9 povijesno poznatih ljudi koji su se bojali da će biti živi zakopani i jedan kojem se to možda i dogodilo

Strah od toga da nas zakopaju žive postoji još od davnina. Plinije Stariji zabilježio je nekoliko takvih slučajeva u Rimu u svojoj enciklopediji Naturalis Historia. Zlatno doba ovog straha potječe iz viktorijanske ere, kada su se senzacionalistički mediji susreli s javnom općinjenosti smrću, a tada je došlo do stvaranja knjiga i izuma koji su se bavili prijevremenim ukopom i, još važnije, njegovim spriječavanjem.

Pokopavanje živih osoba bila je omiljena tema gotičkih pisaca. Primjer toga je recimo Edgar Allan Poe čija je priča iz 1844., ‘Prijevremeni pokop’, pridonijela interesu kod javnosti oko ove teme. 1891., talijanski psihijatar Enrico Morselli rekao je kako je strah od prijevremenog ukopa toliko raširen, da se zbog toga morao stvoriti medicinski termin.

On je stvorio termin taphephobioa (od grčkih riječi ‘taphos’ za grob, i ‘phobos’ strah). Kako je to Morselli opisao, taphephobic je osoba koja nije sretna i svaki dan je proganja misao o tome kako bi mogla biti zakopana živa, piše portal Mental Floss.

LIjes sa zvonom

Termin je vodio do stvaranja lijesa koji je spriječavao da osoba bude živa zakopana. Oko 30 patenata, koji su napravljeni u 19. stoljeću, dolazilo je iz Njemačke. Većina uključuje mehanizam za komuniciranje sa živim osobama, kao što su konopci i zvona kojima bi se obavjestile osobe iznad zemlje da je netko živ zakopan.

Neki lijesovi imali su zalihe sa zrakom, hranom i vodom. 1822. godine doktor Adolf Gutsmuth iz Seehausena, današnjeg Altmarka u Njemačkoj, demonstrirao je jedan dizajn tako što se zakopao živ i ostao je ispod zemlje nekoliko sati. U lijes su mu servirali nekoliko obroka kroz cijev za hranjenje.

Nisu samo obični ljudi bili opsjednuti ovim strahom. Među njima se nalazi nekoliko povijesnih ličnosti koje su također bile zaluđene time da će biti živi zakopani.

1. Hans Christian Andersen

Prema njegovom biografu, Jackieu Wullschlageru, danski autor Hans Christian Andersen bio je u velikom strahu da će biti živ zakopan. Potrošio je svoje zadnje dane kod svojih prijatelja, Dorothea i Moritza Melchiora u Kopengahenu, a kako mu se bližio kraj, molio je Dorothea da mu prereže vene. Oni su se šalili kako je mogao učiniti isto što je i često prije radio – jednostavno ostaviti poruku sa strane na kojoj piše ‘Samo izgledam mrtvo’.

Poruka je bila postavljena na stol koji je bio blizu Andersena, a neki smatraju kako ju je nosio oko vrata. Andersen je bio neurotičan i strah od prijevremenog ukopa nije bio njegov jedini strah. Wullschlager tvrdi kako je Andersen putovao s konopcem jer se bojao vatre, pasa i odbijao je jesti svinjetinu zbog straha od trihineloze.

2. Frederic Chopin

Vjeruje se kako je u svom posljednjem pismu Frederic Chopin na francuskom napisao ‘Zemlju guše. Obećajte mi da ćete ih natjerati da me otvore kako me ne bi živa zakopali’. Neki biografi su naškrabanu riječ ‘zemlja’ preveli kao ‘kašalj’ jer je Chopin bolovao od tuberkuloze. Uzrok Chopinove smrti nikada nije utvrđen.

3. George Washington

Nekoliko sati prije nego što je umro, Washington je rekao svojoj tajnici ‘Ja sad odlazim. Neka me pokopaju dostojno i ne dopustite da moje tijelo bude stavljeno u mrtvačnicu manje od tri dana nakon što umrem.” Njegov zahtjev nije bio neobičan u to doba. Prije nego što je izumljen moderni stetoskop, truljenje koje se događalo truplima nakon nekoliko dana bilo je jedini siguran znak smrti.

