Nekad je nužno odabrati stranu

Kako sam se suočila sa svojom užasno bolnom i neizlječivom bolesti koju ima još samo 55 ljudi na svijetu

Detaljan dnevnik Jasmine Maroš (25) iz Vukovara

Bila je Stara Godina. Ležala sam u osječkoj bolnici. Bila sam jedini pacijent na odjelu. Ostali su još za Badnjak otišli kućama. Mene su zbog rizičnog zdravstvenog stanja ostavili u bolnici. Razmišljala sam što se događa kod kuće, u Vukovaru. Mama je sigurno pekla odojak, kuhala sarmu i završavala francusku salatu, a ekipa iz razreda spremala se za doček nove 2009. godine. Blagdanska euforija počela je prije mog odlaska u bolnicu.

Cijeli razred danima je pričao samo o novogodišnjem tulumu. Odlučili su skupiti novac i iznajmiti neki kafić. Jedna cura hodala je po razredu i skupljala novac. Mene je svaki puta zaobišla. Znala je da sam teško bolesna. Uskoro idem u bolnicu i neću im se pridružiti. Ostale cure dogovarale su se što će odjenuti. Kada bih se pojavila među njima, naglo bi zašutjele. Bilo je oko devet sati navečer. U bolnici je bilo neobično tiho.

Doček Nove u bolnici

U gradu je doček već počeo. Sa svih strana je treštala muzika. “Pozvoni ako me trebaš. Ja ću biti u blizini”, rekla mi je medicinska sestra dok je za sobom zatvarala vrata. Pridružila se ostalim sestrama na improviziranom dočeku u nekoj bolničkoj prostoriji. Mobitel mi je neprestano vibrirao. Stalno su mi dolazili MMS-ovi s tuluma. Frendovi iz razreda su znali da sam usamljena i htjeli su mi dočarati atmosferu s dočeka. Stavila sam mobitel na vibraciju i okrenula se prema stolu na kojem se nalazila kutija Normabela.

Jasmina svako malo upada u krize kada u nogama trpi abnormalnu bol
Jasmina svako malo upada u krize kada u nogama trpi abnormalnu bol

Uzela sam jedan. Silno sam htjela što prije zaspati, usnuti prije ponoći i izbjeći vatromet. Nisam imala snage slušati tuđe veselje. Probudila sam se oko pola 11 ujutro. Na stolu se nalazila tacna sa sendvičem i jogurtom. Na mobitelu me dočekalo mnogo čestitki i neodgovorenih poziva. Stigla je Nova godina.

Rođena sam 1991. godine. U ono grozno ratno doba. Živjeli smo u Borovu. Mama i tata su mi se razveli kada sam imala osam godina. Tada sam se s mamom Žarkom i sestrom Valentinom preselila u obližnje Borovo Naselje. Jednog jutra sestra mi je predložila da biciklom odemo kod bake u Borovo. To mi se činilo fora. Sestra je pedalirala, a ja sam sjedila na rami. Noge sam držala u zraku. U jednom trenutku ostala sam bez snage, naglo sam spustila noge, a desna je završila među žicama na kotaču. Osjetila sam groznu bol. Ne sjećam se kako smo na kraju došle do bake, pješice ili biciklom. Baka me natjerala da legnem u krevet, cijeli dan mi je stavljala hladne obloge na nogu.

Mislili su da privlačim pozornost

Sljedećih sedam dana nisam mogla ustati iz kreveta. Svakoga dana bol je postajala sve intenzivnija. Mama me najprije odvela liječniku opće prakse koji nas je poslao na kirurgiju u vukovarskoj bolnici. Doktori su zaključili kako ništa nije slomljeno. Rendgen nije pokazivao da postoji opravdan razlog za toliku bol. Svi su postali prilično sumnjičavi. Mislili su da pokušavam eskivirati nastavu ili privlačim pozornost zbog razvoda roditelja. Donekle su bili u pravu. Razvod mi je stvarno teško pao.

Godinama nisam mogla prihvatiti da moji roditelji više nisu zajedno. Ponekad sam u prsima osjećala nekakvu oštru bol, zbog koje bih ostala bez zraka. Gušenje je vjerojatno bilo na psihičkoj bazi, ali ova bol u nogama zasigurno nije. U to sam bila prilično sigurna. Vjerovao mi je samo profesor Nenad Dejanović, psiholog u vinkovačkoj Općoj bolnici. Kod njega sam povremeno dolazila zbog razvoda roditelja. Bio je predivan čovjek.

“Ehlers-Danlosov sindrom uzrokuje abnormalnu pokretljivost zglobova, propadanje organa i intenzivnu bol. Tada sam se prisjetila svih onih bizarnih prizora iz djetinjstva kada sam zglobove mogla staviti u neprirodan položaj”

Njemu sam se potpuno otvorila, pričala mu kako se osjećam i teško podnosim tuđe nerazumijevanje. Rekla sam mu kako mi nitko ne vjeruje da me već nekoliko mjeseci bole noge. Psiholog mi je obećao da će popričati s mojom mamom. Kada smo završili razgovor, poslao me je iz ordinacije i pozvao mamu. Ne znam što se unutra zbivalo, kako ju je uvjerio, ali nakon tog razgovora mama počela je ozbiljnije shvaćati moja bolna jaukanja.

Komplikacije nakon operacije krajnika

Na putu prema kući napokon sam joj detaljno opisala svoju bol. Pojavljuje se iznenada, drži me nekoliko dana, a onda se naglo povuče. Sljedećeg jutra probudila bih se potpuno zdrava. Bol bi se povukla. Godinu dana nakon nezgode na biciklu zbog čestih upala uha završila sam na operaciji krajnika. Uopće se nisam bojala. Imala sam samo devet godina i nisam imala pojma što me čeka. Operirana sam pod općom anestezijom, u vukovarskoj bolnici.

Nakon zahvata cijeli dan sam obilno povraćala krv. Doktori su prolazili pokraj mojeg kreveta i ponavljali istu frazu: “Ne brinite. To je potpuno normalno”. Mama i tata su postali jako nervozni. Jedan liječnik se 24 sata nakon operacije napokon zaustavio pokraj mog kreveta. Iznenadio se koliko krvarim i odmah me poslao u operacijsku salu. Tamo su mi satima čistili ugruške od krvi. Ustanovili su da imam manjak faktora XII u krvi. Moja krv se zbog toga jako teško zgrušava, rane duže zarastaju, lako dobivam modrice, a menstruacija traje oko 15 dana.

Iz bolnice sam puštena nakon nekoliko dana. Bol u nogama i dalje nije jenjavala. Uvijek se pojavljivala na isti način. Najprije bi me zabolio zglob lijeve noge, a ubrzo zatim i desne. Ležala sam u krevetu, gutala tablete protiv bolova i kretala se uz pomoć štake. Zbog toga sam često izostajala iz škole. Nisam odlazila u park, nisam se družila s ostalom djecom. Danima sam čekala da se bol povuče. Ponekad bi nestala nakon dan ili dva, a često sam u krevetu provela i cijeli mjesec. Nije bilo pravila.

Odrasla je s mamom Žarkom i sestrom Valentinom
Odrasla je s mamom Žarkom i sestrom Valentinom

Hipohondrična curica

Kada bi se bol povukla, onda bih veselo skočila na noge i spustila se u kuhinju. Na brzinu sam nešto doručkovala, stavila ruksak na leđa i odjurila u školu. Ljudi su postali sumnjičavi i počeli su postavljati pitanja. Nije im bilo jasno kako jedan dan trčkaram po parkovima, šećem se uz Dunav i igram graničara, a onda se na mjesec dana zatvorim u kuću. Mama nije paničarila. Nedavno mi je priznala kako se užasno brinula, ali se pretvarala da drži sve pod kontrolom.

Često se šalila: “I gospođice, boli li vas danas? Da vam spremim sendvič za školu ili ćete ostati kod kuće”. Vodila me na pregled raznim vukovarskim i osječkim ortopedima. Nitko nije mogao postaviti dijagnozu. Doživljavali su me kao neku luđakinju, hipohondričnu curicu koja već dvije godine inzistira na nekoj fiktivnoj bolesti. Jesen 2005. godine. Bila sam u školi. Profesorica iz zemljopisa pričala je o europskim jezičnim skupinama, klinci su slušali, a mene je mučila neka glupa bol u trbuhu.

