Jedan je osuđenik nakon 17 godina na kratko izašao iz zatvora. Oduševio se, ali istovremeno i prestravio
Carlos Flores svoju je priču ispričao za Vice
40-godišnji Carlos Flores bio je zatvorenik u Texasu gdje služi doživotnu kzanu zbog ubojstva za koje je osuđen 1999. godine. Svoju je priču ispričao za Vice.
Živio sam na toj cesti gotovo 20 godina, dok sam na nju zakoračio samo jednom. Ali kada me jednom napokon puste – na komad asfalta koji spaja teksaški Connally Unit, u kojem sam trenutno zatvoren, s civilizacijom – siguran sam da će izgledati kao najljepša autocesta u povijesti čovječanstva.
Jednom sam je vidio kada su mi dali zadatak da bojim kamene blokove na parkiralištu ispred zatvora. Bio sam zadužen za označavanje rezerviranih parkirnih mjesta višeg sloja službenika u zatvoru: voditelja odjela, više policajce, bilo kojeg ranga iznad narednika.
Rad s dodatnim mjerama sigurnosti
Bila je to lekcija o zatvorskoj politici u kojoj je izbor mjesta za parkiranje – za koje mi je naređeno da ih dekoriram s obojanim konturama države Teksas i da dekoriram drvene blokove s njihovim i menima – pripao policajcima i narednicima.
Rad “izvan ograde” dolazi s dodatnim mjerama sigurnosti. Tamo se nalazio naoružani policajac koji nas je pratio iz vozila za golf terene, drugi policajac nas je usmjeravao tijekom posla, dok je naoružano vozilo često kružilo oko policijske jedinice. Snajperisti na tornjevima činili su se iznimno opreznima.
Pretraga u interesu ponižavanja
Prije nego sam prionuo na posao, tri osobe iz zatvora, zajedno samnom, ispraćene su na zadnja vrata. Policajac (za kojeg sam kasnije saznao da će dobiti parkirno mjesto na krajnjoj desnoj strani parkirališta) nas je pretražio. Njegov mlitav pristup zadatku odavao je dojam da ovo radi u interesu ponižavanja, a ne sigurnosti.
Nas četvero ukrcalo se u kombi i utrkivali smo se kroz masivan kompleks betona i željeznih ćelija. Nakon što desetljeće i pol nisam proveo u nekom pokretnom vozilu, “utrkivanje” zvuči kao pretjerivanje, no žute linije na svakom parkirnom mjestu izgledale su kao da su ispucane ispod zadnjeg kraja kombija poput iz lasera. Trebalo mi je tri minute da se priviknem na kretanje iako sam sjedio mirno.
‘Plavetnilo neba bilo je jasno’
Kada sam izašao iz kombija svijet je zasjao. Nakon što sam 17 godina imao krov nad glavom, zid ili ogradu oko mene, a moj je pogled bio zasjenjen rešetkama i bodljikavom žicom, osjetio sam vrtoglavicu. Horizont se vrtio i osjećao sam se kao da bi mogao zavriti Zemlju.
Plavetnilo neba bilo je jasno, bez ikakve opstrukcije. Nisam mogao vjerovati da sam živio u takvom svijetu. Kasnije, na pola puta bojanja i stililiziranja zastava, kontura države i imena načelnika, kleknuo sam kako bih očistio kist. Kada sam pogledao okolo da vidim kako drugi napreduju, vidio sam nepoznato lice.
Glas policajca proširio se zrakom
Nosio je bijelu majicu s kragnom koja je izgledala slično mojoj osim što je njegova kragna u potpunosti bila zakopčana. On je nosio i cipele s pristojnim vezicama. Vratio sam se poslu, ali nekoliko trenutaka kasnije, glas policajca sijede kose proširio se zrakom. “Mogu li vam pomoći?”, rekao je strancu.
Prije nego što mu je uopće odgovorio, jedan od policajca došao je u vozilu za golf, promrljao nešto s ostalim policajcima i nama ostalima rekao “Odložite sve i idite na ručak”. Malo mi je bilo dosadno. Moja obitelj platila je za svu moju opremu: ostaviti je na zatvorskom parkiralištu činilo se lošom idejom.
Razvijanje psihoze
Nakon 45 minuta, kada smo nastavili raditi – naša oprema je bila tamo – čuli smo što se dogodilo. Onaj zatvorenik zapravo je bio pušten iz zatvora prije nekog vremena. On je bio u samici i nije imao televizor ili bilo kakav kontakt s ljudima. Njegova psihoza se razvijala.
Ne znam je li muškarac s parkirališta nosio svoju bolest u samicu ili ju je razvio ondje, ali ju je on definitivno odnesao doma. On je, navodno, očajno htio razgovarati s osobom zaduženom za samicu, jer je smatrao da mu je ona stavila mikročip u glavu. Zahtjevao je da se taj čip izvadi iz njega.
Policijski službenici, oboružani poluautomatskim puškama i pištoljima, okružili su ga i otjerali su ga. Mi smo završili u zatvoru zbog djela, niza djela, ili sumnje zbog toga da bismo potencijalno mogli počiniti ta djela. No, kada napustimo ovo mjesto, naše vrijeme unutar njega izravnat će račune.