Nekad je nužno odabrati stranu

Humans of New York donosi nevjerojatnu priču roditelja koji su izgubili oba sina. U nekoliko mjeseci

Carol i Mark prisjećaju se svojih dečki, njihovih odlazaka i života poslije

FOTO: Humans of New York Facebook

Humans of New York objavio je kroz šest cjelina i fotografija iskrenu i potresnu priču dvoje roditelja, supružnika Carol i Marka, koji su u roku od nekoliko mjeseci ostali bez dva sina. Mlađi i nježniji Kevin objesio se nakon duže borbe s depresijom, a Jeffrey je nekoliko mjeseci kasnije poginuo u Iraku.

Par se prisjeća života sa svojim sinovima, trenutaka kad su doznali da su mrtvi i ponovnog vraćanja u život zbog Melanie, kćeri koja ih još uvijek treba. “‘Sretni sada’ je drukčije nego ‘sretni tada’”, kažu, “no opet osjećamo sreću”. Ovo je njihova priča:

‘Nismo sanjali da će naši dječaci biti ti koje ćemo izgubiti’

“Upoznali smo se na faksu. Mark je imao dugu kosu i bradu. Bio je predsjednik studentskog vijeća, pa su njegove fotografije bile posvuda po kampusu. Bio je stvarno cool. Ja baš i nisam. Svirala sam saksofon u bendu. Bila sam kršćanka. Ni jedna od te dvije stvari nije bila cool u sedamdesetima. Pokušala sam impresionirati Marka sudjelovanjem u darivanju krvi koje je organizirao. Završilo je tako da sam se onesvijestila, morali su me otkotrljati van pred svim studentima.

No, s vremenom smo ipak počeli izlaziti. Nakon toga, sve se dogodilo nekako brzo. Vjenčali smo se kad smo imali 21 godinu. Kad me zaprosio, Mark mi je rekao: ‘Samo želim da znaš da vjerojatno neću živjeti dugo’. Njegov otac je umro od srčanog udara kad mu je bila 31, tako da je Mark bio uvjeren da će i on umrijeti mlad. Ni jedno od nas nikad nije sanjalo da će naši dječaci biti ti koje ćemo izgubiti.”

‘Znala sam da se Kevin borio s tugom. Tajili smo to’

“Vojska je tada bila drukčija. Sjetite se samo, imali smo sve te godine mira. Za nas su to uglavnom bila natjecanja u plivanju i nogometne utakmice. Mark se predbilježio da trenira sve momčadi u kojima su bili klinci. Nije htio propustiti ni jedan trenutak s njima. Imali smo troje djece. Jeffrey je bio najstariji, zatim Kevin, pa Melanie. Jeffrey je bio vođa, kao njegov tata. Htio je graditi stvari. Podizao je šatore u dnevnoj sobi. Spavao je u vreći za spavanje.


No, Kevin je bio drukčiji. On je bio meka srca. Osjećao je svu bol svijeta. Sjećam se koliko je bio u šoku kad je u školi naučio o ropstvu. Kad je saznao za holokaust, nije mogao jesti. Jeffrey bi mu uvijek govorio: “Kevin! Prestani toliko razmišljati! Idemo igrati nogomet!” No, Kevin se uvijek osjećao kao da mora skužiti svijet. On je bio naš pametni dečko. Htio je biti doktor. Dobio je dvije stipendije za faks. Bio je ponajbolji kadet škole Rezervnog sastava za časnike.

Znala sam da se Kevin borio s tugom. No, dala sam mu samo gomilu ‘mama savjeta’: ‘vježbaj više’, ‘spavaj više’, ‘jedi više povrća’. Pokušala sam to otjerati molitvom. Pisala sam pisma Bogu, moleći ga da podigne Kevinov ‘depresivni duh’. I nismo rekli nikome. Mislila sam: ‘Tako mu dobro ide u školi. Ne uznemiravaj to’. Tajili smo to. Stoga mislim da dijelimo odgovornost za ono što se dogodilo.”

‘Carol nije plakala. Bio sam prestrašen jer ne plače’

“Izgubio sam tatu kad sam imao 11 godina. Tako da znam što znači biti tužan. No nisam znao da možeš umrijeti od previše tuge. Kevin nas je nazvao večer prije. Nije spavao. Bio je budan cijelu noć, igrajući tu neku igru koja se zove Sim City, i upravo je pobijedio. Postao je general s četiri zvijezdice, ili tako nešto, i njegovi prijatelji su bili tako sretni zbog njega, no on je zvučao tako tužno. Rekao je: ‘Napravio sam sve za što svijet kaže da je uspjeh, ali uopće nije tako super kako svi tvrde da je’. Zatim je citirao Henryja Davida Thoreaua – onu rečenicu o masama koje vode živote tihog očaja. I plakao je.

Rekao sam mu: ‘Kevine, tako sam ponosan na tebe. Bio bih ponosan na tebe i da kopaš kanale. Ako je stvar u vojsci, odustani. Vratit ću novac za stipendije’. Ali rekao mi je: ‘Tata, ne mogu odustati. To je vojnički kod.’ Pa sam mu samo rekao da ga volim. I to je bio zadnji put da smo razgovarali.

Dobili smo poziv sljedeće večeri od Jeffreyja. Tada su živjeli zajedno. Jeffrey je bio histeričan. ‘Tata, Kevina više nema!’ Rekao sam: ‘Kako to misliš, da ga nema?’ Rekao je: ‘Kevin je mrtav. Objesio se!’ I samo sam počeo vrištati: ‘Ne! Ne! Ne!’ Rekao sam Carol što se dogodilo. Ona nije plakala. Sjećam se kako sam bio prestrašen jer ne plače. Samo je pala na pod i počela puzati prema dnevnoj sobi. Pokušavala je doći do svoje biblije.”

