Nevjerojatno otkriće: kako je mladi Zagrepčanin pronašao neprocjenjiv privatni arhiv Tille Durieux, kazališne dive koja se borila protiv ustaša

Dva su ulja slavnog slikara koje je početkom stoljeća kupovao i izlagao Cassirer, danas u rukama bogatih, moćnih i anonimnih. Fotografija koja dokazuje da su visjeli na zidu dnevne sobe u Berlinu u posjedu je Zagrepčanina Dine Baftijarija. Promotrite na fotografiji salona biblioteku s raskošnim svescima: te su knjige također u Zagrebu. U Dinovom posjedu. Njihovo putovanje od Berlina, preko Švicarske, pa do Zagreba, uzbudljivo je kao i životna sudbina njihovih vlasnika.

Ekscentrici i entuzijasti, znatiželjnici i lopovi

Na prvom susretu sjedili smo u praznom lobiju ne pretjerano dotjeranog zagrebačkog hotela. Dino Baftijari, 27-godišnjak, gleda s oprezom. Pažljivo prati može li mi povjerovati, važe što će i kako reći, na neka pitanja ne odgovara. U onome čime se bavi diskrecija je pola posla, povjerenje sve. “Pazim da ne ispadnem pohlepan, da ne uvrijedim nekoga”, veli.

Poljem trgovine umjetninama i antikvitetima, kreću se ekscentrici i entuzijasti, znatiželjnici i lopovi, nasilnici i zaljubljenici, falsifikatori i snobovi.

“Ima svega u kolekcionarstvu, konkurencije, zavisti, ljubomore. Naučio sam da se kroz to najbolje vidi čovjekov karakter. Spaja dvije vrste ljudi: na jednoj je strani onaj tko jako želi preživjeti i onaj tko silno želi posjedovati. Kroz te snažne potrebe možete naučiti sve o ljudima”, priča.

Vrijedna zbirka na putu prema smetlištu

Formalnog obrazovanja iz područja povijesti umjetnosti nema. “Imam oko. Znam prepoznati stvari”, kaže. Ponekad se posao koji dogovori pokaže uspješnim i lukrativnim, češće od svega nema ničega.

Dogovor s daljnjim rođacima gospođe u čijem se stanu čuvao privatni arhiv slavne njemačke glumice ovjerio je kod javnog bilježnika. Od njega su, kaže, tražili da isprazni stan gospođe koja je preminula. Što da radim sa stvarima?, pitao je. Obitelj je rekla da baci. Sve je, veli, trebalo završiti na otpadu.

Kako vas je obitelj pronašla, pitam. “Svi znaju za mene. Sreća i slučajnost. Obitelj je bila primorana na brzu tranziciju. Stupili su sa mnom u kontakt. Ni ja sam nisam znao što se tamo nalazi pa sam to zakupio”.

Nije znao tko je Tilla Durieux

Stan u višekatnici u novozagrebačkom naselju nije bio velik, ali je bio prekrcan. Knjige, izresci iz novina, fascikli, staro posuđe, prazne kutije od bombonjera pune papira. Skupocjenog namještaja i dragocjenosti nije bilo. Pedesetak kvadrata novozagrebačkog stana bilo je ispunjeno prašinom i tupim mukom predmeta koje nije briga što ljudi koji su ih okruživali više nisu tu.

“Sve je trebalo završiti na smetlištu. Dečki su već počeli iznositi stvari. Prvog sam dana iz trokrilnog ormara punog fascikala izvukao samo dva. Prelistao sam ih kod kuće. U jednom je bila fotografija koja me zapanjila. Prepoznao sam Renoira na toj fotografiji.”

Francuski slikar, Auguste Renoir, bolestan od artritisa i u invalidskim kolicima, u svom pariškom ateljeu slika portret Tille Durieux. Uz to je i strojem ispisan dnevnik u kojem ona opisuje dane kada ju je veliki slikar portretirao. “I tako je počela ta moja priča sa slavnom glumicom i njezinom zagrebačkom epizodom. Do tada nisam znao tko je ona”, priča.

