Mozak mi je isprva potisnuo sjećanja, ali nakon što sam se probudio iz 52-dnevne kome polako mi se počeo vraćati moment eksplozije. Sjetio sam se da mi je lice od bombe bilo udaljeno 50 centimetara, čučao sam direktno iznad nje. Liječnici i moja obitelj su se čudili kako sam uopće preživio. Vrtjele su mi se slike po glavi.

Gledao sam smrti u oči. U trenutku udara sam izgubio sluh i vid, nisam znao što se događa, bio sam sam sa svojim mislima. Znao sam jedino da ne može biti dobro – ipak je dva kilograma TNT-a eksplodiralo ispod mene. Samo sam molio Boga da izdržim do bolnice. Bio je to jako čudan osjećaj.

Imao sam neki mir jer sam znao da nije kraj, a opet sam bio prestravljen jer nisam znao koliko strašno izgledam – imam li ruke, noge, lice, svoju muškost? Izgledao sam strašno spaljeno, kao iz crtanog filma. Imao sam opekline trećeg i četvrtog stupnja. Sjećam se samo da sam govorio da želim kući mami i tati.

Samo sam razmišljao o njima, odnosno da ne želim otići s ovog svijeta bez pozdrava. Bio sam jako dugo u stanju šoka. Nisam odmah mogao prihvatiti da ne vidim, ne čujem, nemam šake i da nemam lijevu nogu, a s druge sam strane bio neizmjerno zahvalan Bogu jer sam dobio novu priliku.

Kao klincu mi je želja bila postati nogometaš

Prije nesreće, imao sam poprilično normalan život. Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno igrom. Obožavao sam nogomet. Čim bih čuo da netko šuta loptu na ulici, odmah bih otrčao zaigrati s njima. Nisu nam trebali mobiteli, ni internet, već smo imali neki unutarnji sat za igru.

Tada sam imao, kao i većina, dječačke snove da ću kad odrastem postati nogometaš i, naravno, superheroj. Nikad neću zaboraviti kad su nam otvorili nogometni klub Vrlika, kakvo je to veselje bilo. Igrao sam za klub od 2006. godine pa sve do nezgode 2016. godine.

U Vrlici je bilo predivno odrastati – lijepo, malo mjesto u kojem svatko svakog zna. Kad sam završio osnovnu školu, upisao sam 2008. godine srednju školu za arhitektonskog tehničara u Splitu i živio sam u đačkom domu.

Upisao sam vojnu školu da učinim tatu ponosim

Svi su išli u gimnaziju, ja sam pak htio nešto drugačije od toga. Sjećam se da mi je oproštajna zabava bila na dan kad je Turska dobila Hrvatsku na Euru.

Kao i kroz osnovnu, i u srednjoj sam bio uzoran i odličan đak. Imao sam neki svoj cilj – što prije se osamostaliti i olakšati svojim roditeljima. Tako sam ljeti uvijek radio sezonu i konobario.

Na kraju srednje škole mi je prijatelj pokazao MORH-ov program za vojne kadete. Izgledao je jako privlačno, posebice zato što mi je tata Ozren branitelj i policajac. Znao sam koliko ću njega učiniti ponosnim. Tako sam i upisao vojnu školu, paralelno s Građevinskim fakultetom u Splitu.

Imao sam baš dobru ekipu u vojsci

Nisam imao baš klasičnu studentsku priču. Svako jutro smo se dizali točno u šest, imali pozdrav zastavi i himnu pa postrojavanje. Sve je bilo jako disciplinirano i strukturirano.

Vojne čizme su uvijek morale biti ispolirane, odore ispeglane, a kreveti uredno složeni. Sjećam se da u početku, kad sam tek došao, nisam mogao napraviti ni 10 sklekova, iako sam bio sportaš i u dobroj formi. Nakon tri godine, bez problema smo svi dizali i po 100 kila u teretani.

Bilo nam je baš dobro, bili smo prava ekipa. Jednom smo se iskrali po noći u klub u Split, iako nismo smjeli. Pokrivali smo jedni druge kad smo preskakali ogradu. Mene nisu nikad uhvatili, ali moje kolege jesu. Kazne su bile jako kreativne – od kopanja rovova za vježbe do pranja WC-a.

