Ja sam gay, a moj tata je anglikanski svećenik. Vjerojatno se pitate kako je moj život s njim izgledao

“Kako je reagirao tvoj otac kad si mu rekao da si gay?” Kad ljudi otkriju da sam i gay i sin anglikanskog vikara, oca Iana Godfreya, njihov odgovor obično se može svesti na pitanje s početka priče. Ljudi, jasno, pretpostavljaju kako bi pobožan i spiritualan službenik Gospodnji trebao imati barem neke zadrške kad je u pitanju homoseksualnost, piše Chris Godfrey za Guardian.

Zamišljaju si najgore – kritičnost, odbacivanje pa čak i napuštanje. Razumijem njihove predrasude. Crkva se prema homoseksualcima nikad nije baš dobro odnosila, a unutar te institucije zasigurno još uvijek postoji velika homofobija.

Veliki razdor u Engleskoj Crkvi

Odnos između te dvije zajednice ponovno se aktualizirao početkom mjeseca kad je granthamski biskup javnosti otkrio da je u istospolnoj zajednici.

Dvanaest anglikanskih svećenika koji su sklopili životno partnerstvo reagiralo je na njegov istup apelom anglikanskim biskupima da uključi homoseksualce u svoje djelovanje. Njihov apel uznemirio je pak konzervativne frakcije Anglikanske Crkve.

Neki vikari čak očekuju kako će svađe između ta dva tabora rezultirati raskolom Engleske Crkve. S obzirom na takvo činjenično stanje, opraštam svim ljudima koji se pitaju je li moje odrastanje uz oca vikara bilo pakleno, da se tako izrazim.

Nakon što sam rekao tati sve je, i dalje, ostalo divno

Da sam gay priznao sam roditeljima na drugoj godini faksa. Prvo sam nazvao mamu i otvorio joj se preko telefona. Isprva je bila malo šokirana, ali mi je onda ponudila bezuvjetnu podršku kojoj sam se i nadao. No, kad smo počeli razgovarati o tome da bih to trebao reći i ostatku svoje obitelji sam se zakočio. Zamolio sam ju da to ona obavi umjesto mene.

Tata me nazvao odmah jutro nakon što sam razgovarao s mamom. Pohvalio me na hrabrosti koju sam smogao rekavši mami da sam homoseksualac. Ostatak razgovora s njim se baš i ne sjećam. No, o tom otkrivenju zasigurno nismo pričali nadugo i naširoko – ne zbog zbog toga što je bilo čudno, nego zato što je bilo nevažno. Ništa se nije promijenilo.

Tata je genijalno prihvatio mog dečka

Prošlog lipnja, šest godina nakon što sam mu priznao da sam gay, vozio sam se prema njegovoj župi. Moji su se roditelji 2011. bili preselili u staro selo Goostrey. Tata je taman izlazio iz bolnice nakon što je preživio trostruki srčani udar. Kući se trebao vratiti navečer, pa smo ga htjeli iznenaditi, a baš se obilježavao i Dan očeva.

Moj dečko sjedio je na suvozačkom mjestu. Prvi put sam ga vodio kući, a prije njega nikad nikoga nisam doveo doma. Kad smo ušli u kuću u krenuli prema kuhinji moj ga je tata dočekao sa svom onom toplinom kakva se od jednog svećenika očekuje.

Bio je to zadnji put da sam se s tatom družio u našem obiteljskom domu. Moj je tata preminuo prošli mjesec. Umro je s 59 godina, mirno ali neočekivano nakon što se zarazio MRSA-om. Pokopali smo ga na groblju jedne od crkvi koju je vodio.

Nakon što je umro, osjećao sam krivicu

Budući da mi je otac umro, fer je reći kako se mnogo razmišljao o njemu i o našem odnosu. Bilo bi teško ne razmišljati o njemu nakon što smo zajedno proveli 26 genijalnih godina. Ono inicijalno žalovanje je prošlo. Kad sam razmišljam o tome kako sam mu rekao da sam gay preplavljuju me osjećaji zahvalnosti i krivnje. Zahvalnosti zbog bezuvjetne podrške koju mi je ponudio, a krivnje zbog toga što mu na tome nisam nikad zahvalio.

Od njegovog višestrukog srčanog udara do njegove smrti prošla su četiri mjeseca. Zahvalan sam što me u tom periodu upoznao kao ponosnog homoseksualca, rezultat njegovog neprocjenjivog odgoja. A da sam mu i pokušao zahvaliti na podršci, rekao bi mi samo kako mi je on otac i da očevi tome služe. Njemu je to bilo toliko jednostavno: instinktivno, rezolutno, bezuvjetno.

Ljubav i prihvaćanje vrlo su jednostavne stvari

Bilo bi neprimjereno od mene da ovaj prostor iskoristim za napad na homofobne dijelove Engleske Crkve, a nisam ni siguran što bi moj tata mislio o tome da napadam njegovog bivšeg poslodavca. No, reći ću ovo: Njegova vjera naučila ga je bezuvjetno voljeti ljude, a to je i činio.

Bez obzira na to koliko se kompleksnim konflikt između religije i homoseksualnosti činio, objema je stranama moguće velikodušno prihvatiti i prigrliti i jedno i drugo. On je to uspio i činilo se toliko jednostavnim.

Shodno tome, odgovor na ono pitanje kako mi je kao homoseksualcu bilo odrastati s ocem vikarom jedan je od najednostavnijih koje sam ikad imao priliku ponuditi. Bilo je savršeno.