“O, Isuse Bože, neću valjda opet morati tražiti da me pusti s nastave. Ovoga puta zbog trbuha”, pomislila sam. Trpjela sam još 20-ak minuta. Onda sam se naglo digla sa stolca i zamolila profesoricu da me pusti kući. Nije me ništa pitala. Samo je kimnula glavom i nastavila predavanje. Znala je da sam boležljiva cura. Svako malo me nema u školi. Odjurila sam do odvjetničkog ureda u kojem je mama radila. Požalila sam joj se na bol u trbuhu. U vukovarskoj bolnici su nas odbili primiti.

leto-2016Kako sam pala u komu

Zbog komplikacija nakon operacije krajnika poslali su nas u Osijek. Na putu prema Osijeku rekla sam mami kako imam osjećaj da će mi se opet dogoditi nešto ružno. Valjda sam se sjetila iskustva s operacije u Vukovaru. Obećala je da neće. “Gospođo, nema teoretske šanse da je kod vaše Jasmine smanjen faktor XII. To je iznimno rijetka pojava”, rekao je kirurg. Mama mu je odgovorila kako samo prenosi informacije koje je dobila u Vukovaru. Kirurg je nastavio s cinizmom.

“Vaša kćer mora na rutinsku operaciju slijepog crijeva. Ali zbog vaših strahova operaciju ćemo odgoditi za sutra”, rekao je. Kirurg je tijekom noći navodno proučavao komplikacije koje može uzrokovati smanjen faktor XII. I dalje sam osjećala bol u trbuhu, koja se, naspram onoj u nozi, činila poput škakljanja. Operacija je završila relativno brzo. Kući sam puštena nakon dva dana. Medicinske sestre su mi naredile da se spremam. Trebao im je slobodan krevet.

U Vukovar sam se vratila u katastrofalnom stanju. Mama je bila jako zabrinuta. Neprestano je ulazila u sobu i stavljala ruku na moje čelo. Sljedećeg jutra probudila sam se u groznici. Bila sam u znoju i neprestano sam se tresla. Imala sam temperaturu 40. Mama je nazvala ujaka i zamolila ga da nas hitno odveze u Osijek. Ispružila sam se na zadnjem sicu, a glavu sam naslonila na mamino rame. Gledala sam kroz prozor. Ispred mojih očiju izmjenjivale su se table s nazivima sela.

Događaj koji ignoriram

U jednom trenutku počela sam gubiti svijest. Bilo mi je neopisivo vruće. Nisam mogla normalno disati. Pomislila sam: “Ovako, dakle, izgleda smrt”. U komu sam pala nekoliko kilometara prije ulaska u Osijek. Sljedećih šest sati doktori su se borili za moj život. Onaj isti kirurg, koji nije vjerovao da imam problema sa zgrušavanjem krvi, u jednom trenutku izašao je iz operacijske sale. Mami je rekao: “Gospođo, jako mi je žao”. Nastavio je mrmljati kako upravo pripremaju papire za moju sahranu i njegovu tužbu.

Mamu je zamolio za razumijevanje. Do sada se nije sreo s ovakvim slučajem. Mama mi je samo jednom prepričala ovu situaciju. Tom prilikom je dugo plakala. Kasnije o tome više nismo pričale. Jednostavno pokušavamo ignorirati ovaj događaj. Kao da se nije dogodio. U jednom trenutku sam se nakratko osvijestila. Iznad mene je bilo bezbroj žarulja, a oko mene doktori. Nisam im vidjela lica, samo sjene. Htjela sam ih zamoliti da ugase svijetla, ali nisam mogla pustiti glas. Jedan doktor je očito shvatio da sam budna. Objasnio mi je da sam imala izljev krvi u abdomenu.

“Ljudi su postali sumnjičavi i počeli su postavljati pitanja. Nije im bilo jasno kako jedan dan trčkaram po parkovima, šećem se uz Dunav i igram graničara, a onda se na mjesec dana zatvorim u kuću. Mama mi je nedavno priznala kako se užasno brinula, ali se pretvarala da drži sve pod kontrolom”

Izgubila sam šest litara krvi. Moje tijelo nikako nije htjelo prihvatiti transfuziju. Zatvorila sam oči. Doktor je valjda mislio da sam ponovno izgubila svijest. Čula sam ga kako govori: “Pokušajte još jedanput. Ako ovoga puta ne uspije, pustite je neka umre”. Nakon ove, posljednje transfuzije napokon sam došla k sebi. Doktori su bili euforični. Govorili su mi kako sam ih pošteno namučila. Nekoliko sati nakon toga na odjelu se pojavila moja mama. “Jesam ti rekla da će se ponoviti ona situacija iz vukovarske bolnice”. Mama mi rekla da zaboravim što se dogodilo.

