Čisteći tatinu kuću nakon njegove smrti otkrila sam da je zlostavljao mog brata. I još puno bolnih stvari

Ovo su neke od stvari koje sam našla čisteći tatinu kuću nakon što je preminuo: njegove karate pojase i diplomu za crni pojas, uramljene slike kako zajedno plešemo na jednoj svečanoj zabavi, 387 napisanih stranica njegovih sjećanja, index karticu, jedan mali komad papira na kojem je bio njegov rukopis i stotine pisama od žena s kojima se nalazio preko Internet stranice www.russianbrides.com.

Moj otac se dopisivao – a u nekim slučajevima i nalazio – s Ruskinjama, i to gotovo trinaest godina. Ne znam je li tražio ljubav ili samo seks.

U njegovoj kući u Denveru velikoj 370 metara kvadratnih, našla sam nekoliko mapa i fascikala koje su sadržavale tisuće isprintanih internet stranica, a na njima su bile slike žena. Njihovo ime, težinu i visinu, lokaciju, možda i profesiju, i njihov broj u katalogu. Našla sam račune Western Uniona koji su pokazivali da je moj otac slao novac novac nekolicini žena – 200 dolara tu, 150 dolara tamo – i slao im je darove iz Victoria’s Secreta. Našla sam gotovo stotine pisama namijenjenih njemu, uz koja su se nalazile fotografije: neke samo lica, neke blistavih poza kojima žene pokušavaju izgledati seksi, a nekoliko toliko potpištenih izraza da bi čovjek pomislio ne samo na tugu žena na njima, nego na tugu bilo kojeg čovjeka koji bi pogledao fotografiju i rekao “da, to je osoba za mene”.

Brojne žene

Gledajući izvana, ništa u mom ocu – siromašnom talijanskom imigrantu koji je od siromaha postao bogataš, čovjeku koji je u šezdesetima kupio nekoliko parcela puste zemlje u blizini međunarodne autoceste i prodao ih benzinskim postajama, hotelima i Stuckey’su – ništa u mom ocu s velikim, blistavim smiješkom koji bi vas natjerao da mislite kako ga ništa nije više usrećilo više nego vaš ulazak kroz vrata – ne bi vas nagnalo da pomislite koliko je bio očajan ili patetičan ili usamljen.

Roditelji su se rastali kada je on bio u ranim pedesetima i tata je uvijek imao puno ženskih osoba oko sebe. Nije izgledao loše i bio je prijateljski raspoložen. Volio je razmaziti žene u svom životu (uključujući i mene). Još kad sam bila tinejdžerica pronašla sam hrpe pisama od žena koje su odgovarale na njegov osobni oglas novinama.

Kada sam čistila njegovu kuću također sam našla kopiju pisama koja je tata pisao Ruskinjama. Jedan dan je poslao isto pismo 19 različitih žena. Izmišljao je podatke o svojim godinama, interesima i svom bračnom statusu. Kad je mama umrla već su bili razvedeni 14 godina, ali je tata svim tim ženama napisao kako je njegova žena umrla prije par godina te kako posljednje dvije razmišlja da započne vezu s novom partnericom. Nakon što se rastao od mame, za neke tatine žene sam znala, za neke nisam. Za neke sam saznala tek kad sam vidjela imena na listi žena s kojima se seksao.

Tu listu sam isto našla čisteći njegovu kuću. A pročitala sam je četiri godine nakon što je umro, bila je u kutiji s pismima koja je imala oznaku ‘Ruskinje’, a koju sam držala u svojoj garaži u Portlandu. Sačuvala sam ovaj čudan artefakt misleći kako ću napisati smiješan i pronicljiv esej o ovim sklonostima mog oca. Zato sam ponovno prošla kroz kutiju s pismima i fotografijama. I tada sam neočekivano našla popis.

Poznato ime na popisu

To je bio list bijelog papira na kojem je moj otac rukom napisao dva reda ženskih imena: svoje prve djevojke, žene koju je skoro oženio, moje mame, nekoliko žena s kojima se nalazio nakon razvoda za koje sam znala, jako puno imena Ruskinja. Nisam znala svako ime na listi, i ono što me ponajviše uznemirlio, nije znao niti on: djevojka iz Bouldera, djevojka iz parka, djevojka iz ulice Marion, Meksikanka.

