Kao klinac gledao sam strica kako igra Heroje. I zavolio videoigrice. Ovo je lista mojih najdražih likova ikad

Jučer sam bio dežuran do šest. Bio sam doma i oko pet i četrdeset sam predao jedan članak. Sad, ostala su mi dva moguća scenarija. Ili će mi urednica poslati poruku “Hvala, gotov si za danas” ili će mi poslati “Ajde još ovo nabrzinu”. Upalio sam PlayStation. Dok se igrica učitava saznat ću koji će se scenarij odigrati. Ako se dogodi prvi, zahvalit ću se i nastaviti igrati. Ako bude drugi, pritisnut ću pauzu.

Na televizoru se pojavio logo PlayStationa. Dobio sam poruku od urednice. “Jerko, jel’ ti igraš igrice?”. Protrnuo sam. Potpuno svjestan koliko je to što radim glupo, oprezno sam se okrenuo oko sebe. I dalje sam bio sam u sobi. Dok sam se još borio s tom zona sumraka jezom, dobio sam još jednu poruku: “Koji su ti najdraži likovi u igricama?”…

1. Lei Wulong/Tekken 3

Lei je bio moj igrač u Tekkenu. I to ne iz nekih pretjerano plemenitih razloga. Leia sam volio jer sam u Tekkenu bio dosta loš, a s njim sam znao pobijediti na prevaru. To mi je u okrutnoj konkurenciji ‘pobjednik ostaje’ forme u zadimljenim studentskim sobama bio jedini način da preživim ili bar koliko toliko izbjegnem sramotu.

Kad netko zna igrati Tekken, može postati doslovno nepobjediv s nekim igračima. Mom je burazu, na primjer, bilo zabranjeno igrati s Eddijem jer ga onda nitko nikada ne bi skinuo s plejke. To nam nije sad nešto puno pomagalo jer je bio praktički nepobjediv i s Ninom i s Yoshimitsuom, ali smo protiv njih bar u teoriji imali šanse. Većina naših prijatelja pokušavala bi mu se suprotstaviti si Hwoarangom ili Lawom, ali Lei je bio moj čovjek.

Tko god mi je bio protivnik (osim buraza s Eddijem) šanse za pobjedu bile su mi 50:50. Morao sam samo pogoditi prvi udarac nogom. Ako bi mi uspio, a često bi jer je Lei bio relativno brz, mogao bi protivnika našutavati po zraku do kraja runde, bez da se ikako uspije obraniti. Bio je to klasični kukavičluk, ali me nije bilo briga. Bilo mi je draže da me psuju nego da moram sat vremena čekati dok moj buraz ne išamara sve frendove u krug.

2. Jing Sung Park/ PES 6

Jing Sung Park inače postoji kao stvarna osoba, ali sada ne pričamo o toj stvarnoj osobi. Jing Sung Park je u stvarnom životu bio dosta solidan nogometaš, legenda južnokorejske reprezentacije i grijač klupe u Manchester Unitedu, što je u svakom pogledu jedna vrlo pristojna karijera. Jing Sung Park nogometaš i Jing Sung Park lik u nogometnoj simulaciji PES 6 nisu isto.

PES 6 izašao je dok sam bio u srednjoj školi i bio je najpopularnija nogometna simulacija od kad ja igram igrice. Kad je izašao, PlayStation 2 je već bio relativno jeftin i imali su ga manje više svi. Još su se mogle igrati piratske igrice pa je taj PES bio strašno raširen i praktički svi koje sam poznavao znali su ga dosta dobro igrati. Turnire bi igrali par puta tjedno poslije škole ili prije izlazaka. Puno mojih frendova voljelo je Inter koji je tada imao strašne Adriana i Ibrahimovića. Kukavice su birale Barcu s Eto’om, Ronaldinhom i Messijem.

Ja sam igrao s Manschester Unitedom. Bili su vrhunska ekipa s tvrdom obranom i napadom u kojem su imali mladog Ronalda i Rooneyja. Ja sam ih birao zbog J.S. Parka. Na zadnjem veznom imao sam i po ocjenama boljih opcija. Mislim da su i Hargreaves i Carrick općenito bili bolji, ali iz nekog razloga Park je u toj igri bio nenormalno dobar. Izbio bi svaku loptu s gol linije. Izgurao moćnije igrače. Bio bi na svakom odbijancu s kornera. Golmani bi redovno propuštali njegove mlake udarce. Mislim, možda je to sad moje selektivno pamćenje, ali neka je. Kao kad s lošim kartama par puta dobiješ na pokeru pa si umisliš da su dobre. Nema veze. J. S. Park je bio toliko dobar da smo ga zvali Jurassic Park.

3. Gelu/Heroes of Might and Magic 3

Kada sam bio baš baš klinac nisam imao kompjuter doma. Mislim da ga je jedini u obitelji imao stric koji je još studirao informatiku. Poslije obiteljskih ručkova ja, buraz i bratići satima bi sjedili u njegovoj sobi i gledali ga kako igra Heroje. Bila je to relativno jednostavna fantasy strategija u kojoj unapređuješ dvorce, skupljaš resurse, kupuješ vojske zmajeva, vilenjaka i orkova i onda ih, pod vodstvom nekog generala (Heroja) vodiš u bitke s drugim herojima. S osam godina to mi je bila najčarobnija stvar na planeti.

