No, prije nekoliko mjeseci ipak se spustio s planine kako bi otišao na Biennale arhitekture u Veneciji gdje je, na jednoj izložbi u sklopu manifestacije, kao jedini kipar izložio svoje dvije velike skulpture u drvetu i jednu simulaciju. I to mu nije prvo Biennale u životu. Predstavljao je Hrvatsku i na Likovnom Biennaleu u Veneciji u devedesetima. Otada su ga Japanci uvrstili među 20 svjetskih vodećih kipara, a nedavno je i kanal Arte snimio opsežnu reportažu o njegovom radu i životu na Učki.

Išao je u prehrambenu školu u Maribor

Rođen je u Voloskom 1953. godine, ali veći dio djetinjstva proveo je u Matuljima. “Tata je ondje radio u trafostanici, pa se cijela obitelj preselila”, prepričava. Krenuo je u osnovnu školu, ali nije bio zainteresiran za učenje. “Bio sam lijen, onako, indolentan za školu. Imao sam same dvojke i trojke i onda su me pitali što želim dalje”, govori.

Nije htio u gimnaziju poput svojih sestara, pa je upisao mesarsku školu, iako je već tada znao da to nije dobar izbor za njega. “Ipak sam pristao jer nisam imao pojma čime bih se bavio. Otišao sam u Maribor u Prehrambenu školu za mesara. Srećom, to je bila prva zanatska škola u Jugi koja se priznavala kao srednja škola. I zahvaljujući tome mogao sam kasnije upisati akademiju”, objašnjava Mirko.

U Mariboru je stanovao u đačkom domu, učio novi jezik, odlazio u školu i radio u klaonici na komadanju mesa. Bilo je to, kaže, odrastanje. Nakon što je završio srednju, zaposlio se u Ljubljani u jednoj do najvećih mesnica u Jugoslaviji, no ipak je napustio taj posao i zaposlio se u skladištu piva.

Radio je i na skidanju hrđe u brodogradilištu 3. Maj

Poslije je otišao ploviti. U tri godine vidio je, kaže, pedesetinu svijeta. Radio je na teretnom brodu kao pomoćnik u kuhinji, a kasnije i kao konobar. “Bila je to njemačka kompanija iz Hamburga. Plovili smo sve do Kariba, Haitija, Meksika, Kolumbije, Ekvadora. Ukrcavali smo roto papir. U to se vrijeme dosta dugo stajalo u lukama, pa sam imao vremena provesti neko vrijeme u tim zemljama”, govori.

Radio je, kaže, masu poslova. Vozio je rent a car, a radio je i u brodogradilištu 3. Maj na skidanju ruzine. “Radili smo pod plinskim maskama s četkama i brusnim papirom. I to je najteži posao koji možeš raditi u životu, ali ja se nikada nisam strašio posla, a ovaj u brodogradilištu je bio super plaćen i mogao sam što sam htio. Letjeli smo po koncertima i izlazili u Ljubljani, Zagrebu i Rijeci, to je bio taj naš trokut”, govori kipar koji je u to vrijeme počeo svirati i saksofon od kojeg je odustao jer su mu stradali zubi.

U Ljubljani se družio s dečkima iz Laibacha i Irwina, a u Zagrebu je po neuglednim birtijama znao brijati i sa Štulićem. “Bilo je to zanimljivo razdoblje. Kulturna scena bila je jaka i živjeli smo za glazbu, čitanje i umjetnosti. Kad sam plovio svu lovu sam znao ispizditi samo na ploče i darove”, govori.