Na kraju lista papira, moj je otac napisao ‘okreni’. Okrenula sam list. Tamo su bila samo dva imena na drugoj strani. Jedno nisam znala, jedno jesam. Pripadalo je mom bratu. Steveu.

Ovo su stvari koje sam do tog trenutka znala: moj otac je bio narcisoidna osoba. Nije ga zanimalo ništa, osim ako nije bilo direktno povezano s jednom od njegovih mnogih opsesija: potonuće S.S. Franklina u Drugom svjetskom ratu, nogomet Notre Dame, Jungova psihologija i neki luđak u Missouriju koji je tvrdio da može izliječiti bilo koju bolest s nekim upitnim izumom. I moj brat, Steve.

Steve je bio alkoholičar koji je živio doma i radio za našeg oca svoj cijeli život. Tata je bio opsjednut traženjem rješenja kako popraviti Stevea, projekt koji je počeo zahtijevati sve više pažnje kada je Steve počeo piti sa svojih petnaest godina. Popravljanje Stevea je uključivalo, između ostalog, kupovinu trosobnog stana koji se nalazio preko puta kafića u kojem je Steve stalno pio, kako ne bi morao sjesti pijan za volan i poginuti. Nastavio ga je plaćati dobre tri godine, iako Steve nikada nije uselio u njega.

Uključivalo je pisanje pisama Steveovu psihologu kojem je savjetovao što je trebao i što nije trebao raditi sa Steveom, nakon što se oavj razveo. Njegova opsesija je uključivala sablažnjavanje da bi Steve mogao umrijeti u 43. godini, ako mu se zamijene oba kuka – što mu je očajnički trebalo, jer mu je avaskularna nekroza uništila zglobove. Poticao ga je da proba alternativnu tearpiju (pogledaj iznad: ludi izum) umjesto operacije. Bolest je Stevea ostavila u tolikoj boli da nije mogao niti sjediti uspravno, a kamoli stajati ili šetati. Moj brat je ležao u krevetu osamnaest mjeseci i postao je ovisan o morfiju, xanaxu i ambienu, a umro je od dvije plućne embolije u četiri ujutro kada je imao 45 godina. Godinu dana nakon što je moj otac umro.

Popravljanje Stevea

Također sam znala da je Steveu dijagnosticiran bipolarni poremećaj kada je imao 40 godina, ali ga je otac uvjerio da prestane uzimati litij, govoreći mu kako su doktori u krivu i što god ovo bilo da će to pobijediti snagom volje. Toliko je jako mrzio stigmu mentalno bolesnog sina; mislio je da će ta misao nestati ako je učini neistinitom. To je ono što sam znala.

Uvijek sam znala i ovo: moj otac je volio mene i Stevea. I pokušao nam je dati dobar život sa stabilnom kućom i dobrim školama, odmorima na Havajima, govorio nam da nas voli. Dao nam je život koji on nije imao kao dijete siromašnog, izopačenog, alkoholičarskog, imigrantskog oca.

Nikad mi nije, niti u mojim najgorim snovima, palo na pamet da je moj otac mogao zlostavljati mog brata. Vjerovala sam da se njihov nepopravljivi odnos vrtio oko ovisnosti, krivnje, mentalne bolesti i narcisizma. Nije mi bilo potrebno drugo objašnjenje. Kada sam pročitala Steveovo ime na toj listi, sve je stalo: zrak, moja krv, moj dah, moj mozak. Osjetila sam da je to stvarno. Nisam bila niti približno spremna vjerovati da je to istina.

Zagonetni zapisi

Tada sam se sjetila da sam četiri godine ranije, kada sam čistila očevu kuću u Denveru, našla još nešto: jedan papir veličine 2×2 s očevim rukopisom na kojem je pisalo:

Pedofilija – seksualno zlostavljanje

Froterizam – nekonsenzualno trljanje

I malu karticu izbrazdanu očevim rukopisom:

Izmijeniti – poniziti, iskriviti
Učiniti legalno bez prisile
Poništiti

U kući prepunoj mapa, knjiga, rodnih i bračnih listova, smrtnih listova teta i ujaka i mog oca i brata, nisam imala vremena stati i zainteresirati se za to ili biti sentimentalna zbog tog što sam našla. Imala sam četiri dana da odlučim hoću li prodati kuću, baciti sve. Ta dva komadića papira imala su težinu te dvije riječi koje su pisale na njima: pedofilija, perverznjak. Stavila sam ih u kovertu koju nisam spremila u kutiju u garaži u Portlandu, ali sam je zadržala u stolu, za slučaj da ću je ikad trebati.

