Gledam savršenu Kate i moram vam reći: žene tako ne izgledaju 10 sati nakon poroda. Ja definitivno nisam

Ljeto još nije pošteno započelo, ali su temperature podivljale iznad 30 stupnjeva. Bio je lipanj prije gotovo sedam godina. Imala sam ogroman trbuh. Takav da mi je muž morao vezati cipele. Uspuhala sam se nakon tri metra hodanja, a do stana na trećem katu sam se penjala gegajući i stenjući. Ipak sam nosila 18 kilograma viška. Bližio se termin poroda.

Bila sam prestravljena jer sam znala da me čeka najgora bol na svijetu. Bol koja se navodno brzo zaboravi, ali koju treba preživjeti. Čula sam valjda milijun ružnih priča iz rodilišta, silno sam se bojala, mučila me neizvjesnost. Ali, tih sam dana u sebi non stop mantrala: “samo da rodim, samo da rodim”. Bila sam uvjerena da će s trbuhom nestati sve moje muke.

Vrućina je postala nepodnošljiva. Nisam znala gdje sjesti, kako se udobno namjestiti i barem na 15 minuta zaboraviti koliko sam ogromna. I jadna. Noge su mi otekle i tabani su se doslovce razlijevali po šlapama. Više nisam stala niti u jedne cipele. Kupila sam dva broja prevelike sandale. Bacit ću ih odmah nakon poroda, mislila sam. Neće mi trebati kada napokon ugledam svoje dijete i riješim se prokletih kilograma.

18 kila previše

Sumanuto sam se radovala porodu. Onom trenutku kada ću u samo nekoliko sati smršaviti 18 kilograma, napokon stati u svoje traperice i prvu noć odspavati kao normalan čovjek. Nisam razmišljala o porodu, potisnula sam sve strahove. Samo da rodim, upoznam svog sina. Želim nastaviti svoj stari život. Samo da se sve vrati u normalu.

I rodila sam. Bilo je grozno, stravično, ali zaista – sve sam brzo zaboravila. Samo se sjećam da je bol bila nepodnošljiva. Muža sam toliko stiskala za ruku da je danima nakon svega imao veliki plavi podljev. Sve je trajalo satima, ali je na kraju dobro završilo. Bila sam majka. Ležala sam u bolničkom krevetu. U meni su se miješale emocije: radost i strah. Bila sam neopisivo sretna, ali i stravično umorna.

Rodila sam rano ujutro. Možda koji sat prije nego što je Kate Middleton rodila svoju princezu. Ležala sam u bolovima. Prva dva sata mi nisu dali piti vode. Takav je protokol. Nikoga nije zanimalo što sam sate provela u boksu, izmučila se i gotovo dehidrirala.

Na kraju sam jednu mladu medicinsku sestru ipak uspjela nagovoriti da mi čak petnaest minuta prije isteka zabrane da malo vode. Zgrabila sam plastičnu bocu i nimalo ženstveno cugala, prolijevajući vodu po sebi i krevetu. Nisam se mogla uspraviti u krevetu. Svaki pokret tijelom me bolno podsjetio na šavove.

Vlažne maramice i dezić

Prvi dan nakon poroda je protekao kao u magli. Bila sam umorna od cijele noći u boksu i drogirana tabletama protiv bolova. Sjećam se da sam piljila u plavi sat na bolničkom zidu i čekala tri sata poslijepodne. Vrijeme posjeta.

Znala sam da će se svi nacrtati u rodilištu, oboružani mobitelima i fotoaparatima. Znala sam da će toga dana nastati bitne fotografije. A ja sam ipak žena, želim da na fotkama ispadnem normalna. Okej, ne lijepa, ali barem toliko pristojna da ih kasnije mogu pokazivati prijateljima.

Jedino sam uspjela vlažnom maramicom proći preko lica i staviti dezić. Put od bolničke sobe do prostorije za posjete trajao je vječno. Bila sam slaba, a zbog šavova nisam mogla normalno hodati. Svaki korak je bio bolan i užasno iscrpljujući. Uspjela sam se nekako dokopati svog muža i doslovno sam mu se srušila krilo.

Svi su bili razdragani i stalno su ponavljali neke čestitke. Sve mi je djelovalo otrcano. Sada se toga sramim. Samo sam piljila u njih i svoje misli poput neke narkomanke fiksirala na čokoladu koju su mi donijeli. Ništa drugo nije bilo bitno. Niti muž, niti mama, niti tata. Niti lijepe želje i pozdravi.