Upisao je likovnu akademiju u Veneciji kod Emilija Vedove

Uvijek se, kaže, družio s ljudima koji su se bavili umjetnošću i na kraju je to prevagnulo. S 30 godina je zaključio da bi trebao raditi posao koji ne može brzo naučiti. Razmišljao je o likovnoj akademiji. “Tražio sam zanimanje koje ne mogu u životu potrošiti. I pronašao sam to jer ovo čime se danas bavim nikada neću do kraja naučiti”, govori. Najprije je počeo pisati haiku poeziju, a na jednom od ljetnih kampiranja na creskim Lubenicama počeo je ilustrirati te stihove. “Krenuo sam crtati s tuševima i onim drvenastima travama koje rastu uz more. Poslije sam nešto i slikao i na kraju odlučio otići na prijemni na slikarstvo na Likovnu akademiju u Veneciji”, govori.

Imao je tada 31 godinu. Spremio je mapu radova i otputovao u Italiju. Na prijemnom su dobili zadatak nacrtati akt, ali on je to ignorirao. “Nisam to želio crtati. Nije me uopće zanimalo. Crtao sam nešto svoje, što me tada okupiralo. Pored mene je sjedila i pokojna Gordana Matijević Laginja i na kraju nas je oboje izabrao Emilio Vedova”, govori Zrinšćak kojemu je taj svjetski poznati umjetnik bio mentor kroz sve godine koje je proveo na akademiji.

Kao student znao je biti i gladan, ali izabrao je svoj put

U Veneciji je uglavnom živio sa studentima iz Rijeke i Pule. Nije imao novca za sobu, pa je plaćao mjesto u stanu. “Znalo nas je biti petero u trosobnom stanu i zapravo smo plaćali krevet. Rentao sam svoju sobu u Matuljima i od toga sam živio”, prisjeća se Mirko. Od novca koji je imao, uglavnom bi kupovao krumpir, palentu, komad slanine.

“Imao sam američku vojničku vreću i početkom mjeseca bih je napunio tim jeftinim namirnicama i to bi izdržalo do 20. u mjesecu, a onda je krenula frka, glad”, prisjeća se Mirko i objašnjava da je i tada u Veneciji sve bilo skupo. “Sjećam se da sam znao biti toliko gladan da bih u kafiću na kavi znao uzeti dvije vrećice šećera. I kad pojedeš taj šećer točno osjetiš kako te puca energija. Tada bih se digao, sjeo na vaporetto i otišao doma”, opisuje.

Mnogi studenti su, kaže, slikali akvarele, izrađivali karnevalske maske i prodavali ih po Veneciji. “Ja to nisam htio raditi. Imao sam svoju filozofiju, učio sam za faks i nije mi bilo važno što sam gladan”. Slikanje, učenje i promišljanje jedino mu je bilo u fokusu, objašnjava Mirko koji je nakon diplome godinu dana boravio kao gost umjetnik u njemačkom Kielu, a onda se odlučio vratiti u Hrvatsku.

Skupljali su materijal i radili velike formate slika

Prvi atelje imao je u Veprincu podno Učke. Pronašao ga je sa slikarom Goranom Štimcem. Bila je to stara općinska konoba koju su počistili od krame i smeća, uredili je i napravili radni prostor, a Mirko je ondje i živio. Nisu imali previše novaca za materijal, pa su koristili sve do čega su mogli doći. “Odlazili smo u skladišta i uzimali onaj tamni papir za pokrivanje drva i na tome smo crtali ugljenom, vapnom, a koristili smo i glinu. Najbitnije mi je bilo raditi i vježbati. Nisam imao drugi posao, a materijal je bio skup jer smo radili slike velikih formata”, opisuje Mirko.

U tom se ateljeu počeo baviti i skulpturom. Za svoje je slike radio okvire od drveta kestena koje je pronalazio u šumi na Veprincu, a jednom prilikom napravio je malo veći okvir i tako je krenulo. “Poslije toga sam napravio nekoliko skulptura i polako shvatio da je kiparenje promišljen i dugotrajan rad. Radio sam i s odbačenim komadima željeza i kamenom, a onda sam prešao samo na drvo”, govori.