Samo par dana nakon što sam otkrila listu, iskopala sam kuvertu koja je sadržavala komad papira i karticu. Pedofilija. Foterizam. Stavila sam ih na stol do liste, i bilo je odmah očito kako su se poklapale. Poput puzle. No slika nije bila potpuna – glavna misao je falila – izgledalo je više poput rubova slike. Poput granica bez sredine.

Još sam nešto našla u kući svoga oca: napisane stranice njegovih memoara. Napisao ih je dvadeset godina prije nego je umro, kada je imao 63 godine. Napisao je nekoliko knjiga na koje je bio ponosan, ali nisam nikad čula ni riječ o njegovim memoarima.

Nesretno djetinjstvo

I njih sam tada spremila u svojoj garaži. Odlučila sam ih pročitati. Nisam mislila da će tamo biti ikakvih stvari koje spominju zlostavljanje mog brata, no možda će se naći nekakvi tragovi kako je moj otac postao takvim čovjekom. Možda priča o nekom katoličkom svećeniku koji ga je zlostavljao, ili ujak ili djed ili njegov otac… No tog nije bilo. Nije bilo takvih dokaza.

Ipak tamo je bio trag tuge i gubitka i izolacije koja je sezala iza neimaštine njegove obitelji. I činjenice da su svi oko njega uvijek umirali. Kopala sam po prošlosti očevih memoara jer se sve činilo poput činjenica, a ja sam tražila istinu. Moj otac je pobrojao nekoliko priča iz svog djetinstva (verbalno i fizičko zlostavljanje od njegovog oca, penjanje na lokalnu planinu, gubitak nevinosti), no sve je odisalo prisutnošću smrti.

Kada je moj otac imao osam godina, Elizabeta, njegova zaštitnica od oca zlostavljaća, umrla je od nepoznate bolesti. U manje od godinu dana umro je i djed u automobilskoj nesreći. Moj otac je skoro umro od infekcijske bolesti, iako nema podataka s koliko godina mu se to dogodilo.Pao je u komu i već su počeli dogovarati pogreb, ali dva dana kasnije, on se probudio i preživio je. Kada je imao dvanaest godina, njegov otac je fatalno umro. Njegov nećak je umro od reumatske groznice, a šest mjeseci kasnije kum mog oca je umro. Tako su nestali svi oko njega. Također je zapisao kada se njegova majka neuspješno pokušala ubiti tabletama. Sve se to dogodilo prije nego je moj otac navršio osamnaest godina.

“Što je to krivo s mojom obitelji?” pitao se. “Je li Bog protiv nas?”

Što je to krivo s mojom obitelji? Pitala sam se to puno puta. Ovisnost, krivnja, mentalne bolesti i narcisizam, i osjećala sam svoju posebnu inherenciju kao svoju manu. Moja mama, otac, brat, nećaci, ujak – čak i prijatelji – mrtvi su. Majka moga oca je umrla prije nego što sam se rodila, a njegova sestra je umrla kada sam imala 18 godina. Moj otac je znao kako je to biti jedini nositelj loze. Sa osamnaest godina, nisam znala koliko mu to znači. Nisam sigurna da to znam i sada, sa 47 godina, pogotovo što su moja mama, tata i brat nestali, a ja držim listu, dijelove papira i njegove memoare od 387 stranica.

Silovanje na spoju

Nema nikakvog traga u tim stranicama da je moj otac bio zlostavljan. Maturirao je nakon srednje škole i odslužio vojni rok u južnom Pacifiku, a na kraju Drugog svjetskog rata upisao je fakultet u Boulderu. Moj otac je sreo ženu na satu filozofije koju je vodio u Denver na večeru ponekad. “Ona je tražila neku vrstu intimnosti koju nisam shvaćao i koju nisam mogao nikada shvatiti” napisao je. “Ja sam tražio komad dobre guzice. Jedne večeri smo bili parkirani ispred njene kuće, ja sam uspio svući njene gaćice i seksali smo se, iako se ona odupirala. Moje iskustvo je da kad žena kaže ne, to znači kako je samo malo bahata. Meni je to njeno odupiranje predstavljalo njeno da. Za nju je to bilo bolno. Danas to ljudi nazivaju silovanje na spoju.“ Napisao je da mu je iduća veza završila na isti način.

Moj otac je silovao dvije žene – priznaje to. Moj otac je napisao kako je to za nju bilo bolno, ali nije napisao kako je to bilo bolno za njega, godinama kasnije, kada je shvatio što je učinio i kada je riječ silovanje dobila svoje značenje. Nije pokazivao niti krivnju ili sram zbog unutarnje muke zbog svojih postupaka: samo je koristio primjer da opiše sebe kakav je nekad bio.

Mislim da je htio implicirati kako više nije takav čovjek, i da nikada ne bi namjerno zlostavljao drugo živo biće. Ali nikada nije napisao to, niti išta približno tome. Nikad. Pitam se što je tek onda bilo sa djevojkom u Boulderu, djevojkom u parku, djevojkom iz ulice Marion i Meksikankom?

Nakon što sam našla listu, mali komad papira i memoare, rekla sam samo malom broju ljudi što sam otkrila. Što sam pretpostavljala, što sam znala. Nisam bila spremna biti ta osoba, osoba čiji je otac bio seksualni predator. Nisam bila spremna da to postane dijelom moje priče. Rekla sam mužu, najboljem prijatelju, najboljem prijatelju mog brata, mom psihologu. Nitko od njih me nije pokušao odgovoriti od mojih zaključaka. Nitko od njih mi nije rekao da krivo shvaćam sve, da sigurno postoji neko objašnjenje. Nitko mi nije niti pokušao reći da su moji najgori strahovi krivi.

Ispovijesti zlostavljanih

Moja prijateljica Michelle i ja smo se susrele odmah nakon fakulteta kada smo radile za organizaciju koja je prikupljala novac za Kempe centar za prevenciju zlostavljanja djece u Denveru. Odmah nakon što smo počeli raditi, Kempe centar je pokrenulo istraživanje o efektima seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu na odrasle osobe. I onda je bivša miss Amerike iz Denvera javno priznala kako ju je njezin otac, poštovani milijunaš, seksualno zlostavljao kroz njeno djetinstvo.

Tu večer je preko stotinu poruka ostavljeno na govornom automatu organizacije, a pet telefonskih linija su bile krcate tjednima. Neki ljudi su zvali kako bi izrazili gađenje prema lažima miss Amerike. Većina poziva je bila od odraslih ljudi koji su bili zlostavljani kao djeca. “Gdje možemo potražiti pomoć?” Michelle i ja smo bile zadužene za odgovaranje na pozive. Sve što smo mogle napraviti je preporučiti linije za pomoć, psihologe i grupe za pomoć.
Ponekad pozivatelj nije htio broj telefona. Ponekad su htjeli ispričati cijelu svoju priču i pričali su čim bi čuli ljudski glas na drugom kraju. Michelle i ja smo čuli zlo za koje nismo znali da postoji. Jedna priča ostat će zauvijek duboko u nama, o djevojčici koju je otac zlostavljao barbikom. Michelle i ja smo bile utočište ovim hororima, nemoćne da poklopimo zbog nečijeg pokušaja ublaživanja brutalnih trauma, ali nismo znale kako im pomoći ili kako zaštiti sebe.

Michelle je nekako uspjela sve zadržati u sebi, ali ja sam dobila osip – osip po cijelom mom tijelu, uključujući moje usne i stopala – svaki dan šest mjeseci. Promijenila sam detrdžent za rublje i prehranu. Pokušala sam saznati imam li nekakva potisnuta sjećanja o seksualnom zlostavljanju koja su mogla piti ponovno pokrenuta zbog posla koji radim, no nisam imala nikakva. Svake noći bi spavala par sati – i to sa Benadrylom – budila sam se dva-tri puta ujutro, i grebala sam se ljutito. Otišla sam alergologu (koji je u medicinski karton zapisao kako sam emocionalna) i on nije našao nikakve supstance koje bi bile zaslužne za moje ponašanje. Nije imao niti savjeta van te pojave, i osjećala sam kao da se raspadam.

Šest mjeseci nakon što se osip pojavio, tako je i nestao, i moja koža je opet bila mekana. Ne znam je li to zato što je moj šef odlučio da više ne budem dio telefonske pomoći, ili zato što sam ostavila dečka zlostavljača s kojim sam živjela, ili je to sve bilo zbog nekakve druge tajne koju je moje tijelo i moj um potisnulo u najdubljem dijelu organizma. Ili su možda moje tijelo i um jednostavno bili iscrpljeni time što nisam shvatila da mi možda nešto poručuju, i odustala sam.

Htio je biti dobar otac

Nakon što sam prestala raditi, tata je isto postao dio orgaznizacije. Na prijedlog prijatelja. Bio je ponosan. Jedan dan je kupio dva mjesta za svečanu večeru za prikupljanje sredstava za organizaciju. Obukao je odijelo s leptir mašnom, a ja sam obukla malu crnu haljinu s ogrlicom od perli, a kada se zaustavio na parkingu u svom Cadillacu, osjećala sam se kraljevski. Sjedili smo za stolom s ljudima koji su iznad nas društveno i financijsku, s ljudima s kojim sam radila, dok su moji prijatelji iz organizacije – Michelle – zbijali šale na moj račun zbog toga što sam došla na večeru, i jer nisam više bila marljiva pčelica.

Te večeri je netko uslikao mene i mog oca, jednu od mojih omiljenih slika ikad, i također od mog oca. Našla sam je uramljenu kod njega doma. Plesali smo tu večer dok je svirao swing bend – bila sam očajan plesač, nikad nisam naučila korake, no mom ocu to nije smetalo. Oboje smo se smijali. Bili smo sretni.

Kada sam rekla Michelle za listu, karticu i komad papira, samo je duboko izdahnula. Nije mi htjela reći da griješim, da sam sve krivo shvatila i da sam pretjerala. Rekla je “To objašnjava sve što je bilo krivo sa Steveom.”

“Moj otac je bio čudovište”, šapnula sam, “ali poznaš ga… nije bio čudovite.”

“Liz, znamo da nitko nije rođen da bude zlostavljač. Nešto mu se dogodilo. Vjerojatno je to razlog zašto je bio toliko slomljen.”

Pokušaj popravljanja sebe

Kada sam prvi puta našla bratovo ime na listi, osjećala sam se slomljeno na takav način koji se nije mogao popraviti. Nisam mislila da mogu živjeti s ovim saznanjima. Sve u meni je bilo slomljeno, kao da su moja rebra bila rezana na živo.

Moj otac je bio čudovište.

Na kartici na kojoj je pisalo: izmijeniti, poniziti, perverzija/učiniti legalno bez sile, bio je prikvačen mali papir. Na njemu je bila pjesma za koju sam guglanjem otkrila da se radi o Emersonovoj pjesmi iz njegovog posljednjeg eseja ‘Kompenzacija’. Emerson u njemu tvrdi da kao što postoji polarnost u svakom aspektu prirode (svijetlo i tama, muškarac i žena, hladno i vruće, sistola i diastola u srcu) tako postoji polarnost kod ljudi.

Stoljeće kasnije, slijedbenici Carla Junga koristili su ovu pjesmu i esej kako bi poduprijeli teoriju svoje sjene – dijela nečije osobnosti, najčešće ‘tamne strane’, koju njihova savjest pokušava zanijekati. Što je netko manje svjestan svoje sjene, prema Jungu, on je mračniji. “Demon koji je unutar nas i kojeg pokušavamo uništiti, izngati, se izdiže na površinu.” Pokušavamo kompenzirati tu tamnu stranu uvodeći svjetlo, no sve što činimo je pokušaj stvaranja ravnoteže. To ne pomaže u nestajanju mračne strane.

Zato je moj otac pokušao popraviti sebe, bar tako mislim. Nije se pridružio organizaciji za zlostavljanje djece kako bi sakrio tko on zbilja je; pokušao je ostvariti balans sa svojom mračnom stranom. Stranom za koju se pretvarao da nikad nije postojala – i to ne zato što je znao da je to legalno i moralno loše. Htio se pretvarati da ona ne postoji jer nije htio biti loš čovjek. Htio je, pokušao je pobjeći od lošeg čovjeka koji ga je proganjao u djetinstvu: alkoholičara, zlostavljača, osoba koje nisu imale ljubavi.

Osjećala sam sažaljenje

Moj otac nije htio biti čovjek koji bi zlostavljao svog sina.

Steve je mom ocu bio važniji nego bilo tko na ovoj zemlji – zasigurno važniji od mene. Kada je moj brat patio, moj otac je patio. Dio mog oca koji je povrijedio Stevea je mračan i sjenovit, i vjerojatno je prouzročio mom ocu jednako boli koliko i Steveu. Vjerujem da bi on tu stranu spriječio, da je samo mogao.

Sigurna sam da je većinu vremena moj otac živio u zemlji dobra, u zemlji svjetla. Napravio je kuhinju za igru u podrumu za svoju kćer i drveno Kool-Aid postolje za svog sina, naučio nas je igrati softball i baseball, išao je na sve Stevovoe igre i jednu sezonu je volontirao kao sportski sudac na mojim softball utakmicama.

Vjerovao je u Boga i proučavao Junga, pisao poeziju o duši. To je čovjek kakav je moj otac htio biti i kakav je postao, skoro. Ali nikad nije bilo dovoljno svjetla da odagna njegovu mračnu stranu. Pedofiliju, forterizam, poniženje, perverziju, poništenje, silovanje.

Imao je čudovište u sebi

Moj otac nije čudovište. On je imao čudovište u sebi, iako je vjeroatno bilo drugačije prema svojim žrtvama, bilo je drugačije i prema meni. Ne mogu zaboraviti što je čini, ali osjećam nešto što pretpostavljam nitko ne osjeća prema seksualnim zlostavljaćima: sažaljenje. Sažaljenje jer je njegovo djetinstvo prekriveno gubicima, a on je pokušao pobjeći od tog, no bez obzira na sve, nije mogao pobjeći. To je uvijek bilo u njemu. Ili je to bio benefit ili teret – ovisi kako gledate na to- voljeti moga oca.

I iako sam pretpostavljala da će ove informacije koje sam otkrila učiniti da ga ne volim, to nije bilo tako. Bar ne za mene. Mogu stvoriti trenutak kako i zašto. Bilo bi drugačije da je još uvijek živ – znam to – i to ne zato što bi mogla tražiti istinu od njega. On ne bio rekao istinu, on bi je pokušao poreći, i to poricanje bi me natjeralo da ga mrzim jednako kao i njegovu glumu. Ovoga puta moram sve raditi kroz vlasiti okvir, koji je, naravno, subjektivan na svoj poseban način.

Voljela bih kada bi mogla razgovarati sa ženama koje je silovao i dati im nešto. Što? Bi li im zagrljaj od mene poboljšao desetljećima star problem? Naravno da ne bi. Želim im pogledati u oči i reći “Znam što je učinio i znam da to nije u redu.” Da je moj brat još uvijek živ ne bih mu rekla ove riječi na glas. Držala bih mu ruku i milovala kosu, te lagano izustila “slatki nevini dječaće, zaslužuješ puno više.”

Što s urnama

Još sam nešto donijela doma iz očeve kuće nakon što su on i Steve umrli: njihov pepeo. Pretpostavljala sam da ću jednom odnijeti urne na Maui, na mjesto gdje smo ljetovali, i da ću njihov pepeo prosuti u ocean kako bi bili povezani zauvijek.

Sad znam da to ne mogu učiniti Steveu. Nadam se da će mu njegova smrt dopustiti da bude slobodan od oca i da će svi lanci nestati. Neću, čak simbolički, vezati ga uz oca ponovno. Odnijet ću pepeo svog brata na Havaje jedan dan i razasuti ga u more ili u neki prastari vuklan, a možda ga razaspem na više mjesta.

Pepeo mog oca ostaje zagonetka. Razmišljam da ga pošaljem na Aguilar, na groblje gdje su njegova majka, otac, sestra pokopani, a i sva ostala obitelj. Time ga ne bi spasila od svega od čega je pokušao pobjeći. Iako živim sa znanjem da on nikad nije pobjegao od mračne strane svoje obitelji, bilo bi okrutno opet ga vezati za to.

Shvaćam da je to samo pepeo. To nisu duše mog oca i brata, niti njihove dobre ili loše strane, samo ostaci njihove opipljive stvarnosti. Kada prospem njihov pepo, on neće mjenjati subinu mog oca i brata. Možda promijeni i moju.

Tekst je prenesen s portala The Toast