Nemilosrdna represija, imperijalizam i strašni ratni zločini: Kako se Rusija, napravivši puni krug, vratila u Staljinovo doba

Kao i u sovjetsko vrijeme, izbori su Ruse spojili s njihovim režimom, posluživši kao referendum o Putinovu ratu protiv Ukrajine. Sve u svemu, izbori u sovjetskom stilu prošlog vikenda zapečatili su Putinovu transformaciju postkomunističke Rusije u represivno društvo s mnogim obilježjima sovjetskog totalitarizma, navodi se u analizi Adriana Karatnickog objavljenoj na stranicama magazina Foreign Policy.

Najopresivniji režim nakon Staljinova

Naravno, izbori nisu jedini pokazatelj da se Rusija vraća sovjetskim praksama. Prognani ruski novinari iz neovisne medijske kuće Proekt Media proveli su istraživanje koje je pokazalo da je Rusija danas politički represivnija nego što je bio Sovjetski Savez pod bilo kojim vođom osim Josifa Staljina. Tijekom posljednjih šest godina, navodi se u toj studiji, Putinov režim je podigao eksplicitno političke optužnice protiv 5613 Rusa.

Njihovi “zločini” kreću se od “diskreditacije vojske”, preko “širenja dezinformacija” pa do “opravdavanja terorizma”. Cilj takvih optužbi je kazniti kritiku Putinova rata protiv Ukrajine i bilo kakve simpatije prema ukrajinskoj obrani vlastita teritorija. Taj je broj znatno veći nego u bilo kojem drugom šestogodišnjem razdoblju Sovjetskog Saveza nakon 1956., a još je tragičniji kada se ima na umu da je rusko stanovništvo gotovo upola manje nego stanovništvo SSSR-a prije raspada te zemlje.

Osim kaznenih prijava, u posljednjih šest godina više od 105.000 ljudi osuđeno je nakon blažih prekršajnih prijava koje donose novčane kazne i prisilni rad do 30 dana bez žalbe. Mnogi od tako kažnjenih ljudi sudjelovali su u nedopuštenim marševima ili političkim aktivnostima, uključujući prosvjede protiv rata. Ostali su optuženi za kršenje propisa o pandemiji COVID-a. Takve se prekršajne prijave rješavaju brzo, ne ostavljajući vremena za žalbu.

Očekuje se rast broja političkih zatvorenika

Dana 4. ožujka 2022., nešto više od tjedan dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, ruski parlament je po kratkom postupku usvojio amandmane na ruski Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku kojima su propisane kazne za prilično maglovite prijestupe “diskreditacije” ruske vojske ili širenja “lažnih informacija” o vojnim snagama.

Time su uvelike proširene represivne ovlasti države za kazneni progon na temelju političkih uvjerenja i aktivnosti građana. Logično, broj kaznenih progona porastao je otkad su doneseni novi zakoni, što će vjerojatno dovesti do dramatičnog porasta broja političkih zatvorenika u godinama pred nama. Optužbe za “diskreditiranje vojske” ili “opravdavanje terorizma” – što uključuje izražavanje potpore pravu Ukrajine da se brani – rezultirale su tisućama kazni koje su izrečene od početka rata.

Najnoviji takav slučaj dogodio se potkraj veljače, kada je 70-godišnji supredsjedatelj skupine boraca za ljudska prava nagrađene Nobelovom nagradom za mir, Oleg Orlov, osuđen na dvije i pol godine zatvora zbog “diskreditiranja” ruske vojske. Kako se zaključuje u istraživanju Proekta Media: “U smislu represije, Putin je odavno nadmašio gotovo sve sovjetske generalne sekretare, osim jednog – Josifa Staljina.”

No, opisani pravosudni teror samo je vrh ledenog brijega totalitarne države koju je Putin postupno i sustavno obnovio.

Od zabrane knjiga do ubojstava oporbenjaka

Naime, u današnjoj Rusiji, kao ni u sovjetsko doba, nema neovisnih medija. Posljednji slobodni mediji bili su zabranjeni ili su preselili iz Rusije nakon invazije na Ukrajinu. Umjesto njih, medijskim prostorom sada dominiraju novine, televizijske i radio postaje i društvene mreže u službi režima. One uporno emitiraju militarističku propagandu, promiču ruske imperijalističke ciljeve i slave Putina kao nepogrešivog vrhovnog zapovjednika.

U još jednoj reprizi totalitarne prakse, popisi zabranjenih knjiga dramatično su prošireni, a tisuće naslova uklonjeno je s polica ruskih knjižnica i knjižara. Zabrane su proširene i na brojne stranice Wikipedije, kanale društvenih medija te web stranice. Aktivisti za ljudska prava i neovisni politički lideri bili su zatvarani, fizički napadani, zastrašivani kako bi šutjeli ili protjerivani u egzil. Građanske organizacije koje pokazuju znakove neovisnosti o državi zabranjene su, odnosno osuđene na novčane kazne i kazneni progon ako nastave s radom.