Skupljao je kesten po šumi na Učki “Uglavnom sam tražio drveće koje raste na kosini i koje se samo urušilo. I to je bila muka živa. Nije to bilo ništa elegantno. Svaki dan je bio težak, trebao si nešto pronaći, dovući, raditi. I dalje nisam imao nekih prihoda, pa sam opet znao biti gladan. Uglavnom sam jeo palentu, frigao krumpir, a doma u Matulje sam odlazio jednom mjesečno kako bih se pošteno najeo”. Živio je, kaže, totalno na margini društva.

Život u baraci nije bio lagan, ali on ga je izabrao

Početkom rata, 1990. godine iz Veprinca seli na Učku. Pronašao je napuštenu radničku baraku Elektroprimorja iz Rijeke i odlučio ju je urediti. “Bila je to stara baraka dugačka 20 metara okružena žicom. Nalazila se u šumi, imala je limeni krov, dva reda dasaka i neki smežurani papir između. Nisam smio staviti termo peć da ne troši struju, pa sam se grijao na drva. No, zimi kad je napadalo snijega bilo je toliko hladno da sam znao pronaći zaleđene čarape pored kreveta”, opisuje Mirko.

No, takav način života, govori, sam je odabrao. “Vjerujem da odricanje uvijek rezultira benefitom, iako duhovnim, a moja je filozofija da ne postoji ništa bez odricanja. I to je bio moj izbor. Recimo, da me netko drugi stavio u tu baraku i dao mi neki drugi posao, vjerujem da bi mi bilo jako teško. No, ja sam se zaljubio u to što radim jer je to toliko teško da nikada ne mogu reći da sam sve naučio. I to je najbolji osjećaj koji umjetnik može imati. Uvijek si na bijelom papiru i imaš poriv za daljnje istraživanje. To je jedna vještina koja te stalno tjera naprijed ”, objašnjava Zrinšćak.

No, priznaje da je imao i teških trenutaka. “S druge strane moraš biti kapacitet da to sve izdržiš. Prolazio sam i kroz osjećaj napuštenosti. Bile su tu godine i godine kada te nitko ne šljivi i kada se osjećaš kao da živiš u nekom zrakopraznom prostoru i radiš nešto za što nitko na ovom svijetu ne zna”, govori kipar.

Biennale u Veneciji i preseljenje u staru školu na Učki

No, trud mu se isplatio. Iz barake je sa svojim radovima otišao na otvorenje jubilarnog, stotog likovnog Biennalea u Veneciji. Izbornik je te godine bio Igor Zidić. “On se prvi sjetio da postoje umjetnici i izvan gradova. Obilazio ih je po cijeloj Hrvatskoj, a kod mene je u atelje prvi put došao dok sam još bio u Veprincu”, prisjeća se Mirko koji je ubrzo nakon tog biennalea predstavljao hrvatsku suvremenu umjetnost i u Sao Paulu, Santiagu de Chileu, Buenos Airesu i Osaki.

Nakon turneje po Južnoj Americi, Mirko i njegova supruga Marina unajmili su staru, zapuštenu školu izgrađenu 1936. godina u selu Vela Učka. Bila je to ruševina s trulim gredama, oštećenim krovom i polupanim zahodima, no imala je potencijala. “Gradili su je Talijani tridesetih godina i pazilo se da ima zraka, da bude dobra akustika i položaj, a čak su i temelji prozračivani”, govori Mirko i prisjeća se kako se tadašnji gradonačelnik Pazina s kojim su pričali o najmu čudio što žele živjeti tamo.

“Uselili smo i krenulo je preuređivanje. Promijenili smo sve prozore, popravili grede, krov i uredili podove”, nabraja Zrinšćak i dodaje kako su nakon puno godina ulaganja uspjeli kupiti tu kuću. I sada prvi put u životu, govori, ima svoj vlastiti atelje. Iako je prostran i seže devet metara u visinu i dalje mu nedostaje prostora za skulpture koje su toliko velike da ih može izlagati samo u specijalnim prostorima.

