Svoje enough money potvrđuje širokim osmijehom. U godinu i pol u Kamgradu zaradio je, kaže, dovoljno da u svom rodnom mjestu sagradi kuću. Na naše čuđenje, objašnjava računicu. “Radio sam godinu i pol, plaća mi je bila 1300 eura. Na svoje sam potrebe trošio 100 eura mjesečno. Imam dva topla obroka dnevno koje osigurava firma, a za sebe dodatno kuham samo jednom dnevno. Tako sam mogao po 1200 eura mjesečno slati kući. Imam dvoje djece koje školujem, ženu, starije roditelje”.

Najprije se plaća dug

Iako Indija polako i sigurno gazi prema mjestu petog najvećeg gospodarstva svijeta, najmnogoljudnija zemlja još je uvijek opterećena siromaštvom i mizernom infrastrukturom. Ove je godine prosječna plaća iznosila oko 380 dolara. Samijeve nadnice nisu bile ni blizu statističkom prosjeku.

No, najprije je morao isplatiti dug. Da bi uopće došao do Hrvatske, sunarodnjaku u Indiji koji je bio posrednik platio je 4500 eura. Tu su i troškovi puta. Prvih šest mjeseci radio je da bi otplatio ulaznicu za svoju životnu šansu, a tek onda je počeo štedjeti. Kako vam je ovdje, pitam. I dok izgovaram shvaćam koliko je pitanje glupo. Da mu je i loše, nije vjerojatno da bi se potužio.

– Dobro, dobro. Ima, nema, da, ne, ne treba – te je riječi naučio na hrvatskom. “Dobro, dobro”, odgovara kako mu je ovdje. “Puno je Indijaca došlo.”

Na gradilištu ga zovu Sami. Puno mu je ime Ponnusamy Sivasamy.
– Could you, please, spell your name again?
– Ma, nemoš’ to zapamtit’! Treba ti sedam dana da izgovoriš, dobacuje njegov domaći kolega s bauštele.

‘Dok dođe, on je u debelom minusu’

“Njega zovemo Sami. Imamo ovdje i Nepalca koji je dobio ime Miško, neke smo nazvali Pero ili Jozo, a oni su to prihvatili. Poslovođa im da ime da nam svima bude lakše u komunikaciji”, kaže Mirzet Kruško. Iz Tešnja je, pet godina radi u Kamgradu, napredovao je do građevinskog poslovođe, uvjetima je više nego zadovoljan. Objašnjava nam i biznis-modele azijskih kolega.

“Za njih je Hrvatska ozbiljna europska zemlja s dobrom financijskom situacijom u odnosu na njih. Ako radi par godina, on je osnovne ciljeve riješio. Evo, ako odneseš tamo četiri, pet električnih aparata za kuhanje riže, možeš živjeti od najma tog kuhala”.

Mirzet ima razumijevanja za Samija i njegove sunarodnjake: “Nama je dosta lakše nego njima. Znaš kako, ako su došli preko agencije, dok on dođe, on je već u dobrom minusu. I on se drži rada, ne traži ništa, što mu je i teško ne pokazuje, odradi svoje. Trpni su”.

Braća po bušilici

“Bit’ daleko od porodice jednu noć je nešto, mjesec je nešto, a godinu dana previše. Onda vidiš koliko im je financijska situacija loša, kad se odluče na takav potez. Kad smo 2022. s Kamgradom radili u Göteborgu, svakih šest tjedana išli smo kući jer je firma plaćala avionske karte. A ja da odem godinu dana od porodice, to ne. To je za mene nezamislivo”, podvlači crtu Mirzet.

Vlada na gradilištu i posebna vrsta solidarnosti među braćom po bušilici i mistriji. “Ti su ljudi zajedno u smještaju i ispomažu jedan drugoga. Kad je nekom teško, skupe 10 kilograma riže ako ovaj nema. Drže se kao naši kad su otišli u Njemačku. Ako se ne držiš skupa, ne možeš uspjeti”, veli Mirzet.

“Najteža je komunikacija, i razlika u sistemu našeg i njihovog rada. Nisu možda naučili na ovakvu gradnju s armaturom, al’ gledaju da nauče. Evo, sad su došli Egipćani keramičari,” opisuje. Tu vlada posebna vrsta demokratičnosti jer hijerarhija na baušteli je samo jedna. “Po meni, dobro se trude. Discipliniraniji su od naših ljudi. Ali, eto, mora postajati hijerarhija, mora se znat ‘ko kosi, ‘ko vodu nosi, kako se kaže kod nas u Bosni”.

United colors na gradilištu

Kamgradova struktura zaposlenih dijelom pokazuje trendove dolaska stranih radnika u Hrvatsku. United colors of Kamgrad izgledaju ovako: polovicu radnika čine domaći, 18 posto je državljana Bosne i Hercegovine, Albanaca je 16 posto, državljana Kosova 6 posto, Egipćana 2 posto. Gana, Indija, Sjeverna Makedonija, Ukrajina, Srbija, Turska i Nepal čine zbirno 4 posto zaposlenih ove hrvatske građevinske tvrtke.

U prvih 11 mjeseci ove godine HZZ je primio 176.938 zahtjeva za dozvolu za boravak i rad državljana trećih zemalja. Iz Bosne i Hercegovine stiglo je 28.247 zahtjeva, tek nešto manje Nepalaca, dok je 19.858 Samijevih sunarodnjaka ove godine apliciralo za rad u Hrvatskoj. Mnogi od radnika angažiranih na Kamgradovom gradilištu došli su nakon angažmana u Kataru. “Vruće je tamo. Nema oskiđen“, veli Luan Mazhi iz Tirane. “Gradili smo stadione za prvenstvo, autostrade, znaš šta je to?

– Radim već 6 godina u Kamgradu, sve je u redu. Ima kolega koji ode u Njemačku, pa se opet vrate ovdje. Radio sam u Kazahstan, Katar, Italija, Grčka, tu je bolje.
– Što je ovdje bolje?
– Tu imamo dva puta hranu, gablec dva puta, bus i kombi za dolazak i odlazak. Svakih 15 dana firma plaća, veli Luan.
– U Hrvatskoj je normalnije. U Dubaiju, Dohi i ostalim arapskim zemljama malo se drugačije prema njima ponašaju, tumači kolega sa strane.

Komunikacija je najveći problem, veli Vinko Radovac. “Ima ih koji brže uče, Albanci pogotovo, Indijci brzo uče. Miroljubivi narod su ti Indijci, nisu naporni, možeš mu objasniti, ne nasrće na tebe”. Indijac Sami se i dalje osmjehuje. Sad kad mu je godinu i pol dana bilo dovoljno da podigne kuću, vrijeme je za kratki godišnji. Nakon toga – ponovno bauštela.

“Planiram raditi ovdje još pet ili šest godina, dok god mi djeca ne završe školovanje”, kaže. Za to će vrijeme Indija, prema prognozama ekonomskih analitičara, ući u top 5 svjetskih gospodarstava, stvarajući veliko tržište za svijet. No, dok taj veliki napredak ne dočekaju njegova djeca, za Samija je i mala Hrvatska sigurno i dovoljno dobro plaćeno mjesto.

---

*Novi nastavak serijala objavit ćemo sutra, u petak 8. prosinca