Duga potraga za dijagnozom

Bitno je da sam živa. U bolnici sam ostala dva mjeseca. Nisu me htjeli otpustiti dok nisu bili sigurni da sam se potpuno oporavila. Onaj kirurg je prilikom otpusta dogovorio pregled kod poznate zagrebačke hematologinje Silvije Župančić. Iz bolnice sam izašla u lipnju 2005. godine. Nakon povratka iz bolnice danima sam bila užasno bezvoljna. Nisam se ponašala kao neka heroina koja je upravo pobijedila smrt. Osjećala sam da moje tijelo krije zagonetku koju tek moramo riješiti.

Proslava mature 2010. godine
Proslava mature 2010. godine

Okej, preživjela sam kompliciranu operaciju slijepog crijeva, ali što se događa s mojim nogama? Nisam mogla dočekati datum pregleda kod poznate doktorice. Bila sam uvjerena da će ona napokon odgovoriti na ovo pitanje. Nakon povratka iz osječke bolnice nikome nisam govorila o svojim tegobama. Bilo mi je glupo govoriti da sam bolesna kad nisam imala nikakvu dijagnozu. Što da im kažem? Bilo mi je lakše šutjeti. Moji prijatelji su tada već počeli izlaziti.

Pridružila sam im se samo kada me nije boljela noga. Nikada nisam bila ljubomorna na njih, nego sam bila bijesna na svoju misterioznu bolest. S vremenom sam se smirila. Kasnije sam bila sretnija kada sam se probudila bez bolova, nego nakon izlaska s prijateljicama. Prvi pregled kod profesorice Župančić bio je u listopadu 2005. godine. Ona također nije mogla vjerovati da imam rijedak poremećaj krvi. Zbog toga je nekoliko puta ponovila pretrage. Ponašala se prilično rezervirano.

“A što je s mojim nogama?”

Na kraju je ipak potvrdila da imam snižen faktor XII i XIII. Od sada moram uzimati terapiju. U slučaju bilo kakvog krvarenja, pa čak i menstruacije, četiri puta dnevno moram uzimati nekakve ampule. Jedva sam čekala da doktorica završi izlaganje o mojoj krvi. Ustvari, cijelo vrijeme sam se pravila kao da je slušam. Kimala sam glavom, a u sebi sam smišljala način kako da razgovor preusmjerim na moje noge. Kako da joj kažem da me uopće ne zabrinjava krv, nego moji zglobovi.

Kada mi je pružila povijest bolesti, znala sam da je pregled gotov. Žena se digla sa stolca. Žurilo joj se. Počela sam joj govoriti o svojim nogama, o boli koja ne prestaje već šest godina. Bila je iznenađena. Sljedećih nekoliko godina poslala me je kod bezbroj ortopeda i neurologa. Tek je nakon šest godina posumnjala na Ehlers-Danlosov sindrom, odnosno vrlo rijedak poremećaj koji uzrokuje propadanje vezivnog tkiva. Tražila je drugo mišljenje.

Uputila me profesoru Zoranu Mitroviću na Rebro, koji je potvrdio njezine sumnje. Nedugo nakon toga osječka kardiologinja Sanja Dorner na mojem srcu otkrila je rupicu, što je također bila još jedna potvrda moje rijetke dijagnoze. U sljedećih nekoliko godina obišla sam brojne specijaliste, ortopede, neurologe i genetičare. Svi su tvrdili kako Ehlers-Danlosov sindrom u Hrvatskoj nije moguće dokazati. Bila sam očajna. Htjela sam od svega odustati.

Proslava mature u Borovu

Završila sam srednju školu za računalnog tehničara. Tijekom srednje škole rijetko sam izlazila. Zbog toga sam užasno htjela otići na maturalnu večeru. Sjećam se kako sam tih dana ponavljala: “Samo da me ne bole noge..” Te subote probudila sam se potpuno zdrava. Na brzinu sam pronašla slobodan termin kod frizera. Predvečer sam na sebe navukla bordo haljinu bez rukava. Proslava mature održavala se u jednom svadbenom salonu u Borovu Naselju.

