S posebnom strašću govori o poučavanju u nastavi filozofije, za koju je napisao tri udžbenika. Upravo s filozofijom otvorili smo naš dvoiposatni razgovor.

TELEGRAM: Diplomirali ste filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. U uvodu vašeg udžbenika Filozofija pišete: Filozofija ionako nije ništa drugo nego neka vrsta avangardne koreografirane drame u kojoj namrgođeni glumci jedni drugima tronutim glasom prepričavaju besmislene viceve koristeći se nekim bizarnim riječima (bitak? tubitak? bivstvovanje? Jastvo?), dok se gledatelji zblenuto pogledavaju i nisu posve sigurni jesu li oni na pozornici budale ili oni na pozornici od njih prave budale. Kad predajete, dakle, gledaju li vas vaši učenici zblenuto i misle si – jel’ ovaj tip budala ili smo svi mi budale?

REŠKOVAC: Ovo što ste pročitali je, dakako, ironičan komentar određene predodžbe o tome što je to filozofija. Kada biste ljude nasumice pitali o filozofiji, vjerojatno bi dva odgovora bila dominantna; prvo, da je filozofija nešto nerazumljivo i drugo, da ju vide kao nešto nesvrhovito. Uostalom, kad se kod nas kaže da netko filozofira, onda to pejorativno znači da mudrijaši, cjepidlači, da se pravi pametan. S tom predodžbom filozofije ne mogu se pomiriti. Filozofija je jako heterogena i postoje teorije koje su vrlo hermetične, no, postoji i dimenzija filozofije koja je živa.

Ne volim osobito tu formulaciju, ali upotrijebit ću je; pripisuje se Sokratu, a kaže da neistražen ljudski život nije vrijedan življenja. Drugim riječima, postoje druga živa bića, tratinčice, miševi, slonovi, i oni naprosto žive. Kod čovjeka se javlja pitanje kako bi trebao živjeti, jer, čovjek može samo živjeti, kao što živi trantinčica, miš, slon, a može živjeti i kao čovjek. I tu je ključno pitanje – što to znači živjeti kao čovjek? Cijela Sokratova brija nije bila ništa drugo no da pokuša ljude, s kojima je živio u Ateni, navesti da promisle o tome kako žive. Tu filozofija pokazuje svoju dimenziju razumljivosti i relevantnosti.

TELEGRAM: Filozofija je, međutim, nerijetko apstraktna klincima u školi. Kako ju predavati učenicima od 18 godina da je zaista razumiju?

REŠKOVAC: Odgovor na pitanje koje ste postavili proizlazi iz odgovora koje si čovjek koji poučava filozofiju mora dati, a to je – što on s tim hoće? Ja nemam ambiciju od svih svojih učenika napraviti studente filozofije, još manje napraviti od svih filozofe. No želim im pomoći da razviju određeni filozofski senzibilitet i određene intelektualne vještine.

Od toga da znaju nabrojati tri srednjovjekovna filozofa, važnije mi je da, kada čuju u javnom diskursu raspravu o političkim ili moralnim temama, budu u stanju artikulirati svoj stav, prepoznati postoji li argument u raspravi i, ako postoji, je li čemu ili je prodavanje magle. Važno mi je da propituju stvari. Važno mi je i da steknu relativno veliku sliku koja je važna za razumijevanje kulturnog kruga u kojem živimo. To je ono što se u novije vrijeme zove kulturalna pismenost. Nije mi stalo do toga da im rekonstruiram povijest filozofije, to mi se čini hegelijanskom opsesijom.

TELEGRAM: U recenziji jednog od vaših udžbenika upravo to i stoji, da pristupate poučavanju filozofije problematski, ne nužno teorijski ili kronološki.

REŠKOVAC: Pri čemu treba imati na umu da ti problemi nisu pali s Marsa i da rasprava o njima traje. Zašto ljudi žive u organiziranoj političkoj zajednici; to je recimo zanimljivo pitanje za nekoga tko ima 18, 19 godina. I naravno da ćete tu dotaknuti Platona, Aristotela… Nećete elaborirati cijelu njihovu filozofiju, nego ćete ih dotaknuti tamo gdje su oni relevantni za tu raspravu. Moj je credo da je manje zapravo više.

TELEGRAM: Vaši bivši učenici kažu mi da pamte predavanja iz filozofije jer ste im gradivo približavali kroz glazbu, rock, punk, kao i da je bilo puno referenci na The Clash. Kako ste, recimo, Kanta pojasnili kroz Clash?