Reonoir slika slavnu glumicu

U srpnju 1914., neposredno prije nego što će buknuti Prvi svjetski rat, poznata njemačka glumica Tilla Durieux putuje u Pariz sa svojim suprugom, kolekcionarom i trgovcem umjetninama Paulom Cassirerom, kako bi pozirala Renoiru. Odjevena je u kostim slavnog pariškog modnog kreatora Poireta dizajniran za njenu ulogu Elize Doolittle u Pigmalionu Georgea Bernarda Shawa. Smatra se jednim od najveličanstvenijih Renoirevih portreta. Tilli se, piše u dnevnik, nije jako svidio.

Sada visi u Metropolitan muzeju u New Yorku. Tilla ga je prodala sredinom tridesetih kada s trećim suprugom, industrijalcem Židovom Ludwigom Katzenellenbogenom, mora napustiti Njemačku. S tim novcima bračni je par kupio opatijski hotel Cristallo. Neuspješno ga vode.

Tajna vile u Jurjevskoj 27

Početkom rata u Jugoslaviji bračni par pokušava preko Skopja doći u Tursku, ali Katzenellenbogena u Solunu hapsi Gestapo, nakon čega umire u njemačkom zatvoru. Tilla preko Beograda uspijeva doći u Zagreb prijateljici koja je prima u svoju vilu.

Zlata Lubienski bila je jedna od najuglednijih članica tadašnjeg visokog društva, omiljena pranećakinja biskupa Jurja Josipa Strossmayera, zagrebačka dama koja se rodila sa srebrnom žlicom.

Tijekom ratnih godina Tilla i Zlata pomažu pokretu otpora, u velikom vrtu u Jurjevskoj 27 zakapaju boce i metalne kutije s popisom i dokumentima kozaračke djece koje spašava Jana Koch, voditeljica Crvenog križa i još jedna stanarka vile u Jurjevskoj.

Ilegalci i nacisti, Puma i Crvena barunica

Pod istim su krovom tih ratnih godina i njemački časnici, pa se istodobno u salonima vile održavaju zabave s njemačkim časnicima, a u podrumu Zlata, kodnog imena Crvena grofica, i Tilla koja nosi ime Puma, pletu čarape za partizane te raspačavaju poruke zagrebačkih ilegalaca.

Tilla će kasnije napisati kako je jedan od njemačkih časnika više puta zatvorio oči pred onim što su radile. Nakon rata, zbog njihovog doprinosa antifašističkoj borbi vila nije konfiscirana niti nacionalizirana, a zbirka Durieux kao i umjetnine iz zbirke gospođe Lubienski nakon oslobođenja su proglašene javnim dobrom.

Tilla šezdesetih ipak odlazi u Njemačku, dugo pokušava vratiti svoje umjetnine, a tek se nakon njene smrti pronalazi s tadašnjim vodećim ljudima kulturne politike kompromisno rješenje.

No svoj privatni arhiv, pisma, knjige, albume, koje je mogla sa sobom odnijeti u Njemačku, za razliku od umjetnina, nikada nije tražila. Zašto svoju korespondenciju, dnevnike, fotografije nije htjela – nikad nećemo saznati.

Njezin privatni arhiv čuvali su članovi obitelji Kučera. Gospođa Hertha Kučera bila je opunomoćenica Tille Durieux i vodila je brigu nad knjižnicom od gotovo 3000 svezaka. Tilla joj je nakon odlaska u Njemačku ostavila na čuvanje svoje osobne i druge predmete, a njezina pokćerka i unuka prirodoslovca i astronoma Otona Kučere, Jelka Kučera, prije dvadesetak je godina Muzeju grada Zagreba darovala 506 knjiga.