Cijelu večer sam promatrala prijatelje iz razreda. Bili su posebno dobro raspoloženi. Vjerojatno su imali planove za budućnost. Jedni su počeli tražiti posao, a drugi su planirali nastaviti školovanje. Bila sam jedina osoba u dvorani bez ikakvih planova. Cura koja živi za dan kada može ostati iz kreveta. Na jednom pregledu na Rebru doktorica Ingeborg Barišić je predložila da napravim tipizaciju tkiva, što se pokazalo bezuspješnim, jer je moje tkivo odumrlo. Pretraga nije uspjela. Na kraju mi je predložila da kompletnu dijagnostiku obavimo u Belgiji.

Istoga dana na internetu sam saznala da će trošak iznositi nekoliko desetaka tisuća eura. Na povratku iz Zagreba sjedila sam kraj mame u busu. Vozili smo se autocestom prema Vukovaru. Dugo smo šutjele. Mama me nije htjela niti pogledati. Znala sam o čemu razmišlja. Progovorila je tek kada smo prošli izlaz za Novu Gradišku. “Moja Jasmina, odakle nama toliki novac”. Nisam joj ništa odgovorila. Tada sam pomislila da za mene nema šanse, zauvijek ću ostati klinka koja izmišlja bolesti.

“Otvorila sam Gmail. U inboxu se crnio jedan nepročitan mail. Prepoznala sam naziv belgijskoga kliničkog centra. Sindrom je potvrđen. Dugo sam piljila u monitor. Razmišljala sam o svome djetinjstvu. Moja bolest je upravo dobila ime”

Velika humanitarna akcija

Ipak, jedna moja prijateljica pokrenula je humanitarnu akciju. Odazvalo se mnogo ljudi. Novac se prikupio za manje od mjesec dana. Osjećala sam se baš nekako čudno. Dirnulo me razumijevanje velikog broja nepoznatih ljudi, ali istovremeno sam se strašno umorila od ponavljanja iste priče. “Bolujem od rijetke bolesti… Moram ići u Belgiju… Trošak liječenja iznosi….”. Danima sam svima prepričavala najsitnije detalje o svojoj bolesti. Gdje boli, kako boli…. Jednoga dana šetala sam prema centru Vukovara.

Na ulici sam naletjela na stariju ženu koju sam poznavala samo iz viđenja. Nikada nismo izmijenile niti jednu riječ. Potrčala mi je u susret i snažno me zagrlila. Rekla mi je da ću u Belgiji sigurno ozdraviti. Nije mi dala priliku da joj objasnim kako neću. Ne idem na liječenje, nego po dijagnozu. Žena se nije zaustavljala. Samo je ponavljala da se ne smijem predati, uskoro ću biti zdrava. Odustala sam. Nisam joj htjela ništa objašnjavati. Čekala sam je da završi.

Kao jednomjesečna beba
Kao jednomjesečna beba

Zahvalila sam joj na lijepim željama i nastavila hodati prema gradu. Kasnije sam saznala da su neki ljudi komentirali da skupljam novce za novi auto. Na meni se, navodno, ne vidi da sam bolesna. Prema nekoj čudnoj logici bolest se mora vidjeti na prvi pogled. Ako se smiješ, šećeš po gradu i zezaš s prijateljicama, onda nisi bolestan. U Belgiju sam stigla u ožujku 2011. godine. Ostala sam šest dana. Medicinsko osoblje Ghent University Hospital-a je bilo fenomenalno.

Nevjerojatno iskustvo u Belgiji

Takvo nešto u Hrvatskoj nikada nisam doživjela. Danas, kada satima sjedim u nekoj čekaonici u osječkoj bolnici, često se prisjetim jedne situacije u Belgiji. Čekala sam pregled kod poznate svjetske genetičarke. Kasnila je pet minuta. Otvorila je vrata i ispričala se. Pitala me može li kasniti još pet minuta jer nije uspjela do kraja obraditi pacijenta. Ostala sam bez teksta. “Yes. Naravno. You can..”, promrmljala sam.

Genetičarka je proučila moje papire i poslala me u laboratorij kako bih obavila na pretragu. Tamo su mi uzeli uzorke mišićnog tkiva. Rekli su mi da će nalazi biti gotovi za tri mjeseca. Postat će ih mailom. Doktorica mi je odmah dala do znanja da vrlo vjerojatno imam Ehlers-Danlosov sindrom. Objasnila mi je da ovaj sindrom uzrokuje abnormalnu pokretljivost zglobova, propadanje organa i intenzivnu bol. Tada sam se prisjetila svih onih bizarnih prizora iz djetinjstva kada sam zglobove mogla staviti u neprirodan položaj.

