Životna priča šefa kirurgije na Rebru, čuvenog profesora koji ne odustaje ni od najtežih pacijenata

Odgovoran je za rad 300 zaposlenika

No tu ni izdaleka nije bio kraj pohvalama žena, i kritici muškaraca. “Znate, muškarci su uz to i najgori pacijenti, strašljivci do neba. Žene su pak fenomenalne pacijentice, kad im objasnite situaciju one će sve razumjeti i sve će biti u redu.” Profesor Mijatović tvrdi da žene ne gnjave, ne postavljaju bespotrebna pitanja. S njima je, ponavlja, puno lakše raditi nego s muškarcima.

A profesoru Mijatoviću zaista se može vjerovati: ima golemo iskustvo, već tridesetak godina radi kao kirurg, a kao predstojnik Klinike odgovoran je za rad 300 zaposlenika i čak 85 kirurga. Pri nabrajanju medicinskog osoblja ne zaboravlja istaknuti koliko su medicinske sestre ključne za dobro funkcioniranje Klinike. “Kirurzi nakon operacije napuštaju pacijente, a medicinske sestre ostaju s njima 24 sata, svaki dan dok su u bolnici.”

Tek se sa 45 godina može napraviti karijera

Najnoviji podaci pokazuju da bi se profesoru Mijatoviću uskoro mogla ostvariti želja da bude okružen ženama kirurzima. Ove godine, naime, na Medicinski fakultet u Zagrebu upisalo se oko 60 posto žena i 40 posto muškaraca, a na natječaje za specijalizaciju javljaju se većinom također žene, što je, ističe profesor, jako dobro. Za taj fenomen profesor Mijatović ima jednostavno objašnjenje. “Muškarci su po prirodi brzopleti, ne vole čekati, žele odmah sve.”

A da bi se postalo vrhunski kirurg valja šest godina studirati, poslije toga slijedi pet godina specijalizacije, a onda još treba najmanje pet do osam godina da se stekne iskustvo. “I tek u dobi od oko 45 godina života, može se napraviti karijera, stekne se ugled te se može i ozbiljnije zarađivati. A kad se zaposliš primjerice u IT industriji odmah možeš dobiti veliku plaću.”

Medicinu i dalje upisuju najbolji od najboljih

Medicinu, međutim, objašnjava profesor Mijatović, i dalje upisuju najbolji od najboljih učenika. “Ne kažem svi, ali to pokazuje podatak da je na Medicinskom fakultetu najkraće vrijeme studiranja te da studenti imaju najbolje prolazne ocjene.” Uz to, medicina je jedan od najtežih studija, jer o znanju liječnika ovise životi ljudi. “Zato nikada nisam dao ocjenu 2 na ispitu,” rezolutan je profesor Mijatović.

Uspoređujući svoju i sadašnju generaciju studenata medicine, kaže da su razlike goleme. “U mojoj generaciji bilo je više žara, posvećenosti poslu, dok današnje generacije prvo gledaju svoja prava, a tek onda obaveze. Često se žale da su preopterećeni, a ja im odgovaram: pa kako ćeš liječiti ljude ako nisi preopterećen?. Te priče o pravima toliko su hipertrofirale da se gubi svaki smisao”.

Pritom je zaljubljen u povijest i politiku

U kabinetu profesora Mijatovića, uz brojne medicinske knjige i udžbenike, na jednom od stolova nalazi se i knjiga Tony Judta, najboljeg povjesničara modernog doba: Poslije rata, Povijest Europe od 1945. Ona otkriva da su povijest i politika, uz medicinu, velike ljubavi profesora Mijatovića. Među ostalim, proučavao je čak i afričku povijest, pa ne može prežaliti što nije kao konzultant Svjetske zdravstvene organizacije otišao u Mogadiš u Somaliji. U mladosti profesor Mijatović bio je iznimno aktivan, imao je brojne interese, od bavljenja radioamaterstvom, fotografijom, astronomijom, mačevanjem, a danas najviše uživa u jedrenju.