‘Znao sam. Znao sam čim je napravio prvi korak’

Jeffrey je trebao otići na front nedugo nakon Kevinove smrti. Molio sam ga da ne ide. Sjećam se da smo otišli u šetnju, i rekao mi je, tim nekim ozbiljnim i zrelim glasom: ‘Tata, znaš da moram otići. Moji ljudi me trebaju.’ I ja sam rekao: ‘Jeff. Ne moraš ići. Mi te trebamo ovdje. Mama te treba, Melanie te treba, ja te trebam’. No, bio je ustrajan. Bio sam pukovnik u to vrijeme. I iako otac u meni nije razumio, vojnik u meni jest. Jeffrey je morao stvoriti svoj vlastiti put. Otišao je za Irak na Kevinov rođendan – 15. studenog 2003. Poginuo je tri mjeseca kasnije.

Tog jutra, moj šef je trebao krenuti na put. Bio je general s dvije zvjezdice. Proveli smo jutro zajedno, nakon čega me pozdravio i pretpostavio sam da je otišao na aerodrom. No nekoliko minuta kasnije ušao sam u njegov ured i našao ga kako stoji sam, u mraku. Rekao sam: ‘Jeste li zakasnili na avion?’ I počeo je hodati prema meni. I znao sam. Znao sam čim je napravio prvi korak. I zgrabio me, i rekao: ‘Mark, otišao je.’ I ja sam rekao: ‘Jeste li sigurni?’ I on je rekao: ‘Znam cijelo jutro, provjerio sam tri puta.’ Pomislio sam: ‘Ne, ne, ne, ne, ne. Ovo ne može biti. Ovo nije moguće. Ne obojica’.”

‘Samo sam si vrtila: ‘Dečki su zajedno, dečki su zajedno…’

“Znala sam onog trenutka kad je Mark došao kući. General je bio s njim. Tog jutra na internetu sam vidjela da su dva vojnika ubijena u Iraku. Istog trena sam ušla u kupaonicu, Mark se brijao, i pitala sam ga misli li da bi to mogao biti Jeff. Rekao mi je: ‘Nema šanse. Znali bismo dosad.’ Stoga kad se Mark nekoliko sati kasnije vratio kući, znala sam. Počela sam tražiti slike dečki zajedno, raspoređujući ih po cijelom stolu. Samo sam si vrtila u glavi: ‘Dečki su zajedno, dečki su zajedno, dečki su zajedno.’

Mislim da sam prestrašila generala Valcourta. Vjerojatno je mislio da sam luda. No, izgovaranje tih riječi bila je jedina stvar koja me spašavala da se potpuno ne raspadnem. Dečki su uvijek bili tako bliski. Bili su braća i najbolji prijatelji. Sve su radili zajedno. Čak su se zezali da će zajedno izgraditi svoje kuće, dijeliti bazen, i psa. Nakon Kevinove smrti, Jeffrey mi je stalno govorio: ‘Ne brini mama. On je sa mnom. Osjećam to.’ Svi smo pisali dnevnike kad je Kevin umro. To nam je savjetovao psiholog. No, Jeffrey je bio jedini koji je to i nastavio. Svaki put je pisanje započinjao obraćajući se Kevinu. Poslali su nam Jeffreyjev dnevnik kad je umro, i zadnja stvar koju je napisao bila je: ‘Javit ću se’.”

‘Sretni sada’ je drukčije nego ‘sretni tada’

“Volimo reći da Bog ima plan, no mi jednostavno nismo imali pravo glasa u tome. Nakon smrti naših dečki, posvetili smo svoje živote ohrabrivanju mladih ljudi da potraže pomoć zbog depresije. Ima toliko vojnika koji se boje potražiti pomoć. Boje se reći vojsci. Boje se što će njihovi kolege vojnici misliti. Želimo da znaju da to nije ništa drukčije od toga da potraže pomoć zbog slomljene ruke.

Nakon što su dečki umrli, nismo mislili da ćemo ikad više biti sretni. Carol je i sama postala suicidalna. Ja sam se osjećao krivo čim bih se nasmijao. No, sreća se polako vraćala. Naša kćer Melanie je odlično. Ona je trkačica, plivačica i medicinska sestra. Ja sam na kraju postao general, 22. rujna – na Jeffreyjev rođendan. Moj šef je dao ugravirati imena mojih sinova na svaku od zvijezda. Tijekom ceremonije, dok je pribadao zvijezde na moja ramena, rekao mi je: ‘Kevin i Jeffrey će uvijek biti s tobom.’

Kada sam postao general, dali su mi da odaberem pomoćnika. Intervjuirao sam osam ljudi za tu poziciju. Odabrao sam fantastičnog mladog čovjeka po imenu Joe Quinn. I Joe je sada moj zet. Zaljubio se u Melanie, vjenčali su se, očekujemo svoje prvo unuče za mjesec dana. Užasno smo ushićeni zbog toga. ‘Sretni sada’ je drukčije nego ‘sretni tada’, no opet osjećamo sreću. ‘Sretni sada’ su Melanie i Joe. ‘Sretni sada’ je naše prvo unuče. I ‘sretni sada’ je mladi vojnik koji čuje Kevinovu priču i kaže nam da je potražio pomoć.”