Jedan američki zatvorenik osuđen zbog ubojstva dobio je psa na trening (i neviđeno se raspekmezio)
Vice redovito prenosi priče američkih zatvorenika, a ovo je jedna od njih
Life Inside suradnja je Projekta Marshall i Vicea koji čitateljima nude uvid u zatvorski sustav iz prvog lica. Prenosimo priču koju je za Vice ispričao jedan zatvorenik.
Sjedio sam u čekaonici svog zatvora čekajući anksiozno. Moj pogled bježao je stalno prema izubijanim čeličnim vratima sobe. Prsti su sami po rukohvatu stolice kuckali neku neupamćenu melodiju. Nisam se mogao prestati vrpoljiti.
“Zašto im toliko treba”, prošaptao je Steven, moj cimer iz ćelije. Njegovo koljeno poskakivalo je poput pneumatične bušilice. Steven ima 21 godinu, a ja 41. Začuđujuće, dijelimo mnogo zajedničkih interesa; najvećim dijelom zbog toga što sam u zatvoru završio u njegovoj dobi.
Ovdje je nemoguće odrasti, uozbiljiti se – vrijeme nas zaleđuje. Shvaćam kako je to nekome tko je na slobodi teško shvatiti, ali tako je. Svi smo mi hrpa Petra Panova.
Glasna tišina
“Ne znam”, odgovorio sam. Prelazio sam pogledom od jednog do drugog zatvorenika koji su sjedili u čekaoni. Malo ih je razgovaralo. Neki su se nervozno smješkali. Gotovo svi su buljili u vrata očekujući tko će se pojaviti.
Čuje se kako se vani otvaraju i potom zatvaraju mehanička vrata; iz zvučnika tutnje objave; čuvari se dovikuju preko debelog, neprobojnog stakla koje okružuje kontrolni centar.
No ovdje gdje smo mi, sve je tiho. Kašalj ovdje. Roktaj ondje. Tu i tamo neko proizvoljno tuckanje prstima. Pokoji šum (preskupog) automata za prodaju.
Ljubav na prvi pogled
Tad sam, odjedom, krajičkom oka kroz prozor koji gleda na hodnik uhvatio neki pokret. Duboko sam udahnuo i nogom trknuo Stevena. Bio je moj. Vrata su se otvorila, a u prostoriju je dobauljao golemi, slinavi pas koji je za sobom na vezici povlačio čuvara.
Slijedilo ga je još troje pasa, dva su bila žuta a jedan crni. I oni su za sobom dovlačili svoje čuvare, uključujući upravitelja i njegovog zamjenika. Tad je ušao manji, smeđi labrador koji se istovremeno činio uplađeno i znatiželjno. Ustao sam i pokazivajuću i upitao: “Mogu li dobiti onog psa?”.
Pas me podsjetio na moj prvi dan u omraženom zatvoru u Michiganu. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam ušao u ćeliju – mogao sam, praktički, osjetiti kako drugi zatvorenici u mene bulje.
Novi život usred mrtvila
Pomoćnik zamjenika upravitelja dao mi je povodac, a Steven i ja smo se odmah počeli maziti to malo nervozno biće. Bio je to početak novog zatvorskog programa za trening pasa namijenjenih za veterane oboljele od PTSP-a i svi smo se odmah oduševili programom.
Ja sam se već provukao kroz 20 godina svoje zatvorske kazne u kojoj je jedan dan nalikovao drugom. Moji članovi obitelji polako su umirali ili su me jednostavno zaboravili. Prijatelji do kojih mi je stalo premješteni su u druge zatvore. Ali tu je taj pas koji miriše poput nečega stvarnog i život – miris je to koji nisam osjetio već dva desetljeća.
Jedna starija žena odjevena u civilnu odjeću klenula je pred nas smiješeći se. “Zove se Maui”, prozborila je žena. “Pokušaj njezinu ogrlicu držati najviše što možeš. Tako ćeš je lakše kontolirati.” Žena je brzo otišla do nekog drugog zatvorenika.
Odjednom je sve bilo drugačije
Ljudi su držali govore. Objasnili su nam pravila. Uslijedila je runda pitanja i odgovora. Zatim su nas pustili u dvorište s našim psima. Maui je brzo preuzela kontrolu navlačeći me po dvorištu. Zabijala je svoj nos u sve živo kako bi okusila i vidjela sve u mjesto koje je u mojim očima davno postalo beživotno.
No kad smo se vratili u zatvor, ja sam vodio nju. Bila bi se uplašila metalne ograde. Teškim smo se korakom spustili do naše suterenske sobe. Bio sam prisiljen nositi je tijekom posljednje dionice.
Rijetki neopterećeni trenuci sreće
Tog smo poslijepodneva svi razgovarali i proučavali naše pse. “Kako se tvoj pas zove?” “Je li tvoj pas dečko ili cura?” “Probaj kako je moj pas mekan.” “Moj isto!” “Navodno čudno mirišu.” “Sjedni, Niko, sjedni”, naredio je Rodriguez, moj susjed. “Hej, vidi, moj zna sjesti”, uzviknuo je ushićeno.
Ostatak nas proveo je idućih pet minuta provjeravajući što naši psi znaju raditi – sve dok nas policajci nisu pozvali na prebrojavanje. Tako izgleda zatvorski život: jedna glava, jedna glava, jedna glava.
Neočekivan povratak u život
“Čini li ti se ovo čudnim”, upitao me Steven nekoliko minuta kasnije. “Kao nešto nalik snu?” Bilo je čudno. Dva sam desetljeća proveo okružen nikim drugim doli ljutim zatvorenicima i osvetoljubivim čuvarima. Drugo živo biće dodirivao bih samo za vrijeme krvavih borbi i neugodnih pregleda.
I onda sam se našao ovdje s tim malim bićem koje se trljalo o mene. Činilo se kao da mi svojim svijetlim zlatnim očima govori: “Ako mi dopustiš, voljet ću te. Obećajem.”
Jerry Metcalf (41) služi svoju zatvorsku kaznu u kaznionici Thumb Correctional Facility. Osuđen je na 40-60 godina zbog teškog ubojstva. Osuđen je 1996. godine.