Umjesto njih, država financira širok niz prorežimskih i proratnih skupina. Značajni državni resursi koriste se za potporu organizacijama mladih Rusa koje promiču kult Putina i podučavaju djecu ratničkim vještinama kako bi ih pripremili za vojnu službu. Naposljetku, tu su i brojna ubojstva oporbenih čelnika, novinara i aktivista u zemlji i inozemstvu. Nabrojenim metodama ušutkani su gotovo svi kritički glasovi u Rusiji.

Državne regulacije zahvaćaju privatni život

Tu nije kraj sličnostima Putinove Rusije sa Staljinovim SSSR-om. Državne regulacije u posljednje vrijeme sve više zahvaćaju privatni i obiteljski život. Represija posebno pogađa LGBT zajednicu, dovodeći velik broj Rusa u izravnu opasnost od državne represije. Sudskom presudom iz 2023. “međunarodni LGBT pokret” proglašen je ekstremističkom organizacijom i zabranjena je zastava duginih boja, nakon čega su uslijedile racije i uhićenja.

Homoseksualnost je prekvalificirana u bolest, dok su ruske organizacije koje su se borile za prava homoseksualaca prekinule djelovati zbog straha od kaznenog progona. Zakonodavstvo usmjereno na jačanje “tradicionalnih vrijednosti”—uključujući pravo muževa da discipliniraju svoje žene—dovelo je do smanjenja kazni, pa čak i i dekriminalizacije nekih oblika obiteljskog nasilja.

Počelo je u Čečeniji

Mnoge tehnike totalitarne kontrole koje su sada na dijelu diljem Rusije nastale su na područjima ranije pogođenim vojnim intervencijama Kremlja. Čečenija je bila prvi poligon za rasprostranjenu represiju, uključujući ogroman broj žrtava koje su bile podvrgnute zatvaranjima, silovanjima, mučenju, ili čak pogubljene i nestale bez traga.

Zahvaljujući primjeni takvih metoda u Čečeniji, bezobzirno kriminalno ponašanje normalizirano je unutar ruskih državnih sigurnosnih struktura. Iz ovog kolopleta straha i zastrašivanja Putin je oblikovao kulturu i načine upravljanja koji su kasnije razrađeni na drugim mjestima na koja je Rusija izvršila invaziju, kako bi konačno stigli do same Rusije.

Logori nalik na gulage i užasna mučenja

Na Krimu i u dijelovima istočne Ukrajine koji se nalaze pod ruskom okupacijom od 2014. godine prisutna je široka kampanja terora. Ona podrazumijeva neprekidan nadzor, uhićenja, mučenja, zastrašivanja i pogubljenja po kratkom postupku – sve u potpunosti u skladu sa sovjetskim načinom ponašanja prema pokorenom stanovništvu.

U novije vrijeme to uključuje staru praksu prisilnog poricanja identiteta: kanal na Telegramu zlokobno nazvan Krimski SMERSH objavio je desetke snimki uplašenih Ukrajinaca koji poriču svoj ukrajinski identitet ili to da su ikada isticali ukrajinske simbole. Sve ukazuje na to da su ove snimke nastale u pod pritiskom lokalne policije ili državnih sigurnosnih službi.

U dijelovima Ukrajine koji su okupirani nakon 2022., skupine boraca za ljudska prava detaljno su dokumentirale kršenja ljudskih prava i ratne zločine. To uključuje otmice djece, zatvaranje Ukrajinaca u sustav filtracijskih logora koji podsjećaju na sovjetske gulage, te sustavnu upotrebu silovanja i mučenja kako bi se slomila volja Ukrajinaca. Također ima dokaza o užasnim mučenjima, poput kastracije ukrajinskih muškaraca.

Ozračje straha s okupiranih teritorija proširilo se na Rusiju

Kako je rusko nasilje u Ukrajini eskaliralo, tako se širilo i prihvaćanje ovih odvratnih praksi u cijeloj državi i u većem dijelu društva. Kao i tijekom Staljinove ere, kult okrutnosti i kultura straha sada su pravni i moralni standardi. Ozračje straha koje je isprva korišteno za uspostavu reda u okupiranim regijama sada se primjenjuje na samu Rusiju.

U tom kontekstu, ubojstvo Alekseja Navaljnog uoči predsjedničkih izbora bila je važna Putinova poruka ruskom narodu: više nema alternative ratu i represivnom političkom poretku koji je on nametnuo, a čiji je dio i eliminacija Navaljnog. Sve tehnike i sredstva represije svjedoče o zločinačkom režimu koji sada jako nalikuje Staljinovoj totalitarnoj vladavini.

Posvuda niču spomenici Staljinu

Kada je Putin došao na vlast 1999., često je hvalio Staljina kao velikog ratnog vođu, ali i osuđivao njegovu okrutnost i brutalnost. No, kako se Putin okretao ratu i represiji, u Rusiji je sustavno promovirao sve pozitivniju sliku Staljina. Srednjoškolski udžbenici ne samo da slave njegovu ostavštinu, već i opravdavaju njegov teroristički režim. Došlo je i do proliferacije novih Staljinovih spomenika kojih danas više od stotinu diljem Rusije.