Poslije poroda je zabranjeno jesti čokoladu jer može izazvati opstipaciju. Nije me bilo briga. Sakrila sam se u wc, zabarikadirala vrata nogom i svoja usta doslovce natrpala čokoladom. Kasnije sam se dugo umivala. Morala sam sakriti svaki trag zločina.

Osjećaj neženstvenosti

Bila sam jadna, očajna, sramila sam se sama sebe. Rodila sam, obavila sam, za mene, najljepšu žensku dužnost, a osjećala sam se očajno. Izbjegavala sam svoj odraz u ogledalu. Bila sam si ružna i odbojna.

Ni blizu vojvotkinji Kate. Nisam ljubomorna. Jednostavno znam da niti jedna žena nakon poroda ne može izgledati kao ona. Barem ne svojom voljom. Naježim se od pomisli na napor koji je morala uložiti kako bi sjela na stolicu za frizuru i make up.

Zamišljam onaj trenutak kada je samo nekoliko sati nakon poroda preko grudnjaka za dojenje morala navući haljinu, sagnuti se i natezati hulahopke, pa uskočiti u štikle. Namontirati osmijeh i praviti se kao da prije par sati nije prošla kalvariju s dripovima. I onda, kao u nekom od onih naivnih obiteljskih filmova nedjeljom poslije ručka, primiti svoje dijete u naručje i pojaviti se pred fotoreporterima.

Djelovala je fantastično, nadnaravno. Žuta haljina je bila kao stvorena za privlačenje pogleda. Kosa je lelujala na laganom povjetarcu. Čak se i savršeno proljetno vrijeme pobrinulo da kulisa bude savršena. Ali, umorne oči su otkrile istinu. Istinu koju može prepoznati samo žena koje je rodila.

Svaka druga Kate, neka naša Katarina bi u tom trenutku histerično molila da je svi puste na miru. Nakon poroda bi trebalo zabraniti protokole, pravila i očekivanja. Vrijeme babinjača, dakle vrijeme kad žena nakon poroda mora mirovati kako bi joj rane od poroda zacijelile, navodno traje šest tjedana, ali svaka žena koja je rodila najbolje zna koliko je njoj trebalo da se vrati u normalu. Kada je napokon bila spremna za fotografiranje i zadovoljna svojim odrazom u ogledalu.

Pravo vrijeme oporavka

Meni je trebalo dva mjeseca. One dva broja prevelike sandale sam nosila cijelo ljeto. Trudničke hlače nisam skinula još godinu dana. Danima nakon poroda sam se mučila s bolnim kontrakcijama maternice. Da ne spominjem one starinske vatene uloške, za koje do poroda nisam znala da se još proizvode. Pa mučenje s dojenjem…

Stvarno ne znam što bih napravila da mi se onaj prvi dan nakon poroda na vratima bolničke sobe pojavio neki dužnosnik iz Buckinghamske palače i rekao mi da je vrijeme za akciju. Publika je spremna i predstava može početi. Mislim da bih počela vrištati, plakati, pa ponovo vrištati. Upala bih u ono stanje svijesti, ono postporođajno ludilo kojem je svjedočio samo moj muž. Ne bih se ponašala nimalo kraljevski. Bacila bih mu štikle u glavu, hulakopke razderala u komadiće, puder prolila u umivaonik, a frizerki bih otela škare iz ruke i njima je otjerala iz sobe. I nitko mi ne bi smio ništa prigovoriti. Hej, ja sam rodila, ne mogu se kontrolirati, mojim razumom upravljaju hormoni. Pustite me na miru.

Zbog svega ovoga nisam bila nimalo fascinirana subotnjom pojavom vojvotkinje Kate. Nije me dojmila bajkovita slika sretnog i nasmijanog mladog bračnog para koji se ispred bolnice naslikava sa svojom prekrasnom djevojčicom.

Bilo mi je neopisivo žao mlade vojvotkinje. Sigurana sam da se iza one tuge u njezinim očima krila ljubomora. Na one obične žene, pučanke, koje su imale taj luksuz na odjelu za babinjače ostati barem tri dana, vrištati, plakati, izgledati sablazno. Ali uz sebe imati obitelj koja ne nameće protokol nego stisnutih zubi podnosi vrijeme kada je ženi sve dopušteno. Sve, osim stati pred kamere.