Za studija Mijatović je dobio je Rektorovu nagradu i nagradu Zaklade Jakupčević za najbolji studentski znanstveni rad u školskoj godini 1987/88. Sudionik je Domovinskog rata od 1991. – 1995. te pukovnik HV-a sanitetske struke, u pričuvi. Usavršavao se na klinikama za plastičnu kirurgiju u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, SAD, Engleskoj, Južnoj Africi, Brazilu, Argentini… Nacionalni je trener za rekonstrukciju dojke i estetsku kirurgiju dojke, Croatian Breast Academy, te voditelj Edukacijskog centra za rekonstrukciju dojke za zemlje jugoistočne i srednje Europe, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, BiH, Srbiju, Crnu Goru, Grčku i Hrvatsku.

Odustao od odlaska u inozemstvo

Priča kako je i on nekoliko puta razmišljao o odlasku u inozemstvo, no prevagnulo je saznanje da ovdje ima kvalitetu života kakvu vani ne bi imao. “Da sam ostao u Njemačkoj ne bih za dva sata mogao doći na more. Osim toga, premda u inozemstvu zarađujete velike novce, od toga ima koristi samo vaša obitelj, vi ne, jer radite od 6 ujutro do 8 navečer.” Premda je profesor Mijatović stekao ime i ugled i kao jedan od naših najboljih estetskih kirurga, kaže da ga zapravo definira plastična, a ne estetska kirurgija, premda se na njoj može bolje zarađivati.

“Držim Katedru za kirurgiju na Medicinskom fakultetu, radim sa studentima već tridesetak godina, prvo kao demonstrator, potom kao asistent, a sada kao šef Katedre. To mi omogućuje da sudjelujem u radu stručnih kongresa, razmjenjujem iskustva s kolegama iz svijeta i tako napredujemo. Da radim samo u privatnoj praksi to ne bih mogao.” Kaže da mu sada netko kaže da mora birati između bolnice ili privatne prakse, uvijek bi odabrao rad u bolnici.

Priča kako se svake godine u Heidelbergu u Njemačkoj okupi tridesetak plastičnih kirurga iz cijelog svijeta, ali ne da se hvale postignućima već da pokažu gdje su griješili. “Tako jedni od drugih učimo, premda nije lako i treba imati hrabrosti priznati na tako eminentnom skupu svoje pogreške.”

‘Sve se može operirati, ne treba olako odustajati’

Profesor Mijatović specijalizirao se za rekonstrukciju dojke, mikrokirurgiju te sarkomsku kirurgiju. Njegov je osnovni princip da se sve može operirati, jedino je pitanje zna li to kirurg napraviti i ima li takav zahvat smisla. “U 30 godina samo sam jednog pacijenta proglasio neoperabilnim jer smo procijenili da ne bi preživio zahvat. Osnovno je pitanje može li se operacijom nekome spasiti život ili mu se može omogućiti bolju kvalitetu i produženje života. Ako može, onda svakako valja izvesti zahvat.”

Ispričao je slučaj jedne pacijentice koja je imala dva golema melanoma. “Operirali smo ju, nismo joj spasili život, ali smo uklanjanjem raspadajućih melanoma, poboljšali kvalitetu života. Oduvijek sam smatrao da se nikada ne smije odustati, ako se bilo što može poduzeti, valja to učiniti,” napominje profesor.

Velik pomak kod rekonstrukcije dojki

Godišnje se na KBC-u Rebro obavi oko 900 zahvata na dojkama zbog tumorskih bolesti, a napravi se i oko 300 rekonstrukcija dojki. Na plastičnoj kirurgiji dnevno se napravi 8 do 10 velikih operacija, što je 40 operacija tjedno plus manji operativni zahvati. Kad se tomu još doda rad u ambulanti, dežurstva i stalna pripravnost, ako se tijekom noći dogodi neka nesreća, onda je jasno koliko su kirurzi u KBC Rebro opterećeni. “A ako još morate spojiti pet prstiju jedne ruke tada ostajete u operacijskoj sali cijeli dan”, podsjeća profesor Mijatović.

Rebro je bolnica koja ima najveći broj primarnih rekonstrukcija dojke. “A to znači da uklonimo tumor i odmah rekonstruiramo dojku, dok se kod sekundarne rekonstrukcije najprije ukloni dojka, ide se na kemoterapiju i liječenje, pa se tek nakon toga dojka rekonstruira.”

