---

Rođen sam u iračkom gradu Erbilu i pripadnik sam Kurda, etničke manjine u Iraku. U Hrvatsku sam došao 2016. kao klinac od svega petnaest godina. U to vrijeme u mojoj zemlji vodile su se borbe s ISIL-om i život tamo postao je neizvjestan, pa sam sa starijim bratom odlučio krenuti prema Europi.

Nisam planirao ostajati ovdje. Plan nam je bio otići u Finsku kod starije polusestre koja ondje već godinama živi i radi. Igrom slučaja, tijekom tog putovanja ostao sam bez pratnje starijeg brata i završio kao maloljetnik i izbjeglica u Domu za odgoj djece i mladeži Osijek. Nekoliko mjeseci poslije zatražio sam azil, dobio ga i krenuo graditi život ovdje. No, put do toga nije bio lagan.

 

Kad smo odlazili iz Iraka mama je bila jako zabrinuta

Odrastao sam u velikoj obitelji. Moj je tata bio vojnik, no umro je od raka kada sam imao dvanaest godina i sve je palo na leđa moje mame. Teško smo živjeli, radio sam svašta još od malih nogu i pomagao koliko sam mogao. No, nisam više vidio perspektivu.

Želio sam pobjeći od situacije u Iraku. Kurdi su bili ugrožena skupina i sukobi su i dalje trajali. Iako je Erbil na kraju ostao siguran mi nismo znali kako će biti, a i ekonomska situacija je postajala sve lošija, pa smo brat i ja skupili novce i odlučili krenuti prema Europi. Plan mi je bio nastaviti školovanje, zaposliti se i pomagati obitelji koja je ostala.

Mama je bila jako zabrinuta i nije joj bilo drago što odlazimo u nepoznato, a i na vijestima se sve češće govorilo o pogibelji migranata na putu. Bila je sredina veljače i krenuli smo u šest sati ujutro prema Turskoj. Granicu smo prošli legalno i unajmili smještaj u kojem smo proveli mjesec dana.

Tražili smo način kako doputovati do Grčke jer nismo mogli brzo dobiti vizu. U Turskoj se kao Kurd nisam osjećao sigurnim. Govorio sam da sam iz Iraka, ali nisam spominjao kojoj etničkoj skupini pipadam kako ne bismo imali problema. Izbjegavali smo sukobe, pa smo brat i ja kurdski govorili potiho između sebe.

Prešli smo granicu ilegalno, prenakrcanim gumenjakom

Nakon mjesec dana u Turskoj nastavili smo dalje svoj put. Bilo je dogovoreno da velikim gumenjakom ilegalno dođemo do Grčke. Nije mi bilo svejedno jer sam prije slušao priče o prenakrcanim gumenjacima i utapljanjima migranata. No, nismo imali izbora. Krenuli smo u pet ujutro. Bio je još mrak. Čekao nas je veliki gumenjak na koji se ukrcalo 80 ljudi. Bilo je to puno više nego što je jedan takav čamac mogao primiti. Platili smo taj put tisuću dolara po osobi.

Bojao sam se jer nisam znao plivati, ali sam stisnuo zube i prepustio se. Vjerovao sam da će sve biti u redu. Na jednom dijelu puta more je postalo jako nemirno i još uvijek je bio mrak. Svi smo bili mokri do kože, morali smo ostati tihi i mirni, pa smo u tišini proživljavali velikih strah. Put je trajao skoro pet sati. Kad smo ušli u teritorijalne vode Grčke veliki policijski brod došao je po nas.

Bio sam iscrpljen, mokar, umoran, ali nosiš se s time jer znaš da tu nije kraj putovanja i ne znaš što te dalje čeka. Platili smo kartu za brod koji nas je odveo u Atenu, pa smo krenuli prema makedonskoj granici. Jedan dio puta spavali smo na cesti, drugi dio puta po šumama. I ne osjećaš se sigurno. Ne znaš hoće li te napasti čovjek na cesti ili neka životinja u šumi.

Nismo uspjeli prijeći slovensku granicu

Ispred makedonske granice ostali smo četiri dana i opet spavali na cesti. Jednog dečka koji je s nama putovao iz Turske policajci su zaustavili, pretukli i tražili ga novac. Kad čuješ takvu priču opet ti se probudi strah. No, srećom prošlo je sve OK na granici i krenuli smo prema Srbiji. Već isti dan smo bili u Šidu, prešli smo granicu i vlakom krenuli prema Slavonskom Brodu, pa prema Sloveniji.

Na granici sa Slovenijom vratili su nas natrag. Ponovo smo završili u Slavonskom Brodu, no ovoga puta zatvoreni u kampu. Proveli smo četrdeset dana u tim šatorima. Osjećao sam se kao da sam u zatvoru. Nismo smjeli mrdnuti izvan kampa, a ispred je stajala policija.