REŠKOVAC: Ma naravno da nije baš riječ o tome da bi se Kanta tumačilo kroz Clash, ali Clash je jedan od bendova koji tematizira neke stvari koje tematizira i filozofija. Imate cijeli niz stvari od Clasha koje tematiziraju društvene probleme, a oni su filozofiji zanimljivi otkako ona postoji, od pitanja društvene pravednosti do ograničavanja sloboda i slično. U jednom dijelu glazbe to je cijelo vrijeme prisutno. Ako pogledate Dylana u jednom periodu, ako gledate U2 kad su još bili pristojan rock bend; ma, pogledajte Hladno pivo.

Oni imaju nekoliko sjajnih stvari, poput “Par pitanja” u kojoj se može nazrijeti ono što se u filozofiji zove propitivanje argumenta o postojanju boga na temelju zla u svijetu. Ono kad Mile Kekin u “Par pitanja” veli otprilike “što sam skrivio da stalno pušim?”. Ili kada u “Ezoteriji” veli “ja putujem bez GPS-a sa nebesa”. To je to. Dodirne točke filozofije i određene vrste glazbe meni su samorazumljive vjerojatno i zbog vrste glazbe na kojoj sam odrastao i koju danas slušam. Ali to nije samo glazba, to je i film, da ne govorim o književnosti.

TELEGRAM: Dok govorite o poučavanju, ne znam jeste li toga svjesni, govorite s velikom strašću, iskrom u očima. Čini mi se da baš volite svoj posao.

REŠKOVAC: Nekako mi ima smisla. Kad čovjek dugo radi posao, onda mu se neke stvari više ne daju, no, interakcija između osobe koja poučava i osobe koja uči zna biti, tako ću to reći, ispunjavajuća smislom. Znam ponekad biti dešperatan, nekad mi se čini da im je to što radimo posve nezanimljivo pa si mislim što mi to treba, imam skoro šest banki…

TELEGRAM: I što vam to onda treba?

REŠKOVAC: Pa ovo što kažete, iskra u očima. Kada tu iskru u očima vidim kod đaka, to je to. Ne bih to mistificirao, ali čini mi se da ovaj posao ima smisla utoliko ukoliko mladim ljudima otvori neka vrata. To mi se u obrazovanju čini gotovo ključnom stvari.

TELEGRAM: Priveli smo kraju još jednu pandemijsku nastavnu godinu, obilježenu povremenim odlascima cijelih razreda u samoizolaciju, na online nastavu. Nakon dvije takve godine, kakav je vaš dojam o online nastavi, možete li je uopće usporediti s klasičnom nastavom u učionici?

REŠKOVAC: Većina ljudi u školama silno je svjesna ograničenja online nastave, no u jednom je trenutku za takvu nastavu bilo posve razumno opravdanje – bolje tako nego nikako. Naravno da to nije ni približno kako se može raditi kad je nastava uživo, međutim u online modelu ima jedna dimenzija koju smatram jako važnom.

TELEGRAM: Govorite o stvarima koje bi trebalo ostaviti kao mogućnosti u redovnoj nastavi?

REŠKOVAC: Mislim da bi onog trenutka kada u cijelosti krene živa nastava, trebalo i dalje koristiti neke stvari iz online nastave jer su korisne. Tehnologija čini stvari dostupnima i to mi se čini strahovito važnim. Na primjer, ove smo godine imali djevojku koja je nakon potresa završila u Dubrovniku. Ona je de facto cijelo vrijeme redovito pratila nastavu iz Dubrovnika. Imali smo klince koji su bili bolesni, neovisno o covidu, a koji bi inače izostali s nastave tko zna koliko. Naravno, to nije bilo isto kao da sjede u razredu, ali je bilo neizmjerno više od ničega.

Situacija u kojoj smo se svi našli pokazala nam je da, makar na jednoj razini, možemo uključiti one koje dosad nismo mogli uključivati. Sjetimo se i djece koja su u bolnici. Druga stvar, online nastava je sjajna za distribuciju materijala za učenje, od tekstualnih, video materijala, individualnih zadataka, idealno je za male konzultacije s dvoje-troje ljudi, u vrijeme koje svima odgovara…

TELEGRAM: Personalizacija obrazovanja, sukladno mogućnostima i potrebama svakog pojedinog učenika u razredu, već je neko vrijeme tema u obrazovanju. Kako radite u privatnoj gimnaziji, mislite li da tu ima više prostora za takav način rada, nego što je to slučaj u javnom školstvu?

REŠKOVAC: Mislim da da, dobro ste formulirali; imamo više prostora ili, da budem malo precizniji, imamo više vremena. Čini mi se da je razlika između dobrih, pristojnih privatnih škola i dobrih, pristojnih javnih škola u tome što ove prve rade s manjim brojem đaka i mogu si priuštiti posvetiti svakom svojem đaku više vremena.

Nikako nije riječ o tome da naše kolegice i kolege u javnim školama ne znaju ili neće, nego su javne škole uglavnom veliki organizmi. Prosječna gimnazija u Hrvatskoj ima 16 razreda, ukupno preko 400 učenika. To je otprilike triput više nego što je kod nas. Ja ovdje radim s četrdesetak učenika godišnje i imam prostora tražiti da svatko od njih napiše svoj esej na svoju temu, da svatko od njih dođe na konzultacije oko tog eseja, da o njemu raspravljamo, dorađujemo ga. Netko tko bi to htio raditi u javnoj školi, morao bi to raditi za 350 đaka što je fizički nemoguće.

Drugo, kada imate manji broj đaka, lakše prepoznajete neke stvari. Znate što su im jake, što slabe strane, gdje s kim morate raditi više za bolji rezultat… Odnosno, možete prepoznati kako svakome od njih postaviti zahtjeve tako da ih natjeraju da se maksimalno protegnu, ali da u konačnici uspiju pa je taj osjećaj uspjeha nešto što ih dalje motivira. Mislim da je tu sva mudrost u tome da se svakom učeniku i učenici postave relativno visoka očekivanja i da im se pruži podrška da na ta očekivanja uspješno odgovore. Čini mi se da ni niska očekivanja, ni visoka očekivanja bez primjerene podrške ne mogu dovesti do uspjeha.

TELEGRAM: U razgovoru ste mi rekli da je PKG 1996. nastala jer je jedna grupa ljudi imala jasnu ideju što želi od obrazovanja, a u javnim školama se to tada nije moglo. Je li PKG plod revolta na tadašnji sustav?

REŠKOVAC: Ustvari da. Govorimo o sredini 90-ih godina kada su prosvjetne vlasti bile vrlo represivne. Kada je tadašnja ministrica Vokić zasjela, prvo je posmicala ravnatelje koje je zatekla, uključujući i Šešelja (op.a. osnivač i prvi ravnatelj PKG-a) koji je bio ravnatelj Klasične gimnazije, uključujući i pokojnu kolegicu Liebhardt, tada ravnateljicu XVIII. gimnazije. Radilo se o političkoj sječi kadrova, ali ne samo to, postojao je kontinuirani ideološki pritisak oko toga što je dopustivo i poželjno, što se smije, a što ne i to je za većinu ljudi u školama bilo izrazito neugodno.

Naša je škola ustvari nastala zato što je jedna grupa ljudi osjetila da to kako oni misle da treba raditi, u javnoj školi nije moguće. Ova škola nije nastala zato što je netko mislio da će tu zaraditi lovu, nego zato što u tom trenutku javni sustav nažalost nije omogućavao da se dobro radi. To ne znači da u njemu nije bilo ljudi koji su radili dobro, posve suprotno, bilo ih je poprilično, no to su ljudi koji su radili dobro usprkos svemu.

TELEGRAM: PKG je poznata po svojoj blokovskoj nastavi, gdje je par mjeseci fokus na jednoj grupi predmeta pa učenici nisu istodobno raspršeni na baš sve predmete. Kakav je vaš dojam o nastavi u blokovima, feedback kroz komunikaciju s učenicima, njihovim roditeljima?

REŠKOVAC: To je nešto s čim smo počeli gotovo od samog osnutka škole i odmah se pokazalo kao dobra ideja. Kada biste pitali naše učenike što od naših organizacijskih rješenja vide kao najkorisnije, vjerujem da bi ih 99 posto istaknulo blokovsku nastavu. Naša je ideja bila relativno jednostavna; ostaviti u redovnoj satnici, s fiksnim brojem sati tjedno, predmete za koje je važno da se rade kontinuirano, poput matematike, hrvatskog, stranih jezika, grčkog, latinskog, tjelesnog.