U medijima pod državnom kontrolom ruski propagandisti stalno ponavljaju teze o Staljinovoj veličini i naglašavaju sličnosti između njegovog i Putinova ratnog vodstva. Rasprava o staljinističkom teroru je nestala, kao i spomen na njegove milijune žrtava. Dok je samo jedan od pet Rusa imao pozitivno mišljenje o Staljinu 1990-ih, ankete provedene u posljednjih pet godina pokazuju da se taj broj popeo na između 60 i 70 posto.

Ruska vanjska politika fokusirana na agresiju

I sam Putin sada sliči Staljinu više nego bilo kojem drugom sovjetskom ili ruskom vođi. Za razliku od Nikite Hruščova, Leonida Brežnjeva, Konstantina Černjenka i Jurija Andropova — da ne spominjemo Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina — Putin ima neupitnu moć koju ni na koji način ne dijele niti ograničavaju parlament, sudovi ili Politbiro. Državna propaganda stvorila je kult ličnosti poput Staljinovog, koji veliča Putinovu apsolutnu moć, genijalnost i ulogu briljantnog ratnog generalisimusa.

Projektira ga kao zastrašujućeg i svemoćnog vođu militarizirane nacije koja ima za cilj, poput Staljina, poraziti “nacistički” režim u Ukrajini i ponovno uspostaviti hegemoniju nad istočnom i srednjom Europom. Baš kao što je Staljin učinkovito upotrijebio Rusku pravoslavnu crkvu da podrži ruske napore tijekom Drugog svjetskog rata, Putin je učinkovito upotrijebio ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila kao ključnog saveznika i navijača za brutalni rata u Ukrajini. I baš poput Staljina, Putin je invaziju na susjedne zemlje i aneksiju tuđih teritorija učinio fokusom vanjske politike Kremlja.

Putinov kružok frapantno podsjeća na Staljinov

Putinovo poniranje tiraniju pratila je njegova postupna izolacija od ostatka društva. Poput Staljina nekoć, Putin je počeo živjeti izolirano, kao neženja, čak i prije nego što je izbila pandemija COVIDA-19. Poput Staljina u kasnijim fazama njegova života i vladavine, Putin je stabilan obiteljski život zamijenio nizom ljubavnica, od kojih su mu neke navodno rodile djecu s kojom nije blizak.

Poput sovjetskog diktatora, Putin je oko sebe okupio mali krug ljudi od povjerenja, uglavnom muškaraca u 60-im i 70-im godinama, s kojima održava prijateljstva već desetljećima. Ta grupa frapantno nalikuje ekipi Staljinovih pajdaša: šefu sigurnosti Lavrentiju Beriju, vojskovođi Klimentu Vorošilovu i visokom dužnosniku Komunističke partije Georgiju Malenkovu.

Za sve ostale, čak i ako su na vodećim pozicijama, Putin je daleki, apsolutni vođa koji otvoreno ponižava naizgled moćne dužnosnike, poput šefa špijuna Sergeja Nariškina kada se činilo da ovaj oklijeva podržati Putinovu objavu rata Ukrajini.

Vrijeme je da se pogleda činjenicama u oči

Kroz gotovo potpunu kontrolu nad većinom aspekata života, kampanju represije i terora, nemilosrdnu državnu propagandu koja promiče njegov kult ličnosti i njegove goleme geopolitičke ambicije, Putin svjesno oponaša Staljina. Čak i ako Putin ne voli sovjetsku komunističku ideologiju, on je transformirao Rusiju i ruski narod na načine koji nisu ništa manje suštinski od Staljinovih napora da oblikuje novog sovjetskog čovjeka.

Putinova premoćna pobjeda na izborima u sovjetskom stilu prošlog vikenda znači da je ruski narod ratificirao njegov brutalni rat, militarizaciju društva i uspostavu totalitarne diktature. Vrijeme je da se prizna kako sunovrat Rusije u tiraniju, širenje mržnje prema Zapadu i indoktrinacija stanovništva imperijalizmom predstavljaju prijetnju koja se ne nadvija isključivo nad Ukrajinom.

Transformacija Rusije u neostaljinističku, neoimperijalističku silu ugrožava i SAD, Europu i druge države u blizini Rusije. Nužno je prepoznati duboke promjene koje su zahvatile tu zemlju učinivši je sablasno sličnom Staljinovom SSSR-u. Samo ćemo tako moći razumjeti i prihvatiti da će suočavanje sa suvremenom ruskom prijetnjom zahtijevati predanost kakvu je Zapad pokazao kada se suočio sa Staljinovim Sovjetskim Savezom na vrhuncu Hladnog rata, zaključuje Adrian Karatnicki za Foreign Policy.