Bilo mi je to koma razdoblje. Moj brat je nakon četrdeset dana odustao i vratio se u Irak. Ja nisam želio natrag, odlučio sam ostati. Bio sam maloljetnik bez pratnje punoljetne osobe i vrlo brzo su me premjestili u Dom za odgoj djece i mladeži u Osijeku.

Kao migranta smjestili su me u popravni dom

To je zapravo bio popravni dom u kojem je živjelo dosta problematične djece, dakle djece koja se drogiraju, kradu, tuku.. Sjećam se da mi nije bilo jasno zašto su me tamo prebacili. Prvi dan imao sam prevoditelja i razgovarao sa socijalnim radnicima i policijom. Ispitivao sam ih zašto su me poslali tamo i govorio im da nisam napravio ništa loše. Odgovorili su da nemaju drugi smještaj.

U početku sam se osjećao potpuno izgubljeno. Nisam znao ni hrvatski, ni engleski. Nisam znao nijedan jezik osim kurdskog. Bio sam stranac, još k tome i musliman, pa su me se djeca u domu valjda bojala jer su mislila da sam terorist. Bilo je i njih nekoliko koja su me pokušavala maltretirati, ali nisam se dao.

Pokušao sam se zbližiti s njima i kad su shvatili da nisam takav kakvim me zamišljaju postalo je sve bolje. I danas, nakon pet godina, kada Osijek već doživljavam svojim gradom, ponekad upadnem u takve priče. Dogodi se netko kome to smeta, ali navikao sam. Zanemarim loše riječi, pokušam se našaliti i krenem dalje svojim putem.

Hrvatski sam učio od prijatelja u domu

Nisam bio jedini migrant u domu. Bili su tamo i Afganistanci, Egipćanin i Sirijac. Svi su govorili arapski i perzijski, pa nisam ni njih ništa razumio. Potrudio sam se i u nepunih godinu dana naučio sam arapski, perzijski, hrvatski i engleski do razine da se mogu sporazumijevati. Puno sam s njima pričao, slušao razgovore i tako učio.

U domu je bilo i vrlo dragih dečki i djevojaka. Počeli smo se družiti. Krenuo sam s njima izlaziti u grad i sve je postalo lakše. Uz njih sam učio hrvatski. Na početku sam samo slušao. Nisam znao govoriti, no svejedno su me ta djeca prihvatila i odlučio sam ostati i zatražiti azil.

Potpuno sam zaboravio na Finsku. Želio sam ovdje upisati srednju školu i tu je nastao novi problem. Bilo mi je rečeno da ne mogu u školu dok ne naučim jezik. Nisu nam organizirali tečaj hrvatskog jer za to nije bilo novaca, pa sam s prijateljima i odgajateljima u domu sve više pričao i tako učio.

Uspio sam upisati školu tek nakon dvije i pol godine

Prošlo je više od dvije i pol godine prije upisa u školu. Sjećam se da sam kroz to vrijeme stalno molio da me upišu jer sam vjerovao da ću tako najbrže naučiti jezik, ali odgovor je uvijek bio negativan. To me dosta frustriralo jer sam osjećao kao da stojim na mjestu. Nisam se mogao školovati, nisam mogao raditi, pa sam dane uglavnom provodio povlačeći se po domu.

Imao sam već debelo sedamnaest godina i brinuo se da me neće htjeti primiti u školu. Srećom ravnateljica škole bila je susretljiva i primili su me. Odlučio sam se školovati za frizera. Još sam u Iraku imao tu želju. Kao klinac sam odlazio u brijačnicu gdje su radili moji stariji prijatelji i gledao ih kako rade.

U školi sam bio jedini dečko među frizerima i vidno najstariji, ali kolegice iz razreda su me prihvatile. Već u prvom razredu krenuo sam na praksu. Od bakšiša sam živio, malo štedio i odmah kupio svoj alat. Najprije sam bio na praksi u salonu za žensko šišanje, a kasnije sam prešao u frizerski salon za muškarce Tonino Barbieri kako bih naučio i muško šišanje. Na kraju sam s Tonijem, vlasnikom salona, postao prijatelj i ostao sam raditi kod njega.

Bavio sam se s djecom u dječjem domu

Za vrijeme školovanja preselili su me u Dječji dom Klasje. Morao sam napustiti popravni dom jer sam postao punoljetan i dobio sam papire da u dječjem domu mogu ostati do 21. godine, odnosno dok ne počnem raditi. I tamo mi je bilo odlično. Bilo je puno aktivnosti, odgajatelji su bili jako brižni. Dosta sam se bavio i s klincima koji su ondje živjeli. Zbližio sam se i s dvojicom dječaka od osam godina koji su zadnjih par mjeseci, mojeg života u domu, spavala sa mnom u sobi.