Hrastovinu za skulpture nabavlja u Slavoniji

Za svoje skulpture već dugi niz godina koristi hrastovinu, a trupce slavonskog hrasta nabavlja u Našicama, Đurđevcu i Slatini. Hrast mu, govori, najviše odgovara jer za njegove skulpture drvo mora biti jako dugačko, pa zato uvijek uzima maksimalnu dužinu koju kamion može prevesti, a to je oko sedam metara. Kad mu drvo stigne na Učku najprije trupce grubo oblikuje motornom pilom, nakon čega ga prepili te ručno obrađuje do konačnog oblika.

“Nakon toga se drvo suši godinu i pol, dvije i onda se spaja epoksi smolom. Dugotrajan je to i ponekad težak fizički rad i trebaš biti strpljiv, no ja na to gledam kao na oblik meditacije”, govori umjetnik koji je svoju zadnju samostalnu izložbu imao prije pet godina u Kostanjevici na Krki.

Izložio je u tamošnjoj crkvi trideset ogromnih skulptura koje je izrađivao tri godine. Na pitanje zašto se njegovi radovi rijetko mogu vidjeti, odgovara da izlaže tek kada osjeti da ga je privukao prostor i koncepcija, a komercijalizacija mu nije potrebna jer ona traži ustupke”, govori Mirko.

Prisjeća se situacije kada mu je nakon jedne izložbe kupac ponudio pet puta veću cijenu za 14 skulptura koje je planirala otkupiti MMSU u Rijeci, no on ga je obio. “Marina je razgovarala s tim gospodinom i objasnila mu da, ukoliko želi te skulpture mora imati adekvatan prostor koji će biti barem dva puta godišnje otvoren za javnost. Međutim, on na to nije pristao i odustali smo od prodaje. Otkupila ih je MMSU”, govori Zrinščak koji smatra da umjetnost treba biti dostupna javnosti bez obzira je li privatna ili društvena.

Trenutno izlaže na arhitektonskom bijenaleu u Veneciji

Neki njegovi radovi prikazani su na izložbi u sklopu Biennala arhitekture u Veneciji. Naziv izložbe je “Time Space Existence”, a kustos koji ga je pozvao jest libanonski arhitekt i teoretičar Hashim Sarkis. Zrinšćak je, govori, zadovoljan pozivom jer ima priliku izlagati uz važna imena arhitekture, dizajna i likovne umjetnosti. Ova selekcija se, objašnjava, odnosi na filozofsko i tehnološko viđenje svijeta oko nas, sada i u budućnosti, a sudjeluje 200 izlagača iz cijeloga svijeta uključujući fakultete,globalne tehnološke korporacije i vodeće dizajnerske studije.

Zrinšćak se predstavio projektom “Forms as Living Space” u kojem sublimira ideju oblika svojih skulptura kao prostor življenja te formira ideju forme kao polazišne točke stvaranja arhitekture. U svojim radovima se u prvom redu bavi istraživanjem forme, a često je razmišljao o arhitekturi.” Imao sam starih skulptura i zaliha otprije i uspio sam od toga napraviti arhitektonski dio. Poslao sam jednu veliku skulpturu, te projekt sa šest zgrada različitih namjena, a jedna od njih je i antigravitacijska zgrada pod imenom Kap vode.

Ne bi mogao, kaže, raditi male skulpture. “Mali formati se rade prigodno, a ja ne radim umjetnost da je prodam. To mi nije cilj. Ne mogu svoj rad staviti u takav okvir jer bih prestao napredovati. Napravio sam preveliki ulog da bih zbog nečeg materijalnog to zaustavio. To bi bilo blesavo”, govori Zrinšćak te dodaje da umjetnik nikada ne smije prestati istraživati jer jednom kada stane kreće ponavljanje, a to onda više ne smara umjetnošću.