Zadnji dan obuke sve je pošlo po zlu

Istovremeno sam završavao građevinu, i to sve u roku. Želio sam što prije početi raditi u vojsci. Žao mi je što nikad nisam bio na dodjeli svog prvog časničkog čina poručnika nakon završene vojne škole. Tata je išao umjesto mene jer sam nastradao mjesec dana ranije.

Mislio sam da imam sve posloženo u životu. Završio sam faks te kao djelatna vojna osoba upućen sam na školovanje u Zagreb na Temeljnu časničku izobrazbu na Črnomercu gdje sam trebao boraviti godinu dana. Sve do travnja 2016. godine kada sam na vojnoj vježbi u Karlovcu skoro izgubio život.

Budući da sam završio Građevinski fakultet, smjestili su me u inženjerski tim i poslali nas na obuku o radu s eksplozivnim sredstvima i miniranju. Išli smo u nekoliko navrata na tjedan ili dva. Zadnjeg dana obuke zapovjeđeno mi je da pristupim uništavanju eksplozivnog sredstva s instruktorom.

Probudio sam se iz kome i osjetio da me netko dodiruje

Bili smo na vojnom amfiteatru koji je napravljen u strogo kontroliranim uvjetima za takve vježbe. Šansa da se aktivira bila je jedan naprema milijun. Ja sam bio taj jedan. Dan-danas ne znam što je pošlo po zlu – zašto je naprava eksplodirala? Do tada se nikad nije aktiviralo prije vremena.

Inače fitilj gori minutu do dvije što je dovoljno da se odmaknemo na sigurnu udaljenost. Osim u mojem slučaju. Sto puta sam se pitao zašto baš ja, zašto baš u tom trenutku i zašto je baš ispod mene eksplodirala?

Prvo kad sam se probudio iz kome, osjetio sam dodir medicinske sestre na sebi i kako pokušava sa mnom komunicirati tapkajući me po usnama. Pokušao sam govoriti, ali nisam čuo svoj glas. Nikad se nisam osjećao tako izolirano od svijeta. Medicinska sestra mi je pokušala pisati po ruci, ali sam teško razumio jer sam imao opekline.

Onda sam joj nekako iskomunicirao da mi uzme ruku i da s njom piše po zraku velikim slovima. Rekla mi je gdje se nalazim, gdje su brat, sestra, mama i tata, koji je datum… Bilo me strah pitati imam li noge i što mi je sve oštećeno. Zbog izgubljenog vida nisam znao za ozbiljnost situacije i da sam izgubio nogu. Kao nogometaš, vjerojatno bih umro od tuge u tom trenu.

Dva dana prije rođendana mi se stanje pogoršalo

Unatoč pitanjima koja su mi se vrzmala po glavi, znao sam da nekako moram nastaviti dalje. Vjera mi je držala glavu iznad vode, da ne potonem u činjenici da su mi amputirali ruke i nogu, da su mi bubrezi na dijalizi, da imam fiksatore u zdjelici i na nozi te da ne mogu ni disati samostalno nego preko ECMO uređaja.

Mjesecima sam se borio za život u bolnici. Skoro sam umro dva dana prije rođendana. Tetka mi je trebala donijeti tortu, a mama Ana ju je zvala neka ne nosi ništa jer sam imao groznicu zbog trovanja krvi.

Tada sam zapravo bio spreman umrijeti i pozdravio sam se s mamom i tatom. Iskreno, nisam znao kako u ovom stanju živjeti. Zahvalio sam roditeljima i rekao im da naprave poštene ljude od brata Mateja i sestre Petre.

Ovakve ozljede nisu vidjeli zadnjih 30 godina

No, nisu me htjeli pustiti tako lako. Dan po dan, uz puno molitve i optimizma, uspio sam doći u neko stabilno stanje. Čak su mi povratili 10 posto sluha zahvaljujući slušnim aparatima koje su mi ugradili.

U bolnici nisu znali kako da mi pomognu pa su me poslali na terapije u Varaždinske toplice. Mami i meni je to bio dom sljedeće tri godine.

Sjećam se kad samo došli doktoru na prvi pregled. Gledao je u moje otvorene rane u nevjerici i pitao nas što može sa mnom raditi? Rekao sam mu: ‘Doktore, ako vi ne znate što sa mnom raditi, onda smo u problemu.’

To ga je srdačno nasmijalo i malo po malo smo prilagođavali terapiju mojim mogućnostima. Neke starije medicinske sestre i doktori su bili u šoku jer ovakve ozljede poput mojih nisu vidjeli od Domovinskog rata.

Nikome nije bilo jasno kako nisam u depresiji

Trebalo mi je šest mjeseci samo da postignem ravnotežu, da mogu stajati na protezi, a kamoli tek da ponovno prohodam. S vremenom sam dobio nekakvu formu, čak sam ponovno počeo vježbati. Pošto nemam šake, radio sam sklekove u boksačkim rukavicama.

Mama i ja smo od naše male sobice u toplicama napravili pravi apartman – donijeli smo si sve od frižidera i kuhala do televizora. Bilo nam je lijepo. Upoznali smo jako puno dragih ljudi s kojima se i danas čujemo.

Najviše vremena sam provodio s dečkima koji su došli na rehabilitaciju jer su, primjerice, imali neke spinalne ozljede nakon prometne nesreće pa su završili u kolicima.

Bio sam jakog psihičkog stanja

Skompao sam se s puno takvih dečki. Sjećam se jednoga koji je sav bio polomljen i nije tjednima htio surađivali. Došao sam do njega i pokazao sam mu ruke. Rekao sam mu da su mi ih stavili na panj i odsjekli jer nisam htio surađivati.

Prvo je bio izbezumljen, a onda smo se puknuli smijati. Naposljetku se opustio i pristao na rehabilitaciju. Moj duh se nije gasio – svaki dan sam nasmijavao i medicinske sestre i doktore jer bih im pjevao po hodnicima. Nikome od njih nije bilo jasno kako nisam u depresiji.

Što se tiče psihičkog stanja, lagao bih kad bih rekao da nije bilo noćnih mora, neprospavanih noći i suza. No, ja sam se brzo pomirio sa svojim stanjem. Sjećam se kad sam prvi puta došao k psihologici, više je ona meni pričala o svojim problemima, nego ja njoj.

Dočekali su me velikom feštom

Najteže su mi zapravo padala nogometna prvenstva. Sjećam se kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Rusiji, molio sam Boga da mi na 15 minuta vrati vid bar da nešto vidim.

To se, naravno, nije dogodilo, no srećom imam sjajne prijatelje i obitelj koji su mi toliko vjerno sve opisivali da mi se činilo kao da sam ondje.

Nakon tri godine, odnosno 2019. godine došlo je vrijeme da se vratimo kući. Dočekali su nas velikom feštom. Na putu do Vrlike, razmišljao sam o tome koji mi je sljedeći korak u životu. Tri godine u toplicama s nastradalim dečkima mi je dalo novu perspektivu i smisao, znao sam da njima želim pomagati.

Upisao sam zadnju godinu psihologije

U tom trenutku sam odlučio upisati studij psihologije u Zadru da pomognem svima koji su doživjeli neku traumu. Bilo je izazovno slušati predavanja. Snimao sam ih na diktafon i bluetoothom sam se spojio na slušni aparat pa tako učio.

Isto tako radim i s knjigama. Pošaljem ih jednoj udruzi u Zagreb koja mi napravi audio verziju. Ispite sam većinom rješavao usmeno ili diktirao odgovore profesorima.

Evo, sve sam predao u roku i sad sam na petoj godini. Za završni rad sam obradio temu Motivacija osoba s invaliditetom potaknuta sportskim aktivnostima, a za diplomski rad bih išao u smjeru suočavanja s traumom i prilagodbe na invaliditet. Jedva čekam početi raditi i pomagati drugima, kao što su drugi pomogli meni.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.