Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Život

Jedan je slijepi zatvorenik za Vice ispričao svoju priču: ‘Brojim korake, to je sve što moj um može savladati’

'Do telefona ima 21 korak, do mikrovalne 38 koraka...'

Pošalji Podijeli Tweetaj

“Nisam bio slijep kada sam stigao u zatvor. Ustvari, u trenutku uhićenja, 19. travnja 2006. godine vozio sam auto. Imam glaukom, a moj vid je počeo slabjeti nakon dolaska u zatvor”, počinje za Vice svoju priču Burl Washington, zatvorenik u federalnoj kaznionici u Južnoj Karolini.

Washington je počeo služiti zatvorsku kaznu nakon što je osuđen na trideset godina zatvora zbog trgovanja narkoticima koje je završilo nečijom smrću.

Borba za drugačiju presudu pala je u vodu

Boje su počele gubiti živost, Tv je postao sve mutniji, – tako je počelo. Kupio sam naočale i stalno govorio doktorima “Moj vid je sve lošiji i lošiji”. Bilo mi je teško doći do adekvatnog liječničkog tretmana, a oči me i sada jako bole.

Kada sam počeo gubiti vid, još uvijek sam pokušavao raditi na svojem predmetu. Sjećam se da sam sjedio u knjižnici i naprezao se proučavajući pravnu literaturu. Nakon što sam potpuno izgubio vid 2012. godine, pokušaji da se izborim za drugačiju presudu ubrzo su pali u vodu.

Sada dane provodim sjedeći u ćeliji, ograničavajući na svoje usko okruženje. Tako mi je lakše, čak i ako imam osjećaj da sam sam sebe osudio na samicu. Nekada sam sudjelovao u zatvorskim programima, radio u kuhinji i izlazio u zatvorsko dvorište. Više to ne činim.

Brojenje koraka

Čak sam pitao zatvorske čuvare postoji li netko tko bi me mogao naučiti Brailleovo pismo. Ljubazno su odgovorili – Ne. Sada iz svoje sobe izlazim možda na jedan sat dnevno, da uhvatim malo zraka i otuširam se. Ako me posluži sreća, stignem do mikrovalne. To je otprilike to.

Po cijele dane razmišljam koliko koraka trebam napraviti, što moram učiniti sljedeće i kako da se pripremim. Do telefona ima 21 korak. Potom još 15 koraka do ograde, pa lijevo, još 17 koraka i stići ću do kuhinje. Do detektora metala ima 120 koraka. Da dođem do mikrovalne treba mi 38 koraka. To je sve što moj um sada može savladati – brojenje koraka.

Alarm za buđenje je namješten za pet sati. Nekada je bio namješten na šest, ali sada mi treba mnogo više vremena da uspijem stići do vrata izaći u 6:30. Sat je podešen tako da zvoni svakih deset minuta i javlja kada je 5:10, 5:20 i tako dalje. To mi pomaže jer inače ne bih imao pojma koliko je sati.

Govore mi da moram počistiti sobu

Svake večeri pripremim četkicu za zube, zubnu pastu, i druge higijenske potrepštine na ormarić, tako da znam gdje su. Više ne vidim koliko mi je soba prljava, ali svakoga dana mi govore da moram počistiti sobu, a ja pokušavam pogoditi svaku prljavštinu.

Kada idem jesti odem do vrata i pozovem svog tipa. Družimo se od prošlog listopada. Kažem mu, “Hej, Antwane“. Od me pita što je. “Čovječe, znaš što je. Vodi me.” Twan nije bio na nikakvoj obuci ili nešto, ali ja se primim za njegovo rame i onda krenemo. On me vodi od mojih vrata do menze, pobrine se da dobijem pladanj za hranu, odvede me do stola i zatim uzme moj pladanj. On me uglavnom svugdje vodi. Ponekad njega nema i onda moram sve sam. Kada se to dogodi, uglavnom se samo vratim u ćeliju.

Nema nikoga tko bi mi pročitao poštu

Neko vrijeme su me maltretirali jer sam hodao držeći se za njegovo rame – izgledalo je kao da mi je on dečko, a ne kao dobar tip koji mi pomaže da stignem od točke A do točke B. Kada hodam uokolo, držao sam se za njegovu ruku ili za rame. To me dovelo u prilične probleme.

Poslali su me u samicu zbog vlastite sigurnosti, i tamo sam se osjećao sigurnijim, jer se ne moram brinuti što će mi netko napraviti. Ali onda tako puno gubim. U samici imate pravo na samo jedan telefonski poziv mjesečno. U nekim situacijama, ne možete primati posjete. Meni osobito teško pada to što nema nikoga tko bi mi pročitao poštu. Samo gomilam pristigla pisma.

Sada imam bijeli štap, kojeg mi je dala uprava zatvora. Kada me drugi vide, sada znaju; Oh, onaj tip je slijep, nije dečko onog drugog lika. Sa štapom je sada ipak drugačije. Moj život je toliko drugačiji. Ne idem u gužve. Ne jedem sa svima ostalima. Najčešće ne izlazim na dvorište. Ne osjećam se sigurnim. Jednostavno se klonim svih ostalih.

Podijeli 16 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani