Novinarka Telegrama, 10 godina nakon mature, ušla u srednju školu u Đakovu i hinila da je učenica

Stojim pred ormarom u svom stanu u Zagrebu. Četvrtak je navečer i srce mi lupa, osjećam ga kako se svakim otkucajem spušta niže u želudac. Ne znam što da obučem i najradije bih spalila sve od ljutnje jer sam prije mjesec dana bacila pola ormara, a dobar dio robe bio je još iz srednje škole. Imam neku prugastu majicu, ali ona je toliko stara da u njoj ne bih mogla ni do dućana, a s druge strane ako obučem majicu Ramonesa, bojim se da ću izgledati kao netko tko je izvan svakog toka.

A zapravo i jesam. Nemam pojma više što se nosi (osim starki), niti što se sluša. Pokušavam pronaći informacije na internetu, a internet kaže da je Taylor Swift u modi. Kopam opet po ormaru i vadim pamučnu haljinu koju bi Swift sigurno obukla (da nema novca) i pakiram je zajedno sa starkama. Toliko sam se iscrpila biranjem savršenog outfita da zapravo nisam ni pomislila da bih mogla preletjeti bilježnice iz škole. Samo sam ih spakirala u kofer, zajedno sa školskom torbom, i otišla spavati. Sljedeće jutro sjela sam u bus za Đakovo.

Mjesto koje me oblikovalo

Otišla sam natrag u grad u kojem sam rođena i gdje sam odrasla jer sam užicala svoju staru srednju školu (Srednja strukovna škola braće Radić, danas Srednja ekonomska), koju sam završila prije devet godina, da me puste natrag na jedan dan.

Htjela sam se ponovno vratiti na mjesto koje me oblikovalo u osobu koja sam danas, usporediti sjećanja s novim doživljajima, proći kroz mjesto svog odrastanja i, možda, vidjeti ga iz druge perspektive. A i zanimali su me klinci koji su došli nakon mene.

Nazvala sam u školu i pripremila cijeli govor kako bih nagovorila oštru ravnateljicu Lozić (u čijem sam se uredu par puta našla tijekom školovanja) da me primi natrag. No, ispostavilo se da ona više nije na toj poziciji, a nakon kratkog razgovora sadašnja ravnateljica Snježana Marić rekla mi je da se mogu vratiti u školske klupe kad god to poželim. Osjetila sam neopisivo uzbuđenje.

Naivno sam još neko vrijeme živjela u uvjerenju da nemam baš nikakvog razloga za brigu. To će biti samo jedan tipičan dan u mojoj staroj srednjoj školi.

Izbezumio me raspored

Odabrala sam dan provesti u razredu maturanata jer sam se nadala da ću ponovno osjetiti onaj divan osjećaj pobjede, kad znaš da je škola pri kraju. I, iskreno, mislila sam da će sve biti prelako.

Ravnateljica mi je na mail poslala raspored i, iskreno, nisam se baš oduševila. Buljila sam u cijeli dan ispunjen stručnim predmetima, na rasporedu nije bilo ni jednog od mojih omiljenih iz srednje (hrvatski, engleski, njemački, poduzetništvo i tjelesni – ne nužno tim redom).

U petak ujutro kad sam u Zagrebu sjela na bus, do kojeg me dečko odvezao, počela me prati nervoza. Danima sam bila uzbuđena zbog povratka u razred, sad sam postajala nemirna.

A i malo me počelo brinuti što ću ponovno sjediti na predmetima koje nekad nisam voljela (recimo knjigovodstvo) i za koje sam mrzila učiti. Kad mi je palo na pamet da bi mi se moglo dogoditi da me netko od profesora nešto pita, malo sam se stresla. Ipak, nadala sam se da će mi ovaj drugi put biti lakše ući u tu zgradu, jer više nisam tinejdžerica koja se, poput ostatka klinaca, mora boriti s hormonima, sa svojim i tuđim očekivanjima dok se uz sve to još i definira kao osoba.

Svi bulje, neugodno mi je

Čim sam stigla u Đakovo, utrčala sam u kuću i krenula manijakalno kopati po starim kutijama u kojima čuvam knjige iz osnovne i srednje škole. Našla sam još par udžbenika, na brzinu se spremila i otrčala na kavu prije popodnevne nastave.

Mislila sam da će mi to, kao nekad, smiriti nervozu prije neizvjesnog dana na predavanjima. Ali nije. Samo sam se počela prisjećati svih situacija u kojima sam se identično osjećala. Kad bih ispravljala ocjene, pogotovo one iz knjigovodstva, kad smo čekali rezultate mature…

Nisam baš bila najbolja učenica u razredu, ali nisam bila ni najgora. Trudila sam se balansirati školske obveze i privatni život. To je bio dugotrajan proces usavršavanja mojih vještina. Imala sam sreću što imam super roditelje koji su u školu išli samo kad bi bio roditeljski i što mi nikad nisu opravdavali izostanke pa sam si sama vodila evidenciju izostanaka i trudila se (kao na sportskoj kladionici) kalkulirati na koji sat potrošiti neopravdani.