Gledao sam na njih kao na mlađu braću. Bavio se njima, vodio ih u grad na sladoled, u zabavni park na trampolin. Znao sam kako je meni bilo kada nisam imao nikoga i kad si nisam mogao kupiti ni sladoled. Govorio sam djeci da moraju biti zahvalni za ovo što imamo. Ispričao sam im svoj put, kako mi je bilo teško, kako sam se osjećao izolirano jer nisam znao jezik i kako je bilo spavati na ulici ili u šumi gdje ne znaš hoće li te tko napasti. I OK, preživiš sve to, ali počneš cijeniti male stvari.

Tijekom sazrijevanja u tim domovima i ja sam se znao osjećati tužno, usamljeno. Imao sam krize. Često sam razgovarao s odgajateljima i psiholozima i nakon tih razgovora bilo mi je lakše. Sjećam se da su mi govorili da moram ostati pozitivan i da iz situacije u kojoj se nalazim pokušam izvući najviše što mogu. I zapravo, kad sve sumiram, u tim domovima sam imao uglavnom dobra iskustva.

Kad sam odlazio iz Dječjeg doma Klasje preko Zaklade Vaša Pošta dobio sam policu osiguranja s kojom dvije godine svaki mjesec primam 1800 kuna da si pokrijem rentu za stan. Moju policu osiguranja doniralo je Croatia osiguranje. I zahvalan sam svojim donatorima na ovoj velikoj značajnoj podršci za mene kao i ravnateljici doma Mirandi Glavaš-Kul i gospođi Senki Klarić koja vodi tu zakladu i pomaže djeci koja izlaze iz domova u samostalan život.

Zagrljaj s mamom na rastanku trajao je pola sata

Kroz sve što sam prošao u životu shvatio sam da me najviše čini sretnim kada su ljudi oko mene sretni. Ne može to nikakav novac nadoknaditi. I zato uvijek pokušavam nasmijati ljude, ispričati im nešto smiješno. Ne treba biti previše ozbiljan u životu i nekako vjerujem da uvijek trebaš imati osmjeh na licu. Naučio sam to od svoje mame koja je imala težak život, radila težak posao, ali uvijek je bila nasmijana.

Nije mi lako pričati o njoj. Nisam je vidio više od pet godina i to mi teško pada. Pričam s njom preko video poziva, ali nije to isto kao kad vidiš osobu uživo. Sjećam se koliko joj je bilo teško kada smo brat i ja odlazili. Naš zadnji zagrljaj prije puta trajao je pola sata. Bilo je to jako tužno jutro i sada kad o tome pričam naježim se. Tjera me na plač i teško mi se toga prisjećati. Ostavljam ta sjećanja sa strane i ne pričam svima o tome.

Sada čekam hrvatsko državljanstvo i vjerujem da će se to uskoro riješiti, pa ću konačno moći otputovati u Irak i ponovno je zagrliti. Ovdje sam se i zaljubio, upoznao sam svoju zaručnicu Lorenu, a prije mjesec i pol dobili smo sina Romea. Uskoro planiramo vjenčanje i nas troje zajedno ćemo otputovati mojima u posjet, da se i uživo upoznaju.

Ne bih se želio vratiti u Irak. Vezan sam uz Osijek

Ne planiram se vratiti u Irak. Erbil je dosta veliki grad i razvija se, ali ne bih se volio tamo vratiti. Ovdje sada imam svoju obitelj, posao koji volim, a jednog dana, nadam se, i svoju brijačnicu. Tu sam se pronašao. Radim u jednom od najpoznatijih salona u Osijeku i kroz posao sam upoznao puno ljudi.

Volim svoj život ovdje i jako sam se vezao za Osijek. Poznajem svaku ulicu, svaki kutak ovog grada i ne mogu se od njega odvojiti. Imam puno prijatelja i gdje god da odem naletim na nekog poznatog. Događa mi se da hodam gradom i samo pozdravljam ljude i stajem na svakom koraku u razgovorima, pa mi Lorena ponekad zna reći ‘pa dosta je više, došli smo se opustiti’, a ja joj kažem da ne mogu odbiti ljude.

Volim se zafrkavati. Tu dječju stranu nisam izgubio

Ovdje me svi poznaju po nadimku Brko. Kad biste nekoga na cesti upitali ‘Poznaješ li Twana?, vjerojatno bi odgovorili protupitanjem; ‘Tko je to Twana?, a kad kažeš Brko svi odmah znaju. Nadimak sam dobio kada sam jednom prilikom obrijao bradu i ostavio duge nafrkane brkove koji su sezali do pola lica i to mi je postao zaštitni simbol.

Ljudi s kojima pričam na poslu i u prolazu u gradu često mi kažu da se uvijek zafrkavam i zezam, a ja im kažem ‘čuvaj tu dječju stranu sebe jer kad to jednom izgubiš nikada više neće biti isto’. Nisam dao da to izgubim, iako se mnogi iznenade kada im kažem da imam 21 godinu. Misle da sam puno stariji. Vjerojatno imam tu neku zrelost koju sam dobio tako ranim odlaskom iz svojeg doma, ali na kraju svega nisam izgubio zaigranost i radost u životu.