Knjige, porculan, kazališni kostimi…

U njezinom su posjedu, prema Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, bili i Tillin namještaj, europski porculan i staklo, predmeti s Dalekog istoka, kazališni kostimi, perike, knjige, odjeća… To je gospođa Kučera čuvala, predano i pouzdano, do svojih posljednjih dana i posljednjeg papira.

A među papirima i knjigama kojima sada raspolaže mladi Baftijari nalaze se rijetki i povijesno dragocjeni predmeti. U biblioteci dva su primjerka prvog izdanja Faunovog poslijepodneva Stéphanea Mallarméa.

Izdanje koje je Mallarmé potpisao s posvetom Cassireru, Dino je prodao. Izdanje s posvetom Tilli čuva. Dorotheum je otkupio potpisani primjerak Musilovog Čovjeka bez svojstava koje je Dino također ponudio.

I nekoliko fotografija je već otišlo iz Zagreba. Vraćaju se, moglo bi se reći, kući – tamo gdje su nastale. Mahom ih otkupljuju njemački i austrijski muzeji i galerije. Hrvatski, veli Dino, nisu pokazali nikakav interes.

Memoari prodani za 27.000 eura

Kroz jednu stranu aukcijsku kuću za 9.200 eura prodani su Tillini memoari pisani strojem za 27.000 eura, a manuskript još nije ponudio. Pisma kojoj Tilli i Paulu piše književnica Else Lasker-Schüler prodana su za 19.000 eura.

Interes kolekcionara postoji i za pisma koja američka novinarka Agnes Smedley piše Tilli u Zagreb. Na reviziji kod stranih stručnjaka je foto-album u kojoj su Tilla i Paul na svom posljednjem ljetovanju u Nizozemskoj neposredno prije njegovog samoubojstva.

Tu su i crteži koji bi se mogli pokazati kao skice Maxa Oppenheimera za Tillin portret koji je sada izložen u bečkom Leopold muzeju.

Na zbirci žene o kojoj prije nekog vremena nije znao ništa pristojno je, kaže, dosad zaradio.

Mogući Kafkin rukopis na analizi

Na analizi je u inozemstvu i rukopis s primjedbama za koje postoji mogućnost da je riječ o Preobrazbi Franza Kafke. Dokažu li eksperti autentičnost, bit će to svjetska senzacija. Velika je vjerojatnost da je Paul Cassirer i njegova izdavačka kuća imala u rukama rukopis najslavnije Kafkine pripovijetke. Rezultate ekspertize Dino čeka s nestrpljenjem.

“Ljudi su ovdje nesmotreni prema predmetima, nisu upućeni ili nemaju vremena proučiti što imaju i što je ispod slojeva prašine. U našoj zemlji ne postoji ni dovoljno stručnjaka koji mogu pomoći u procjeni vrijednosti”, priča Dino. Strastveni je kolekcionar vintage satova. Ima ih više od dvije tisuće. Najdraži mu je sat marke Vacheron Constantin koji povezuje svečani banket u Esplanadi i Orient Express.

Od bogatog Tillinog arhiva tu su još role filma koje još nije dao restaurirati, nešto japanskog porculana, svileni kimono… Dio je, sada žali, bacio. Prekasno je shvatio na koje je blago ove kazališne i filmske zvijezde i žene koja je bila model Maxu Slevogtu, Ernstu Barlachu, Oskaru Kokoschki, Renoiru naišao. Tu je i veliki kofer s Tillinim inicijalima.

“Taj kofer priča priču o razdoblju nacizma kada su morali bježati iz Njemačke. Taj kofer nije samo komad kože, nego i priča o osobi koja je morala pobjeći iz svoje domovine”, veli Dino.

Skoro stoljeće je trebalo proći prije nego što se pronašao izgubljeni kofer umjetnice koju je uzbudljiv i dramatičan put vodio preko europskih pozornica, galerija, salona i ateljea do ratnog i poratnog Zagreba. Autorici ovog teksta bilo bi krivo da još jednom iz Zagreba otputuje kao da nikad ovdje nije niti bila.