Kako se fenomen vampira pojavio u nekoliko odvojenih kultura. I zašto su ljudi počeli vjerovali u njih

Zaraze su bila zastrašujuća stvar prije doba medicine. Kuge i epidemije mogle su se pojaviti bez upozorenja, a one bi uzrokovale smrt i pošast, piše BBC. No, nije se radilo samo o kugama. Ostale bolesti – koje su nam prenijele životinje ili koje su bile genetske – mogle su uzrokovati oboljenja za koje nije bilo objašnjenja.

Ljudi su se tada okrenuli nadnaravnom. Neke od tih bolesti pomogle su u širenju priča o jednom od najodrživijih i najraširenijih mitskih bića u ljudskoj civilizaciji – vampiru. Vampiri – živi mrtvaci koji svaku noć izlaze iz svoji grobova kako bi se hranili krvlju živih osoba – postoje od doba drevnih Grka.

U bolestima vidjeli djelovanje nadnaravnog

Iako su neki veliki stari filozofi kojima se danas divimo imali i do sedamdeset godina, smatra se da je životni vijek u drevnoj Grčkoj iznosio oko 28 godina; stoljećima prije nego su postojale sanitarne infrastrukture, skladištenje i antibiotici, bolesti su bile rasprostranjene i vjerojatnost da će ljudi umrijeti od njih bila je puno veća.

No, bez mikroskopa kojim bi poručavali te male uzročnike bolesti, društva u drevnim vremenima su u mnogim bolestima vidjeli djelovanje nadnaravnog. Recimo porfirija, koja uzrokuje heme, kemijski sastojak koji pomaže hemoglobinu da se nalazi u našoj krvi.

Zbog bolesti izgledali poput vampira

Pacijenti su patili od svrabeži, osipa i plikova svaki puta kada bi njihova koža bila izložena suncu. U najgorem slučaju – a radilo se o rijetkim situacijama – njihove desne bi se povlačile od zubi, zbog čega bi oni izgledali istaknuto.

Njihove tjelesne izlučevine bile bi purpurne boje, poput neprobavljene krvi. Efekt osjetljivosti na svjetlo može biti toliko težak da bi osobe koje su patile od toga izgubile uši i nos – fizionomski bi izgledali poput vampira, recimo Nosferata.

Mit se proširio iz istočnih regija

Osobe koje su patile od ove bolesti imale bi simptome koji nisu izgledali onako kako ih se često opisivalo. Desiree Lyon Howe iz Američke fundacije za porfiriju rekla je da u svijetu vjerojatno nije postojalo više od nekoliko stotina teških slučajeva porfirije. No ove posljedice vjerojatno su bile veće u društvima tijekom srednjeg vijeka koja su većinom imala slabiji kontakt s vanjskim svijetom i manju raznolikost gena u zajednici.

Ruralna područja i sela u Transilvaniji uklapala su se u to. Radi se o formi istočnih europskih regija poput Transilvanije iz kojih se mit o vampiru proširio zapadno. Autor Roger Luckhurst, koji je uređivao reizdanje “Drakule” Brama Stokera za Oxford World’s Classic, istraživao je uvjete koji su širli vjerovanja o vampirima i pokazao da je mit postao popularan u ranom 18. stoljeću.

Priče koje su zvučale uvjerljivo

“Prvo spominjanje riječi vampir u engleskom jeziku datira iz 1730-ih, u novinama koje su donosile vijesti s rubnih područja Europe o tijelima koja su iskapana i koja su izgledala napuhnuto i imala svježu krv oko usta. Oni su izvjestili da ove priče dolaze od seljaka, no one su ispričane tako da zvuče veoma uvjerljivo.”

Kada su nesreće pogodile ta ruralna područja – kuga, umiranje stoke – mnogi su prstom uperili na duh živog mrtvaca koji vreba ljude. Prva stvar koju su ljudi pritom radili bila je iskopavanje osobe koja je zadnja umrla u tom mjestu. Ali, to bi vodilo do drugog problema – medicina je bila tek u povojima, pa određivanje je li osoba umrla nije prolazila bez grešaka.

Neizbježna smrt radi bjesnoće

Bolesti poput katalepsije, tijekom koje su ljudi bili u katatoničnom stanju i pritom je bilo teško odrediti njihov puls, uzrokovale su da se ljudi pokapaju živi. Kada bi se oni probudili, bili su toliko ljuti da su zbog straha i gladi počeli gristi vlastito tijelo – a to je, vjerojatno, objašnjenje zašto je na nekim tijelima pronađena svježa krv.

Većina ljudi u tim zajednicama držala je životinje; sama sela su obično bila u blizini šuma i šumskih područja koja su dom mnogih drugih životinja. Prije nego je otkriveno cjepivo, bjesnoća je bila česta. Jednom kada su se simptomi – uključujući averziju prema svjetlu i vodi, agresiju, ugrize i ludilo – razvili, smrt je bila neizbježna. Nije bilo lijeka.

‘Morali ste zapamiti svoju ljudskost’

“Bjesnoća je vjerojatno bila poveznica s vukodlacima”, rekao je Luckhurst. “Ljudi su postali nekulturni zbog ovog kontakta sa životinjama. Postoji razina folklornog znanja o mitu o vukodlaku, upozorenje za ljude da se pretjerano ne povezuju s prirodnim svijetom. Morali ste zapamtiti svoju ljudskost.”

Izolacija mnogih društava, koja su bila udaljen od civiliziranih gradova poput Pariza i Londona, mogla je doprinijeti na drugi način. “U tim mjestima je postojala mala raznovrsnost u prehrani, posebno u planinskim područjima, i ljudi bi često patili od bolesti poput gušavosti”, rekao je Luckhurst.

Mnoge kulture širile mit o vampirima

Nedostatak hranjivih namirnica učinila je ljude osjetljivijima na bolesti, ali je u nekim slučajevima mogla pogoršati efekte nekih stanja koja su sakrivena u ljudskim genima. “Način na koji su ove vampirske priče utjecale na ljude koji su u 18. stoljeću živjeli u Londonu i Parizu i čitali ih u novinama, govori o tome koliko smo civiliziran i napredni, te prikazuje praznovjerne katoličke seljke koji su živjeli na rubnim područjima Europe.”

Interesantno je da postoje mnoge kulture diljem svijeta – na različitim kontinentima u različitim vremenima – koje su širile mit o vampirima. Postoje priče o manananggalu na Filipinima i Peuchenu u Čileu; Baobhan Sithu u Škotskoj i Yara-ma-yha-whou kod različitih australskih plemena.

Vampiri su objašnjenje za nepoznato

Esencijalno, mit o vampirima nije se pojavio samo zbog bolesti, rekao je Luckhurst. Vampiri su uvijek, izgleda, dolazili izvan udobnosti naših domova – bilo da se radi o kolibi u Transilvaniji, engleskom domu ili drevnoj Ateni. “Uvijek dolaze od nekud drugdje; u drevnoj Grčoj barbari koji nisu bili iz grčkog svijeta bili su kanibali i ispijali su krv, mogli su izvoditi sve vrste crne magije. U drugim mjestima, postojala su paganska plemena.”

Čak i u Južnoj americi, kaže Luckhurst, vampiri u koje su Inke vjerovale dolazili su iz divljine izvan gradova. Vampiri nisu samo bili objašnjenje za bolesti koje nismo mogli razumijeti, nego za sva ona strana, nepoznata mjesta i ljude koji su živjeli u njima.