Njegov nećak Bushrod Washington bio je još eksplicitniji oko naputaka za ukop koje je George Washingtone ostavio. “Moji palci ne smiju biti zavezani i ništa ne smije biti stavljeno na moje lice, ili da me ograničite ikakvim zavojima. Moje tijelo treba se nalaziti u posve običnom lijesu koji ima ravnu gornju plohu i dovoljan broj rupa koje su izbušene na poklopcu i sa strane – osobito kod lica i glave kako bi se omogućilo disanje ako će biti potrebna reanimacija. Tijelo se treba držati u lijesu toliko dugo dok se ne utvrdi je li došlo do raspada ili ne, a nakon toga se lijes može zatvoriti.”

4. Edward Bulwer-Lytton

Viktorijanski romanopisac i političar, Edward Bulwer-Lytton, odgovoran je za frazu ‘Bila je to mračna i olujna večer’. Pisac je jako dugo bio zabrinut time kako bi se jedan dan mogao probuditi u svom lijesu, pa je tražio da mu se probuši srce prije nego ga se pokopa.

5. Alfred Nobel

Alfred Nobel je izumitelj dinamita i iako ga je izumio u svrhe koje nisu uključivale vojnu djelatnost, osjećao je kako će njegov izum pomoći u stvaranju mira i karakteriziranju rata neukusnim. Nobelova nagrada stvorena je prema njegovoj želji, a on je dao veliki dio svog imanja kako bi se stvorio fond za nagradu. Nobelovu nagradu dobivaju oni koji su korisno pridonijeli čovječanstvu. Posljednji dio njegove želje uključivao je pomalo drugačiju stvar. “Želim izraziti želju da tijekom mog umiranja moje vene budu otvorene, a kada se to napravi i kompetentan doktor potvrdi da sam mrtav, kremirajte moje tijelo.”, napisao je Nobel.

6. Auguste Renoir

Prema memoarima njegovog sina Jeana Renoira, francuski slikar Auguste Renoir također je bio u strahu kako će biti živ zakopan. Njegov sin je umjesto doktora poduzeo sve kako bi se uvjerio da njegov otac biti mrtav prije nego ga se pokopa.

7. Arthur Schopenhauer

Povjesničar Jan Bondeson tvrdi kako je utjecajni njemački filozof, Arthur Schopenhauer priznao kako se također boji prijevremenog ukopa. Schopenhauer je zahtijevao da njegovo tijelo ne bude pokopano barem pet dana kako bi istrunulo prije ukopa.

8. Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Ruski autor Nikolaj Vasiljevič Gogolj, koji je poznat po svojoj kratkoj priči ‘Kaput’ i romanu ‘Mrtve duše’, bio je fasciniran i užasnut prijevremenim ukopom. U pismu koje je napisao prijatelju stoji kako je iznenađen time da ljudi nisu sposobni učiniti išta kako ne bi bili živi pokopani. U njegovoj oporuci je navedeno da ga se ne pokopava do ne istrune i dok mu srce ne prestane kucati.

Gogolj je ekshumiran nekoliko destljeća kasnije jer su ruske vlasti odlučile demolirati groblje na kojem je pokopan. Njegovo tijelo bilo je pomaknuto i ležalo je sa strane, zbog čega je nastala legenda kako je njegov najveći strah bio istinit – on je živ zakopan. Iako je primamljivo vjerovati takvim dramatičnim pričama, leševi se nakon smrti mogu pomaknuti zbog truljenja i kretanja zemlje.

9. Johann Nepomuk Nestroy

Sudeći prema Janu Bondesonu, austrijski pisac Johann Nepomuk Nestroy napisao je jasne mjere opreza kako ga se ne bi prijevremeno pokopalo.

“U svojoj oporuci je potvrdio da je strah od prijevremenog ukopa bila jedina stvar koje se bojao, i da je u svojim istraživanjima literature koja se bavila ovom temom naučio kako se ne može osloniti na doktore koji razlikuju mrtve osobe od živih. Njegovo tijelo je stajalo u lijesu dva dana unutar mrtvačnice, a pored njega se nalazila oprema koja je pratila postoje li znakovi života. Nakon pogreba, poklopac njegovog lijesa nije bio zatvoren do kraja.”