No, ostale predmete uredili smo tako da ih radimo u kraćem periodu s više sati tjedno. Pa se onda predmeti koji inače imaju dva sata tjedno, odnosno 70 sati godišnje, ne rade 35 tjedana, nego dva puta po šest ili sedam tjedana. Govorimo o većini predmeta, kemiji, biologiji, fizici, povijesti, geografiji, itd. Prvi blok od sedam tjedana radi se u prvom polugodištu, drugi blok od sedam tjedana ide u drugom polugodištu. Pritom nemate dva sata tjedno, nego četiri sata tog predmeta tjedno. Time omogućavate da se broj predmeta u svakom trenutku ozbiljno smanji.

U praksi to znači da učenici ne moraju u svakome tjednu učiti svih 15 ili 16 predmeta. I to je veliki dobitak. Blokovska nastava omogućava još jednu strahovito važnu stvar, a to je da svi predmeti ne završavaju u isto vrijeme pa nema panike oko mase testova i ispitivanja na kraju godine. Tako da se nama ta nastava u blokovima pokazala jako korisnom. Ona ima neke svoje zahtjeve i opasnosti. Jedna od ključnih je kako da prebrikate ovaj period između dva bloka jer se neke stvari zaborave. Pa odmah na početku, koncipirajući drugi blok, morate uračunati određene mehanizme koji će omogućiti da se učenici podsjete ranijeg gradiva.

TELEGRAM: Maloprije, kada ste govorili o glazbi kroz koju je moguće približiti učenicima neke stvari, podsjetili ste me na ideje iz Cjelovite kurikularne reforme, na kojoj ste intenzivno radili. Prepoznajete li štogod od toga u školama danas, s petogodišnjim odmakom od cijele priče?

REŠKOVAC: Ponešto da. Netko je svojedobno upotrijebio termin da su se neke stvari proširile kapilarno. Morate uzeti u obzir da je u reformi u različitim etapama sudjelovalo sigurno 400-tinjak nastavnika i nastavnica, od prvog razreda osnovne škole pa nadalje, i da su oni sa sobom u škole ponijeli neke stvari iz tog perioda. Žao mi je što je zasad u najmanju ruku propušteno vrijeme da se stvari naprave kako treba do kraja. Bila je jako dobra prilika.

TELEGRAM: Išli ste pristupom odozdo, radeći na reformi s ljudima iz školskih ili sveučilišnih učionica, međutim, nekako je kao opće mjesto ostalo da vas je kočila ekipa koja je smatrala da, odozgo, ima ekskluzivno pravo unijeti eventualnu promjenu u škole, po svojim mjerilima.

REŠKOVAC: Da, bio je velik pritisak. Naša je ideja bila da u radne skupine stavimo ljude koji rade u školama s djecom, da uključimo i ljude iz akademske zajednice, i to smo kombinirali. Međutim, postoje ljudi ili institucije koje misle da imaju neku vrstu monopola na pamet u ovoj zemlji. I neki, poput akademika Paara, istupali su upravo na taj način.

Naravno da je dobro imati u stručnoj radnoj skupini fizičara sa sveučilišta, što smo i imali, ali jednako tako, u stručnoj radnoj skupini moraju biti ljudi koji imaju osjećaja za to što djeca i mladi ljudi u nekoj dobi realno mogu. Neki ljudi sa sveučilišta, nikako ne svi, kad razmišljaju o tim stvarima, onda imaju pred očima studente prve godine svog faksa kakve bi oni htjeli. I onda se dogodi, kao što je to svojedobno formulirao jedan moj kolega, da je kurikulum kemije napravljen kao da će svi studirati kemiju, a kurikulum povijesti kao da će svi na povijest.

TELEGRAM: Puno je tada prijepora bilo i oko izbornosti u gimnazijama, odnosno, oko jedne od postavki reforme da se učenicima viših razreda gimnazije omogući da biraju pakete predmeta sukladno vlastitim preferencijama što bi im kao neka vrsta usmjerenja, vjerujem, odgovaralo pred upis na faks. OK, većina ih tada možda ne zna što će točno studirati, no otprilike znaju jesu li za humanistiku, prirodoslovlje, jezike… Što je bio kamen spoticanja oko izbornosti?