Upravo je na tim zahvatima napravljen i najveći pomak. Dok je 2007. bilo svega 20 posto primarnih rekonstrukcija, sad ih ima više od 80 posto. “Uložili smo puno truda i rada s onkolozima da bi se takav negativan trend promijenio, i sada smo vodeći u tome” napominje profesor Mijatović, te dodaje, kako kaže, važnu vijest. “U nas mnoge žene ne znaju da se rekonstrukcija dojke može obaviti na račun zdravstvenog osiguranja, dakle da je besplatna.”

Uklanjanje dojki ženama je strašan stres

Profesor Mijatović ni ovaj put nije propustio spomenuti kako na estetskoj kirurgiji nema gorih pacijenata od muškaraca. “Oni nikada ne znaju što žele, dok žene točno znaju što hoće. Njihovi problemi su često neusporedivo veći od onih koje imaju muškarci.” Spominje također istraživanje koje je pokazalo da je razina stresa u žena kod amputacije dojke, ista kao i kod amputacije penisa kod muškaraca.

“Dojka je element ženstvenosti, pa ako je moraš ukloniti to je strašan stres, koji za sobom vuče nesigurnost, strah od neprivlačnosti. Riječju: to je za svaku ženu teška drama.” U takvim situacijama, priča profesor Mijatović, liječnik mora dobro paziti kako razgovara s pacijenticama jer kirurški mozak odmah tjera na operaciju, a često baš nije tako. “Treba imati puno strpljenja, što je vrlo teško u našim prilikama, kad se nema vremena jer u vas u ordinaciji već čeka desetaka pacijenata.”

Godišnje u Hrvatskoj od karcinoma dojke oboli 2800 žena

Kad se tomu još pribroji i spoznaja da je netko obolio od karcinoma, onda je to doista strašan udarac. Godišnje u Hrvatskoj od karcinoma dojke oboli oko 2800 žena. Premda to zvuči grozno, ipak situacija je danas povoljnija nego prije, ističe profesor Mijatović, jer puno koriste preventivni pregledi, lijekovi su sve bolji, pa je i manji postotak smrtnosti. Profesor Mijatović dva puta tjedno ordinira u privatnoj poliklinici Sinteza. “Uvijek samo poslije 16 sati i jako se toga držim. Ne mogu si dozvoliti da me kao šefa na Klinici nema poslije 13 sati.”

Najviše je, kaže, pacijentica srednje dobi, no dolaze i mlade djevojke i nakon što navrše 20 godine života. “Najčešće dolaze žene nakon nekoliko poroda jer se žele riješiti trbuha, visećih dojki… Najstarija moja pacijentica imala je 81 godinu, mentalno se držala kao 50-godišnjakinja. Bila je udovica, našla je partnera i htjela se za njega urediti. Budući da je bila u dobroj kondiciji, uspješno smo ju operirali,” ispričao je profesor Mijatović.

Žene također često operiraju vjeđe, nos, rade korekciju usnica… “Face lifting više nije toliko tražen jer je ta operacija vrlo agresivna metoda. Osim toga sada se u kozmetičkim salonima koriste nekirurške metode, poput botoksa i filera. Problem je jedino u tomu što nakon takvih zahvata žene nerijetko dolaze kod nas zbog komplikacija do kojih dolazi.”

Neke operacije iz SAD-a preagresivne su za Europu

Često se, kaže, operira i vrat. “U SAD-u sam vidio kako ima više vrsta operacija vrata, manje agresivnih do jako agresivnih. Neke od njih su preagresivne i njih se u Europi ne koristi. Poslije takvih zahvata žene imaju ukočeno lice, radi se što treba i ne treba. Estetske škole u Europi ne inzistiraju da se mora postići 100 posto efekta, već je prihvatljivo 70 posto učinkovitosti. ”

Zbog toga profesor Mijatović tvrdi da je europska škola estetske kirurgije puno prirodnija, nježnija, mekša… “Temelje europske plastične kirurgije postavio je profesor Neven Olivari, rodom iz Gradca kod Makarske, koji je u Njemačkoj stekao slavu i postao poznat izvan Europe, jer je izmislio sve što danas imamo.”

