Kako je ekstremistički prosvjed protiv pobačaja sasvim slučajno rezultirao sigurnom kućom za žene

Alexandra Andersen već par godina radi kao ispomoć ženama u jednoj od pet preostalih klinika za pobačaj u američkoj saveznoj državi Alabami. Posao joj je da zajedno s nekolicinom volontera, obučena u jarko narančasto odijelo i naoružana kišobranom u duginim bojama, štiti žene koje dolaze u kliniku od salve uvreda, posramljivanja i okrutnosti prosvjednika iz redova vjerskih skupina, piše Vice.

Andersen iz vlastitog iskustva zna kroz što prolaze žene koje dolaze u njenu kliniku. Prije par godina bila je u vezi sa zlostavljačem. Zatrudnjela je i odlučila pobaciti. U njenom slučaju, prosvjednici ispred klinike nisu vršili samo psihološki pritisak. Da su je kojim slučajem uspjeli uslikati i staviti na društvene mreže, što inače rade, danas možda ne bi bila živa.

Odaberu jednu kliniku i onda urlaju na žene

Klinika u kojoj Alexandra radi danas ima i utočište za žene, sigurnu kuću koja s klinikom dijeli parkiralište. Ta je kuća danas iznimno važan resurs ženama u okolici. No, nije uvijek bilo tako. Priča o tome kako je kuća nasuprot klinke postala sigurna kuća za žene počela je na poprilično neočekivan način.

Prošle godine, organizacija Operacija spasimo Ameriku odabrala je Alexandrinu kliniku kao mjesto svog godišnjeg prosvjeda. OSA je fundamentalistička kršćanska organizacija koja se, kako objašnjavaju svojim riječima, ”bez srama zauzima za prava nerođene djece u ime Isusa Krista”. Članovi organizacije svake godine odaberu jednu kliniku za pobačaj pa pred njom tjedan dana kampiraju i čine sve kako bi posramili i uznemiravali žene koje tamo dolaze.

Potajno unajmili kuću koju su prosvjednici htjeli

Prije najavljenog prosvjeda, kuća preko puta klinike bila je prazna tri mjeseca i do tada je služila kao kuća za tulume bratstva lokalnog fakulteta. Zaposlenici klinike o njoj nisu mislili ništa, sve dok nisu saznali da članovi organizacije OSA kuću planiraju koristiti kao prosvjedni stožer. ”Kuća je toliko blizu da bi prosvjednici mogli stajati na prostoru koji spada pod okućnicu i biti doslovno na par metara od žena koje dolaze u kliniku i vikati na njih. To se ne smije dogoditi, pomislila sam, ” kaže Mia Raven, koja sigurnu kuću vodi danas.

Čim su saznali za planove OSA-e, zaposlenici klinike kontaktirali su vlasnika kuće. Ispostavilo se da je vlasnik zagovornik slobode izbora i pristao je kuću iznajmiti klinici na tri mjeseca, s opcijom produženja. ”Dobro da nisu znali šutjeti. Dva sata kasnije, imali smo kuću” ispričala je Raven. Zaposlenici klinike kuću su preuzeli mjesec dana prije prosvjeda. Najam su držali u tajnosti, a kuću su pripremili pod okriljem noći. ”Čekali smo da padne noć i parkirali sa stražnje strane. Nismo htjeli da itko zna da imamo kuću. Bojali smo se da će doći i zapaliti je,” kaže Raven.

Tip koji je volio bacati bombe na klinike

Mjesec dana kasnije, pred klinikom se okupilo dvjestotinjak prosvjednika. Smjestili su se na travnjak preko puta klinike naoružani megafonima, plakatima s raskomadanim fetusima i motkama na kojima su povješali lutke beba. Stajali su najbliže klinici što su zakonski mogli i urlali na prolaznike, bez obzira jesu li išli u kliniku ili ne. Žene su i snimali, tako da je postojala opasnost da snimke objave na društvenim mrežama.

”Bili smo pod opsadom osam dana. To su bili najstresniji dani mog života. Par metara od mene stajao je čovjek koji je bio osuđivan zbog bacanja bombi na klinike za pobačaje” priča Raven. Kuća je služila kao važna tampon zona između prosvjednika i klinike i mjesto na kojem su se protuprosvjednici mogli okupljati i organizirati. Za vrijeme opsade Raven i kolege shvatili su kako potreba za mjestom u kojem će se aktivisti za pravo izbora moći okupljati i organizirati neće nestati s prosvjedom. Bilo im je važno i da kuća ne padne u ruke opozicije.

Zaobilaženje birokratskih prepreka

Diljem Amerike kraj klinika za pobačaj postoje takozvani ‘Krizni centri za trudnoću”, mjesta koja drže borci protiv pobačaja čiji je cilj ženama pružiti informacije o opcijama koje imaju u slučaju neželjene trudnoće. Centri su, kako kažu zaposlenici klinike, mjesta u kojima se dezinformacijama i nametanjem krivnje žene tjera da odustanu od pobačaja. Postojala je izvjesna opasnost da se kuća do klinike pretvori u jedan takav centar.

S druge strane, kuća bi mogla poslužiti kao mjesto koje bi ženama pomoglo da izdrže birokratske prepreke pobačaju. U Alabami po zakonu žena mora osobno doći u kliniku zatražiti pobačaj i zatim čekati 48 sati prije no što se on može odraditi. Mnoge žene to jednostavno ne mogu izvesti jer im je i najbliža klinika kilometrima daleko od mjesta stanovanja i ne mogu financirati prijevoz.

‘Imam pištolj i ne idem kući istim putem’

Otvaranjem sigurne kuće, zaposlenice klinike postale su mete, i toga su svjesne. Raven kaže da se boji mogućih pucnjava i pokriva tablice auta jer su poznati slučajevi da protivnici pobačaja otkriju adrese preko tablica. ”Nosim pištolj i imam dozvolu za njega. Nikada ne idem kući istim putem dva dana za redom. Blizu sigurne kuće ima dućan koji mi se sviđa, ali kada idem tamo parkiram ulicu dalje. Kada idem na neki javni događaj, nosim vlasulju” priča Raven.

Ni doktori koji rade u klinici ne osjećaju se sigurno. Nijedan od tri doktora koji rade u klinici ne živi o Montgomeryju, gradu u kojem se klinika nalazi. Kažu da žive ”gore na sjeveru” i u rotirajućem rasporedu lete dolje za Alabamu. ”Svaki put kada dođem u kliniku, jedan me prosvjednik koji je stalno ispred pita zašto sam tu. Kažem mu da sam tu zato što je vikao na mene kada sam ja radila pobačaj, zato što i dalje ne poštuje živote žena i zato što nijedna žena ne bi smjela prolaziti kroz ovakva sranja da bi dobila zdravstvenu zaštitu,” ispričala je Alexandra.