Kad sam odvrtila taj film u glavi, taman sam došla pred školsko dvorište i ponovno me uhvatila panika da će me netko od profesora prozvati, tek toliko da vidi jesam li išta zapamtila. Isuse kako ću se osramotiti.

No, onda se pojavio Švabo (od moje prijateljice Dubravke sin), koji me napokon malo opustio i skupa smo ušli u školu. Dok smo prolazili kroz hodnik i penjali se prema uredu ravnateljice, svi su buljili u mene. Nikako me nisu mogli smjestiti.

Ponovno, 9 godina kasnije, u uredu ravnateljice

Izgledala sam preneozbiljno odjeveno da bih bila profesorica, ali i prestaro da bih bila nova učenica. ‘Udahni, izdahni, opsuj’, mantrala sam si u glavi baš onako kako me moja najbolja prijateljica naučila još dok smo bile u toj školi. Tad su me puno lakše prepoznavali u masi školaraca jer nisam imala kose, ali sam imala puno prijatelja i neki svoj imidž.

Pokucala sam na vrata i ušla u ured. Ravnateljica mi je rekla da sjednem i pričekam profesoricu kod koje imam prvi sat. Sjetila sam se kako sam na toj stolici u tom uredu zadnji put sjedila nakon što sam se na Lidranu u Našicama posvađala s jednom profesoricom.

Bila sam ljuta na nju jer mi je masakrirala predstavu koju sam napisala za školu, a ona je bila ljuta na mene jer sam vikala na nju pred svima. Na kraju smo obje završile na razgovoru, a ja sam posljedično isključena iz novinarske grupe. Do danas sam joj to ipak oprostila (samo da se zna).

Dok sam se prisjećala tih divnih dana u ravnateljičinom uredu, došla je profesorica Soldo koja mi je predavala pravo. Laknulo mi je što ću kod nje na satu probijati led. Jer, bez obzira što sam dobila ranije raspored, nisam znala tko što predaje i kakvi su to novi predmeti čije nazive ne prepoznajem.

Otišli smo prema učionici u kojoj danas nastavu slušaju maturanti ekonomisti koji su rođeni 1996. i 1997. godine. Ispred su svi sjedili i čekali da im profa otključa vrata. Odluka da se zaključavaju vrata pod odmorima donešena je 2006. godine kad sam ja bila maturantica. I mrzili smo je.

Ulazimo u razred, ja sjedam u prvu slobodnu klupu, a to je, naravno, i prva klupa u redu. Ali barem je do vrata, a ne do profesorskog stola. Gutam svoju nervozu, ali je osjećam kako mi se vraća van kroz nos, oči, usta, kroz grlo, guši me. Udahnem, izdahnem, opsujem i dođem polako sebi. Preživjela sam. Sad mogu biti normalna. Kao i obično, sjedim naslonjena na zid, pravim se da pišem bilješke i upoznajem se potiho s ljudima.

Osjećam se kao da sam pala s Marsa

Ti ljudi, koji sad imaju 18 ili 19 godina, čine mi se kao divan razred. Oni su standardna slika školske zajednice. Jedni bulje kroz prozor, drugi se dopisuju (vjerojatno na Messengeru), a ostali pišu šalabahter za ispit. Kod šalabahera se isto ništa nije promijenilo (a čovjek bi pomislio da su izmislili neku praktičnu aplikaciju).

Naravno, tu je i grupa ljudi koji nisu došli u školu jer su (službeno bolesni) iskoristili lijep dan. I nema veze što to nije moj razred i što u njemu ne sjede moje dvije najbolje frendice, osjećam se točno onako kao da ih sve poznajem.

Iza mene sjede Nikolina i Danijela, pripremaju se za ispite koje imamo tog dana i kalkuliraju prosjek ocjena jer se bliži kraj godine.

Ne želim da me prozove

Taman smo se upoznali i već zvoni. Vrijeme je za puš pauzu. Izlazim van, vidim hrpu nepoznatih lica, prelazim crtu školskog dvorišta i palim cigaretu na teritoriju na kojem je to dopušteno. Dolazi Švabo, pravi mi društvo, smije mi se, znamo se pa mi je lakše, a i u ovoj gužvi ne vidim one dvije cure s kojima sam propričala.

Drugi sat dolazi novi predmet na red, opet neki koji ja nisam imala, ali je isti kao naše gospodarstvo. Ista je i profesorica. Elokventna i elegantna kao i uvijek. Planira ispitivanja, dogovara se s njima oko završnih radova i drži predavanje.

Molim Boga u sebi da me ne prozove. Ako me prozove, dobit ću fiktivni komad i umrijet ću od srama. Inače, jednom sam na njezinom predavanju zaspala jer sam imala temperaturu. Naravno da me uhvatila.

Ne mogu vjerovati da još nema aplikacije za šalabahtere

Veliki odmor. Spas. Čik pauza kako spada. Sad već normalno idem s ljudima (koji puše) van, i dalje se priča o ispitima, ocjenama, prosjeku i možda eventualno o ideji da je bijeg iz škole dobra ideja. Možda bih se sad mogla napokon malo zabaviti.

Nakon 15 minuta zvoni. Već nastaje lagana panika u razredu. Ja ne paničarim jer imam rijetko dobar i stvaran izgovor – moja generacija taj predmet nije imala u školi. Bliži se prvi ispit, rade se šalabahteri, nabavljaju zadaci od razreda koji su ranije pisali.

Cijeli sat protiče u pripremama, gledam u njihove bilježnice i kao da gledam u prazne papire. Kad je napokon došao sat ekonomskih analiza, sama sam inzistirala da pišem ispit. I bila sam sramotna. Kao da mi je netko dao tablicu bez uputa. Što mi je osnova za izračun? Mogu li barem jednu kućicu napisati? A ako prepišem od Nikoline?

Nikad nisam naučila prepisivati

Okrećem se, ali Nikolina piše toliko sitno da ništa ne vidim pročitati. Nemam druge, odigram standardni svoj potez – potpišem se na prazan ispit i ostavim profesorici poruku. U ovom slučaju: ‘Oprostite, ali mi nismo ovo učili’. Nekad sam se uvijek trudila napisati šalabahter i bilješke za ponavljanje, ali nikad mi to zapravo nije išlo od ruke. Nekad bih nešto uspjela prepisati od ljudi iza mene, ali to je više bila iznimka nego pravilo.

Idući sat sam opet pisala ispit, ovaj put iz računovodstva i imala sam malo više sreće, jer naravno da danas znam napraviti obračun plaće. Svaki mjesec kad mi stigne iz firme obračun, pogledam koliko mi je država uzela za poreze, prireze i sve ostale doprinose (da se malo deprimiram).

I to je bilo to, napisala sam još jedan ispit, nastava je polako završila, a ja još uvijek nisam bila sigurna kako se osjećam u vezi svega. Trebalo mi je vremena da skupim doživljaje i razmislim o svemu.

U srednjoj školi je zapravo sve bilo zanimljivije od škole

Nakon nastave s curama sam otišla na kavu. Sjeli smo u Eagle Pub, kafić u kojem sam i ja provela cijelu srednju – prije škole, poslije, za vrijeme kad sam markirala.

i u tom trenutku sam shvatila da se odrasla osoba ne može nikad više zabaviti u srednjoj školi, jer se ni adolescenti nikad nisu zabavljali u srednjoj školi. Zabavno je bilo ono sve oko toga, izlasci, ljubavi, upoznavanja, nova iskustva, spontani, dobri i loši, događaji iz kojih su nastale sve te anegdote koje čuvamo.

Osim toga, kad se vratiš u školske klupe i vrtiš u glavi film iz vlastite prošlosti, shvatiš da koliko toga zapravo u životu nikad ne iskoristiš. Nizašto. Kod nas je, recimo u školi izborni predmet bio strojopis. Mislim da nitko nikad nakon škole više nije stavio svoje prste na nju. I okej, to ništa ne znači, ali ne možete si pomoći a da ne analizirate svaki predmet zbog kojeg ste se nekad tresli, plakali i bili uvjereni da će vam uništiti život.

Stres je stres, bez obzira jesi u školi ili na poslu

I da, moram priznati da sam bila toliko rastresena nakon što sam završila s nastavom da nisam bila u stanju napisati tekst. Izašla sam van i zaključila kako mi treba piće. Još uvijek nisam bila sigurna što osjećam i mislim o svemu što sam upravo doživjela.

Idući dan sam provela razmišljajući zašto se nisam osjećala super kako sam mislila da hoću.

“Ja bih svaki dan potpisao da sjedim u školi, da ne moram ići na posao”, komentirao je jedan moj frend koji je sa mnom išao u razred. Ivane, prijatelju, ne bi. Vjeruj mi, ne bi. Stres koji oni osjećaju zbog ispita, zaključivanja ocjena, završetka maturalnih radova i pisanja državne mature zapravo se ne razlikuje od onoga s čim se svatko od nas s vremena na vrijeme susreće na poslu.

Čekaju vas velike i uzbudljive stvari

I u biti, to me najviše rastužilo. Ne postoje riječi kojima bih im mogla opisati što ih sve čeka. Nikad im ne bih rekla: ‘Bit će bolje’, ali svakako bih im rekla da će doći ljepša i uzbudljivija vremena. Ona u kojima će biti svoji ljudi, sami odlučivati o tome kako će i gdje živjeti. Što će učiti i kome će odgovarati.

Danas opet sjedim za svojim stolom u redakciji, pijem kavu, tipkam tekstove, špota me urednica, stišću me rokovi, ali se osjećam milijun puta bolje, jer sam danas sama svoj čovjek. Nikad toga nisam bila toliko svjesna kao sada, nakon povratka iz škole.

I zato se nadam da više nikad od nikoga neću čuti da nekom klincu izvali onu glupu frazetinu: ‘Da se bar ja mogu vratiti u školu, malo se odmoriti, a ti malo idi raditi’. Ozbiljno, puno je teže nego što se sjećamo.