Na KBC Rebro postoji estetski centar gdje se mogu raditi takvi zahvati, no estetika je, kaže profesor Mijatović, primarno vezana za privatni sektor. ” Ne možete pacijenticu koja je operirala karcinom dojke smjestiti u istu sobu sa ženom koja je bila na estetskom zahvatu. To bi bilo u najmanju ruku nemoralno i neukusno.”

U privatnoj praksi radi više od 25 godina

Profesor Mijatović radi estetske zahvate u privatnoj praksi više od 25 godina. “Estetska kirurgija je sastavni dio plastične kirurgije, privilegija je baviti se time u privatnom sektoru. No, u tomu nema previše izazova”. Puno je važnije, kaže, kad možete operirati djevojku od dvadesetak godina s metastazama tumora, koju su u tri bolnice proglasili inoperabilnom.”

Profesor Mijatović uspješno je operirao tu bolesnicu i povoljan ishod takve operacije najveća je nagrada za svakog kirurga. “Jednako tako je veliki uspjeh kad djetetu od dvije godine spojite odrezani prst. Kad smo spojili arteriji i pustili krv, vidjeli smo tek crvenu crtu, tako su male strukture. Eto, to su pravi izazovi.”

No, napominje profesor Mijatović, estetski kirurzi često ljude ne samo uljepšavaju, nego ih i liječe. “Ponajprije zbog prirođenih nedostataka zbog kojih mnogi pate. Estetska kirurgija je kao parfem, možeš ga imati ili ne,” zaključuje profesor Mijatović.

Teži nesporazumi s pacijenticama su rijetkost

Priča kako na sreću nije imao težih nesporazuma s pacijenticama, što je u estetskoj kirurgiji rijetkost. “Žene koje dolaze najčešće su obrazovane i pametne, i ne prave probleme. Djelomice i zbog toga što imam razvijene radare pa odmah prepoznam jesu li očekivanja pacijentica nerealna i prevelika. U tom slučaju predložim pacijentima da odu drugom doktoru.”

Odbio je tako jednu pacijenticu, koja je već bila kod drugog liječnika, i koja mu je nudila tri puta više novaca za operaciju. “Imala je nerealna očekivanja, pa sam joj rekao da će mržnju s prvog liječnika, usmjeriti na mene. Stoga sam ju odbio operirati.” Žena jednog kolege liječnika tražila je profesora da joj napravi facelifting jer za tri mjeseca mora na svadbu. “No, nakon operacije živac se stisnuo, pa je usna visjela. Možete misliti kakva je to drama bila jer se lice vratilo u normalu tek nakon šest mjeseci.”

Htio je raditi posao sa ženama

Žene koje se odluče na estetski zahvat nisu, dakako, bolesne, ali ipak se moraju podvrgnuti operaciji. Stoga profesor Mijatović uvijek upozorava da je kirurgija rezanje, najagresivniji kontakt pacijenta s medicinom te da će nakon zahvata, kad se skine zavoj, lice izgledati grdo. “I sve kažu da, da, razumijemo, ali kad se ugledaju u ogledalu, onda nastane prava drama. Neke brzo racionaliziraju, druge maltretiraju svaki dan”, priča te dodaje da je nerijetko tako zarađen novac krvav, bloody money.

“Na Instagramu se liječnici znaju fotografirati s pacijenticama, sve izgleda fantastično, ali većina toga je varka. Legitimno je da se tako privlače novi pacijenti, ali iza tih postupaka stoji jedna teška muka i za doktora i pacijenta.” Onda smo se ponovno, po treći puta, dotaknuli žena, nezaobilazne teme profesora Mijatovića. I to kad je odgovarao na pitanje zašto je specijalizirao plastičnu kirurgiju. “Pa otišao sam zato što je to posao sa ženama. Osim toga, to je posao vezan uz žensku ljepotu, a to znači da nikad neće propasti.”

