodin sa svojim menadžerima. Predložio nam je da zatvorimo svoj biznis u Petrinji i da preuzmemo dio njegovog u Berlinu.
Objasnio nam je da nema nasljednike
Objasnio nam je da odlazi u mirovinu i da nema nasljednike, ali mi nismo na to htjeli pristati. Na kraju smo se dogovorili da on otkupi Lili. Mene je postavio na čelo te nove firme i dao nam je 50 posto udjela u svojoj kompaniji. Bio je oduševljen sa svime što smo radili i kako smo pomagali svojem gradu. Sjećam se da nam je rekao ‘Moji novci vrijede koliko i vaše znanje, ajmo ih spojiti i ajmo zajedno zarađivati’.
Postali smo poslovni partneri. Inače, on je vrlo uspješan biznismen. Ima građevinsku firmu u Njemačkoj, hotel u Španjolskoj i Latviji, a sada zajedno otvaramo tri malena restorančića na odličnim lokacijama u Berlinu. Svaki restoran neće imati više od 20 stolova, a nudit ćemo domaću i finu hranu kakvu smo radili u svojoj pečenjari. Za početak krećemo s tri restorana, a kasnije se možda i proširimo ili otvorimo jedan veliki.
Vodimo sa sobom i dvanaest Petrinjaca
Još uvijek nam cijela ta priča djeluje nestvarno i zaista se sve odigralo jako brzo. Sjećam se da nas je pitao što nam sve treba od opreme. Napravili smo spisak i sve je bilo nabavljeno u roku mjesec dana. Angažirao je i londonskog dizajnera interijera za uređenje restorana i evo, nekoliko mjeseci kasnije sve je gotovo, a kroz nekoliko tjedana i mi krećemo s radom.
Vodimo sa sobom i dvanaest ljudi iz Petrinje kojima će se s vremenom pridružiti i njihove obitelji. Inicijalno smo dogovorili posao s 25 Petrinjaca, ali su u međuvremenu neki odustali. I to potpuno razumijem jer nije lako okrenuti život za 180 stupnjeva. Pretpostavljam da su se neki malo preplašili jer se boje neizvjesnosti.
Neki još uvijek čekaju da počnemo raditi, a kada vide kako će nam ići, imaju u planu pridružiti nam se. Vjerujem da ćemo tražiti još ljudi, ali prvo želimo vidjeti kako će ići posao. Nadam se da s te strane nećmo imati problema jer je Berlin ogroman grad sa skoro 5 milijuna stanovnika. S druge strame, svjestan sam da treba vremena da se pročuje za naše ime.
Ovo je filmska priča. Imali smo sreće
Sada smo na praznicima u Petrinji, a Mihaela i ja uskoro odlazimo za Berlin. Imamo troje djece, dvoje su u školi, a najmlađa kćer je još u vrtiću. Oni ostaju s bakom i djedom, a kad im završi škola plan je da svi zajedno presele k nama u Berlin. Imamo ondje veliki stan u najmu. Inače, moj poslovni partner nam je želio riješiti i smještaj besplatno, ali nismo na to pristali. Poklonio nam je skupocijen auto, uredio nam je restorane i nismo željeli da nam još i to plaća.
Inače, moja prvotna ideja bila je da odemo na sedam, osam godina, pa da se vratimo u Petrinju i pokrenemo nešto i ovdje, ali tko zna gdje ćemo biti i što ćemo raditi. Mislim da smo sada u najboljim godinama za biznis. Ovdje sam već stvorio ime i brand. I na kraju sam ipak odlučio povući crtu i krenuti dalje. Kada smo čuli tu ponudu pomislili smo da je to prevara i da nije moguće da nam netko pokloni nešto tako veliko. Svjestan sam da je ovo filmska priča i vjerujem da djeluje nestvarno, ali očito smo imali sreće. Kako smo mi pomagali drugima, tako je i nama sada vraćeno.