REŠKOVAC: U stručnoj radnoj skupini koja je radila kurikulum za gimnazijsko obrazovanje, jako se puno o tome raspravljalo i većina članova je bila za. Dvoje ljudi bilo je izričito protiv toga. Da budem precizan; oni su vrlo jasno rekli da je njima, dapače, sjajno to što će klinci koji sebe vide u STEM-u, moći imati više STEM-a i manje predmeta iz drugih područja, ali im je bilo nezamislivo da bi netko imao pravo birati suprotno, manje STEM-a i recimo više humanistike. Njihova argumentacija velikim je dijelom počivala na krajnje bizarnoj tvrdnji da mladi ljudi u tim godinama po defaultu idu linijom manjeg otpora pa da će si onda odabrati ono što im je lakše.

Pritom se impliciralo da je STEM nešto što je teško i zahtjevno, a da sve ostalo može svatko bez ikakvih sposobnosti, jer to nije nešto zahtjevno. Koliko je taj kvazi-argument šupalj, postane jasno kada pogledate koje izborne predmete maturanti najviše uzimaju na maturi. Fizika, informatika, biologija… Jasno je kao dan, učenici uzimaju ono što im treba za dalje. Ako to mogu napraviti u 4. razredu, mogu i u 3. razmišljati na taj način.

TELEGRAM: Osobno ste, tijekom 2015. i 2016., bili istureni u javnosti u raspravama oko lektire, koja je također postala jedna od prijepornih točaka reforme, do razine da se neke predložene pisce za lektirno čitanje proglašavalo pedofilima, izopačenicima… Takve konstrukcije bile su uperene i prema vama kao skupini. U čemu je zapravo bio spor?

REŠKOVAC: Spor se vodio na nekoliko razina. Na prvoj, on je bio najprimitivnije ideološki zato što je to najjednostavniji način diskvalifikacije. Ova priča da mi promoviramo pedofile bila je neka vrsta svjetonazorskog osporavanja.

TELEGRAM: Sjećam se situacije u kojoj ste se, tada u Otvorenom, trudili objasniti da niste izbacili Homera i Marulića iz škole, nego samo da se ne radi o samostalnom čitanju njihovih djela za lektiru.

REŠKOVAC: To je bila iduća razina spora, odnosno još uvijek razina jednostavnog pokušaja diskvalifikacije. Vezana je uz ideju da postoje oni koji imaju monopol na pamet i, kao takvi, oni jedini smiju reći što je dovoljno vrijedno, jer je to jedini kriterij da bi se poučavalo u školi. Jednim velikim dijelom, to je bio pokušaj diskvalifikacije ljudi koji su napravili takav koncept, kao osoba koje o tome nemaju pojma. Jer; kaj bi sad jedan običan školski profesor znao o tome! Međutim, bilo je prilično jasno o čemu se tu zapravo radi.

Stoput sam to ponovio, tako je bilo zapisano i u dokumentu, da nije riječ o tome da se Marulić uopće neće raditi, nego da se neće tretirati kao lektirni naslov, odnosno tekst koji djeca samostalno doma čitaju od korica do korica. Neki su ljudi vrlo selektivno uzimali činjenice, a neke zanemarivali kako bi mogli manipulirati.

TELEGRAM: Je li u svemu tome postojala rasprava koju biste okarakterizirali kao ozbiljan spor oko lektire, a ne tek jeftin pokušaj diskvalifikacije?

REŠKOVAC: Da, postojala je i treća razina spora, najozbiljnijeg i teorijski osnovanog spora, a riječ je o sporu oko uloge kanona u obrazovanju. Jedna od funkcija u nastavi književnosti je da se mladi ljudi upoznaju s tekstovima koji su relevantni unutar određenog kulturnog kruga. To je jako važna i jako vrijedna rasprava, u europskim zemljama vodila se prije 20-30 godina i na jednoj razini traje i danas.

TELEGRAM: Koliko takvih, ozbiljnih rasprava o ulozi kanona pamtite iz vremena CKR-a?

REŠKOVAC: Od svih tih zbivanja, mogu se sjetiti samo jednog okruglog stola u organizaciji Umjetnosti riječi na Filozofskom fakultetu, gdje je dio rasprave bio posvećen tome. Ta je rasprava bila atipična upravo zato što nije u startu bila postavljena na način – e sad su to neprijatelji! – nego, idemo raspravljati.