Još od dječje dobi je znao da želi biti doktor

Još kao dijete profesor Mijatović znao je da će biti doktor jer su društvo njegovih roditelja bili liječnici koji su za njega bili poseban autoritet. “A za kirurgiju sam se odlučio zbog svoje sklonosti brzom rješavanju problema. Osim toga privuklo me i to što kirurgija daje rezultati u realnom vremenu.” Na početku je specijalizirao opću kirurgiju. “Ona je vrlo važna jer kad nju prođete dobijete na odlučnosti i hrabrosti. Zato se naša ratna generacija liječnika može suočiti i s najtežim problemima,” napominje profesor Mijatović.

Profesor Mijatović ističe kako uvijek potiče i daje šansu mladim kirurzima da operiraju i da se oslobode, a za šefove odjela imenuje samo vrhunske, savjesne i odgovorne stručnjake. Zbog toga je Klinika za kirurgiju na KBC Rebro po općoj ocjeni, napravila veliki pomak u kvaliteti. “Posljednjih dvadesetak godina mučili smo se s transplantacijama jetre, u 10 godina napravili smo ih svega 12. I sada je došlo do preokreta, samo u 11 mjeseci napravili smo ih već 25.”

Najosjetljiviji je, priznaje, na djecu pacijente

Nekada je, priča, radio sve dane u tjednu. “No, potres i korona uvjerili su me da ne treba toliko raditi, iscrpljivati se bez veze. Pogotovo stoga što bogatstvo ne nosi sreću i bolju kvalitetu života. Stoga sam našao dobar ekvilibrij, posložio se u glavi, a došle su i neke godine.”

Najosjetljiviji je, priznaje, na djecu. “Rekonstrukcija kod djece zahtjeva strahovitu mentalnu snagu jer se kirurg mora odvojiti od pacijenta. Za njega to ne smije biti dijete, to je naprosto zadatak koji morate obaviti. Morate biti jako posloženi u glavi, jer ako će vas takve stvari uništavati i utjecati na vaš rad, rezultati neće biti dobri.

‘Slabo pratim Ukrajinu, i jedan rat mi je previše’

Bio je asistent na anatomiji, kad je akademik Ivica Kostović na početku Domovinskog rata formirao glavni stožer saniteta. “Odabrao je profesora Darka Chudyja i mene pa smo nas dvojica za 15 dana preveli kompletan priručnik za ratnu kirurgiju.” Tako je Mijatović s 26 godina bačen u kaos rata, izvodio je zahvate kakve ne rade ni gotovi specijalisti.” To je bitno utjecalo na mene, ostalo mi je u glavi. Kad je počeo rat u Ukrajini pratio sam tri dana sve događaje, ali onda sam prestao jer sam zaključio da mi jedan rat previše.”

Profesor Mijatović sudjelovao je u izradi sustava za razmjenu podataka unutar bolnica u Hrvatskoj. “Neprijatelj to nije mogao probiti jer je sve bilo bazirano na radioamaterstvu. Tako smo samo dva sata prije pada Vukovara od jednog našeg čovjeka dobili popis ranjenika u bolnici te podatke koliko je ljudi ostalo na Ovčari. Na temelju toga mogli smo tražiti ljude prema imenima i prezimenima.”

Njegova katedra konačno dobila novi udžbenik

Zahvaljujući tome, profesor Mijatović kao konzultant Svjetske zdravstvene organizacije boravio je u Čečeniji i Albaniji. “Bilo je to veliko iskustvo, vidio sam svašta, a jedne noći u sobi nedaleko od moje u Čečeniji se dogodilo i ubojstvo.”

Profesor Mijatović je zajedno s profesorom Željko Sutlićem pokrenuo je izdavanje udžbenika za kirurgiju. “Rijetko koja katedra ima udžbenik koji su napisali njegovi nastavnici. Zadnji knjiga objavljena je 2015. godine, a od tada su se stvari promijenile, način učenja i mentalni sklop studenata posve je drugačiji.”

Zajedno s 53 autora napisao je udžbenik na hrvatskom i engleskom jeziku, a izdan je i u digitalnom obliku. Tako da se knjiga može svake dvije godine dopunjavati novim saznanjima, a Katedra profesora Mijatovića i Medicinski fakultet u Zagrebu jedini su na zagrebačkom Sveučilištu koji imaju udžbenik u tri verzije.