Kada sam kasnije sam počeo igrati, skoro uvijek bi igrao scenarij s Vikinzima. U drugim bi scenarijima mapa bila nekakav izmišljen teritorij, ali ovdje bi teritorij zapravo bila mapa Europe. U Skandinaviji bi bili dvorci s orcima koji bi kretali u pljačku po kontinentu. Na kontinentalnom dijelu bi bili dvorci s anđelima i vitezovima, na istoku s kosturima.

Ja bi igrao iz pozicije Velike Britanije. Na mjestu Londona bio je dvorac s vilenjacima, jednorozima i zelenim zmajevima. Kada pokreneš igru, računalo ti dodijeli heroja. Vrlo rijetko ili nikada dobiješ Gelua. Ako bi imao sreće, mogao bi ga kupiti u krčmi u kojoj se kupuju heroji. Gelu je bio heroj kojeg si mogao dobiti samo u tom vilenjačkom dvorcu i koji je imao posebnu sposobnost da obične vilenjačke strijelce pretvori u sharpshootere, inače dosta moćniju verziju. To je bila ogromna prednost. A i Gelu je izgledao nevjerojatno kul. Kao nekakav vilenjački princ lica obojena u ratne boje. Znao sam više vremena provesti resetirajući igru dok ne dobijem Gelua, nego zapravo igrajući je.

4. Anatoli Todorov/Championship Manager 03/04

Sve igre koje sam u životu igrao bile su samo to. Igre. Championship i Football Manageri bili su problem. I to je već izlizana priča. Te su igrice toliko zarazne da je ovisnost o njima odavno dio pop kulture, pretpostavljam i nekih psihijatrijskih udžbenika. I svatko tko ih je igrao, ima nekog svog Todorova. Mladog i jeftinog nogometaša kojeg se može dovesti u bilo koji klub i koji je uvijek i bez greške bolesno dobar.

Anatoli Todorov u CM 03/04 bio je devetnaestogodišnji napadač bugarskog Litexa. Kao i svaki igrač bugarskog Litexa, bio je voljan za sitne novce doći u praktički bilo koji klub i u bilo koju ligu. Todorov se od svakog drugog igrača bugarskog Litexa razlikuje po tome što su skauti tada još Chamionship Managera (danas Football) u njemu iz nekog razloga vidjeli novu reinkaranaciju Batistute.

Todorova se moglo dovesti i u Osijek i u Bayern i odmah staviti u prvu postavu. Kad bi u sezoni zabio manje od 25 golova, podbacio bi. Bio je jednostavno toliko dobar. Kao i J.S.Park, i Anatoli Todorov je (navodno) stvarna osoba. Ne znam što se dogodilo s njim. Nikada nisam istražio je li ikada otišao iz Litexa i je li napravio nekakvu ozbiljniju karijeru. U sljedećem nastavku Managera nije bio bi blizu toliko dobar pa sam ga zaboravio.

5. Patuljak iz Icy Towera

Mogao bi sad na peto mjesto staviti nekog kultnog lika iz neke legendarne igre. Mogao bi lagati da sam nešto puno igrao Diablo ili Fallout. Mogao bi glumiti nekog gaming kužera pa staviti Duke Nukema ili neku takvu old school gaming personu, ali neću. Ja se stvarno igram cijeli život, ali lagao bih kad bih izigravao nekog tko se ludo razumije u igrice i pravio se da sam dio te supkulture koje iskreno nikada nisam bio.

Ja sam stvarno rijetko u životu imao strpljenja završavati igre i prelaziti levele. Volio sam igrati igre koje ili mogu igrati s prijateljima uživo (PES, Tekken, 2K), ili oko kojih sam mogao nešto izmaštati (Civilizacija, Heroji, Manage). I koliko sam god vremena u životu potrošio na te igre, još sam više potrošio na nekakve usputne igrice koje se igraju bez mozga i koje služe baš tome, da ti prođe vrijeme. Ja sam nemiran i nervozan čovjek. Stalno nešto vrtim po rukama i treba mi nešto s čime ću moći petljati dok ne radim ništa.

Na svim kompjuterima u mojoj srednjoj školi bila je instalirana igra Icy Tower. To je dosta jednostavna igra u kojoj s nekakvim patuljkom, koristeći samo strelice i space, skačeš s jedne platforme na drugu i trudiš se ne propasti. Vjerojatno bi mi bilo bolje da sam bar pokušao nešto naučiti o programiranju, ali kasno je sada razmišljati o tome. Ja sam, umjesto toga, veći dio informatike igrao Icy Tower. Od tada sam na svaki kompjuter koji sam imao prvo instalirao tu igru. Cijeli studij igrao sam je dok bi ujutro pio kavu, u pauzama između učenja, dok bi češljao portale ili čekao da provrije voda. Na takve stvari ionako odlazi najviše vremena.