Bila sam s curama u slastičarnici. Čekale samo da konobar donose kesten kocke. Svrbio me lakat. Cure su počele vrištati: “De, molim te, nemoj to raditi”. Pogledala sam prema svojoj ruci. Okrenula sam lakat za 360 stupnjeva. Oduvijek sam zglobove mogla okretati u svim smjerovima. To mi nije bilo čudno. Mislila sam kako sam samo malo gipkija od ostalih. Belgijska doktorica objasnila mi je da propadanje vezivnog tkiva uzrokuje nepodnošljivu bol u zglobovima. Bolest je neizlječiva. ” Želim ti svu sreću”, rekla mi je na zadnjem pregledu.

img-20161122-wa0001

Napokon dijagnoza

Iz Belgije sam se vratila mirnija. Nisam trebala čekati nalaze. Znala sam da imam Ehlers-Danlosov sindrom, od kojega boluje samo 56 ljudi u svijetu. Ja sam jedina u Hrvatskoj. Znala sam da više neću morati lutati od jednog do drugog doktora. Imat ću ispričnicu koju mogu pokazati onima koji se podsmjehuju što mjesecima ne izlazim iz kuće. Dobit ću papir koji dokazuje da nisam luda i hipohondrična. Službena potvrda stigla je u lipnju 2011. godine. Bilo je oko pola osam navečer.

Mama je gledala Dnevnik Nove TV, a ja sam bila u svojoj sobi. Podigla sam se iz kreveta i na štakama odšepala do kompjutera. Otvorila sam Gmail. U inboxu se crnio jedan nepročitan mail. Prepoznala sam naziv belgijskoga kliničkog centra. Sindrom je potvrđen. Dugo sam piljila u monitor. Razmišljala sam o svome djetinjstvu. Moj život obilježila je bolest koja je upravo dobila ime. Zbog bolova često koristim morfijske flastere. Klasične tablete više ne djeluju.

Flasteri izazivaju užasno neugodne nuspojave. Koristim ih samo nekoliko mjeseci, a nakon toga pravim dulju pauzu. Na njih se svaki put moram navikavati. Prvoga dana najčešće povraćam, ne mogu ništa jesti niti normalno spavati. Osjećam se poput narkomanke. Nisam svjesna što se oko mene događa. Kao da živim u nekom paralelnom svijetu. Cijeli dan ležim u krevetu, tresem se i čekam da se moje tijelo navikne na enormne količine morfija.

Panika zbog rupice na srcu

Prije dvije godine prekvalificirala sam se u farmaceutskog tehničara. Međutim, zbog bolesti nikada nisam radila. Moram paziti da se ne ozlijedim i umorim. Sada imam 25 godina. Bezuspješno pokušavam pronaći doktora koji mi može pomoći. U Hrvatskoj ne postoji niti jedan specijalist koji bi me mogao riješiti boli u nogama. Ne mogu ostvariti pravo na invalidninu jer moj sindrom u Hrvatskoj nije poznat.

‘Izgubila sam šest litara krvi. Moje tijelo nikako nije htjelo prihvatiti transfuziju. Zatvorila sam oči. Doktor je valjda mislio da sam ponovno izgubila svijest. Čula sam ga kako govori: “Pokušajte još jedanput. Ako ovoga puta ne uspije, onda je pustite neka umre”‘

Nedavno sam se za pomoć obratila predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Sabora Boži Petrovu. Nitko od njih mi nije odgovorio na moje pismo. Prošle godine saznala sam da se moja rupica na srcu proširila, što je bila prilično loša vijest, jer većina osoba s Ehlers-Danlosovim sindromom umire zbog komplikacija sa srcem. Sljedećih nekoliko dana bila sam u depresiji. Nisam izlazila iz sobe i nikome se nisam javljala na telefon.

Izvukla sam se tek kada sam počela razmišljati poput ostalih pacijenata koji boluju od teških bolesti. Mi se ne smijemo plašiti smrti ni planirati budućnost. Kada se ujutro probudim bez boli, odmah nazovem svoju prijateljicu Anđelku. Sredim se i izađem u grad, sjednemo na kavu ili uz Dunav.