TELEGRAM: Toliki sporovi oko lektire i što predložiti za cjelovito čitanje, a činjenica je da nam djeca i mladi općenito sve manje čitaju, donose se nacionalne strategije za poticanje čitanja…

REŠKOVAC: Važno je reći da s jedne strane postoji potreba da mladi ljudi upoznaju kanon, da budu kulturno pismeni između ostaloga. Penelopino tkanje je motiv koji je sastavni dio kulturne pismenosti. S druge strane, imate biće od 15 ili 16 godina, koje tih 15 ili 16 godina ima početkom 21. stoljeća. U vrijeme kad sam ja bio tinejdžer, pisani tekst bio je dominantan izvor ne samo učenja, nego i zabave. Kada sam se htio zabavljati, kao klinac od 10 godina to sam mogao jedino iz pisanog teksta. Pričamo o vremenu kada je Televizija Zagreb imala jedan televizijski program koji je počinjao u 7 uvečer.

Međutim, konkurencija je danas žestoka, tu su internet, televizija, a čitanje zahtijeva jednu vrstu napora. I što se događa? Knjigu se odjednom počinje doživljavati kao medij koji ima veze samo s napornim stvarima, a zabavu i užitak traži se na drugim mjestima. Istovremeno, važno je da se čita, izvan škole klinci ne čitaju gotovo uopće. Tako da je škola ustvari jedino mjesto gdje postoji prostor za nekakvu intervenciju. Čini mi se da većina onih koji jako inzistiraju na kanonu previđaju upravo to da se čitanje samo po sebi više neće dogoditi.

TELEGRAM: Sjećam se, iz vlastitog iskustva, da smo u prvom srednje oduševljeno čitali Salingerovog “Lovca u žitu”, to nikome nije bila tlaka, navukli smo se momentalno. Je li to bila vaša ideja s lektirnim djelima, jednostavno navući klince na čitanje pa im kasnije ponuditi zahtjevnija djela?

REŠKOVAC: Postavimo to ovako. U prvom razredu, kada su to 15-godišnjaci, imate homerske epove i nastavnik ih mora izvesti uz niz posredovanja da bi neka razina teksta učenicima bila dostupna i razumljiva. Istovremeno, imate i Lovca u žitu. Prvo, to je dobar književni tekst. Nije u rangu Joyceovog Uliksa, ali to nije trivijalno. Drugo, to je književni tekst koji klince povuče čitati. I treće, to je očito književni tekst koji nekako korespondira s tom dobi i pitanjima koja si 15-godišnjaci postavljaju. Njima je to priča o njima i zato im je to relevantno. E sad, ne može baš sve tako. Važno je da pročitaju i komade Homera, ali ne s 15, neka to bude s 19. Onda to njima može nešto značiti.

TELEGRAM: S odmakom od nekoliko godina od cijele te reformske priče, ispada da ste u tom procesu svi skupa kao ekipa, figurativno rečeno, dobili batine. E sad, radite u školi koja ima inovativne načine učenja, poučavanja, pričali smo o blokovskoj nastavi, konzultacijama koje imate s učenicima, vašem zadovoljstvu poslom. Zašto je jedan Tomislav Reškovac izašao iz svoje ugodne profesionalne svakodnevice, došao nešto reformirati i na kraju pobrao batine?

REŠKOVAC: Velikim me dijelom, moram priznati, frustrirala situacija u obrazovnom sustavu. Dobro poznajem sustav, pogotovo neke njegove aspekte i nisam indiferentan oko toga. Vidio sam to kao priliku da se proba napraviti promjena na bolje. Dodatni motiv mi je bio kad sam vidio kako ljudi na to reagiraju. Imam već dosta godina i jedina situacija koje se mogu sjetiti u kojoj se izražavala takva gotovo plebiscitarna javna podrška, bila je situacija oko Radija 101.

Odjednom se dogodilo da ljudi, koji nemaju nikakve profesionalne veze s obrazovanjem, prepoznaju tu priču kao važnu, vrijednu, priču koju imaju potrebu podržati. To mi se činilo kao jaka stvar. Da, moglo bi se reći da smo na kraju istamburani, Boris (op.a. Jokić) i ja smo često govorili da nas bubaju sa svih strana.

TELEGRAM: Zapravo ste luzeri?

REŠKOVAC: Jesmo, ukoliko su luzeri oni koji nisu uspjeli postići sve što su htjeli. No kad biste me sad pitali bi li sve opet, ja bih vam rekao da bih. Ali to je ono posve subjektivno. Postoji ono nešto vrijednije od tog subjektivnog, a to je ona priča o kapilarnom širenju. Kad biste me pitali jesmo li polučili nekakvu promjenu na bolje, rekao bih da jesmo. Kad biste me pitali je li ta promjena relevantna, opet bih vam rekao “da”. Kad biste me pitali koliko je u postocima učinjeno od onog što smo htjeli, bio bih prilično konzervativan u procjeni. Ali mislim da je vrijedilo, pogotovo kad pogledate koliko malo financijskih resursa je u to uloženo.

TELEGRAM: Tek nakon vas su došli pusti milijuni za reformu.

REŠKOVAC: Da, na temelju onoga što smo napravili, došli su pusti milijuni. I dobro je da su došli. Da ne bi oko toga bilo dileme.

TELEGRAM: Kakvo je vaše mišljenje o Školi za život koja je sada u školama? U njoj se, kao baza, koristio vaš rad, iako ne u cijelosti. Je li ona, iz perspektive prakse, nekakva sjena onoga što je trebalo biti, temelj na kojemu se može dalje raditi ili neki frankenštajn utrpan u škole?

REŠKOVAC: Relativno je jednostavno odgovoriti na ova pitanja. Škola za život je projekt koji je prilagođen time frameu i političkim ambicijama tadašnje ministrice Divjak. Nema spora oko toga da iza svake društvene reforme mora postojati jasna politička volja. No ozbiljne promjene u obrazovanju zahtijevaju vremenski okvir koji prelazi jedan izborni ciklus. Iz toga proizlazi nekoliko stvari.

Činjenica je da vodstvo Škole za život nije htjelo preuzeti neke aspekte reforme zato što su im izgledali kao politički vruć krumpir. Uzeli su one segmente za koje su mislili da ih mogu isfurati u dvije, odnosno tri godine i reći – evo, napravili smo reformu. Tako su uzeli predmetne kurikulume i neke međupredmetne teme koje, tako im se bar činilo, nisu bile zahtjevne za integrirati. No, potpuno je nestao Okvir nacionalnog kurikuluma, temeljni dokument, kao i nacionalni kurikulumi za umjetničko, osnovnoškolsko, gimnazijsko, strukovno obrazovanje. Ostalo je samo ono što se moglo svesti na vrlo praktičnu razinu, bez velikih rasprava.

TELEGRAM: Međutim, i vi ste se, tijekom rada na reformi, susretali s kritikama da ste stranački ljudi i da je reforma stranačka stvar.

REŠKOVAC: Jesu, napadali su nas da smo stranački ljudi, pri čemu je ta ista stranka koja je tada bila na vlasti (op.a. SDP) i čiji smo mi navodno bili ljudi, suportirala kurikularnu reformu da se i danas tome smijem.

TELEGRAM: To je ona priča o šest stolica za vas sedmero u prvom uredu vaše skupine?

REŠKOVAC: To sada zvuči kao urbana legenda, ali nije. Kada je nas sedmero trebalo krenuti s radom, došli smo u Ministarstvo i nitko nije znao gdje ćemo sjediti. Dva-tri dana tamo smo se omuhavali pa se onda netko sjetio da postoji zgrada u Planinskoj, u kojoj je nekakva Vladina agencija, i tamo neke dvije kancelarije u podrumu koje su u tom trenutku bile prazne. I fakat, u te dvije kancelarije bilo je sve skupa šest stolica, a nas sedmero. Bez ijednog računala. Pa smo onda, teškom mukom, dobili desetak rashodovanih laptopova. Trajalo je i dok smo došli do svog prvog printera.

Zafrkavali smo se tada da je u CKR-u statusni simbol kad netko ima klamericu na stolu, jer smo imali jednu. Ili, kad smo kretali u prvi krug informiranja ljudi po Hrvatskoj o reformi, trebalo nam je onih velikih papira za flipchart. I nikako se to ne može nabaviti za nas. Dan prije nego što smo trebali krenuti, do nas je došao jedan kolega iz Ministarstva, trubi nam u dvorištu te zgrade. Boris i ja izlazimo van i kolega nam kaže da nam je donio papir za flipchart. Otvara gepek auta i, stvarno, hrpa papira. Jedan od nas dvojice ga je tada pitao otkud mu to. A kaže on nama: “Nemojte me ništa pitati, dao mi je frend mesar”.

TELEGRAM: Znači, reformu ste u početku pisali na papiru iz mesnice?

REŠKOVAC: (Smijeh) Što mislite, zašto smo se tada zafrkavali da smo Cvjećarnica i Grupa TNT?