Kineski doktori masovno otvaraju rehabilitacijske centre za djecu ovisnu o video igricama

Izgleda kako pretjerano igranje igrica među djecom u Kini postaje alarmantno. To je važno i za sve druge roditelje diljem svijeta čija djeca provode sate ispred elektronskih ekrana.

Dokumentarni film, naziva “Web Junkie” koji će biti prikazan slijedećeg ponedjeljka na američkoj televiziji, ukazuje na glavne momente utjecaja elektronskih uređaja poput televizije, kompjutera, mobitela i tableta na tinejdžere koji postaju ovisni o video igricama.

Oni igraju igrice i po 12 sati dnevno, često bez odmora za ručak, spavanja ili obavljanja nužde. Mnogima se stvarni svijet počinje činiti lažnim, a ono što se zbiva na ekranu postaje stvarnost.

Kineski liječnici smatraju da je ovaj fenomen klinički poremećaj zbog čega su počeli osnivati rehabilitacijske centre gdje se ovisna mladež liječi mjesecima, neki puta drakonskim terapijama, potpuno izolirani od medija, no efikasnost takvih centara tek se treba pokazati.

Osam sati dnevno ispred elektronskih medija

Dok se ovisnost o internetu još ne smatra kliničkim poremećajem, nije upitno da djeca provode dnevno sate i sate spojena na internet puno više nego što stručnjaci smatraju dobrim za normalan razvoj.

Upotreba elektronskih uređaja počinje vrlo rano, i to prije nego djeca počnu govoriti jer im roditelji daju mobitele i tablete da se zabave onda kada bi ona zapravo morala promatrati svijet oko sebe i družiti se sa onima koji se o njima brinu.

U izvještaju iz 2013. godine pod nazivom “Djeca, adolescenti i mediji” Američka akademija za pedijatriju navela je šokantne statistike studije Kaiser fundacije iz 2010.: “Prosječni 8-godišnjak ili 10-godišnjak provodi oko 8 sati dnevno ispred različitih elektronskih medija, a starija djeca i tinejdžeri više od 11 sati. Televizija je vrlo popularni babysitter i ostaje dominantna, ali kompjuteri, tableti i mobiteli polako preuzimaju vodeće mjesto.”

Mnogi rodtelji imaju pravila o upotrebi ekrana za svoju djecu i adolescente, navodi se u izvještaju, ali 2/3 ispitane djece u Kaiserovoj studiji tvrdilo je kako im roditelji nisu postavili nikakva ograničenja o tome koliko vremena se smiju zabavljati elektronskim uređajima.

Ne znaju se sami smiriti i animirati

Roditelji su zahvalni jer je to jedan lagan način da se nemirna djeca smire tijekom dana pa tako ne ometaju roditelje u njihovim aktivnostima, iako oni nisu svjesni potencijalne štete zbog toliko vremena kojeg djeca provedu u virtualnom svijetu.

“Dajemo djeci da sjede ispred ekrana po cijeli dan, a ne učimo ih kako da se sami smire.”, tvrdi Catherine Steiner-Adair, klinička psihologica sa Harvarda i autorica bestsellera “ Veliki prekid veze: Zaštita djetinjstva i obiteljskih odnosa u digitalnom dobu”.

Prije druge godine života, djeca ne bi smjela biti izložena nikakvom elektronskom mediju, kažu pedijatri. Djetetov mozak se brzo razvija ovih prvih godina, a mala djeca se uče i asimiliraju družeći se s odraslima, a ne s ekranom.

Starija djeca i tinejdžeri ne bi trebala provoditi više od sat-dva dnevno ispred ekrana, a i to po mogućnosti s kvalitetnim sadržajem. Oni bi više vremena trebali provoditi na otvorenom uz igru, čitajući knjige, baviti se hobijima, i služiti se maštom u slobodnoj igri, preporučuje Akademija.

Potpuno imuni na nasilje

Prevelika upotreba elektronskih medija ima vidne negativne učinke na ponašanje djece, zdravlje i uspjeh u školi. Oni koji gledaju puno simuliranog nasilja, uobičajenog u mnogo popularnih video igrica, mogu postati imuni na nasilje, posve neosjetljivi, naginjati tome da se i sami ponašaju nasilno i bez imalo sućuti za druge, kaže Dimitri A. Christakis sa Children’s Research Instituta iz Seattla.

Spremajući rad na Sveučilištu Rhode Island, Kristina E. Hatch pitala je djecu o njihovim najdražim videoigricama. Učenik četvrtog razreda rekao je da mu je najdraža videoigrica “Call of Duty: Black Ops” jer u njoj ima puno zombija koje mora ubijati pištoljima i ima puno nasilja. Rekao je da voli krv i nasilje.

Prema studiji objavljenoj u časopisu ‘Journal of Youth and Adolesence’, tinejdžeri koji provode puno vremena igrajući nasilne video igrice ili gledaju surove TV emisije, agresivniji su i vjerojatnije je da će se potući s vršnjacima i svađati sa profesorima. Školske zadaće trpe kad se previše vremene provodi ispred ekrana, a sjedenje ispred njih utječe na dobijanje na težini već u ranoj dobi.

Potrebno im je vrijeme za maštanje

Djed dvojice dječaka dobi 10 i 13 godina žali se da primjećuje negativne učinke zbog prevelikog vremena kojeg oni provode ispred ekrana. Mlađi unuk ustaje pola sata ranije da bi odigrao igrice na kompjuteru, a njegov brat ima u rukama igrice dok ga vozi u školu.

”Ne razgovaraju ni međusobno ni sa mnom kada ih vodim u školu i kada idemo kući. Kada obitelj jede vani dječaci se igraju igricama dok hrana ne stigne, a zatim ih počinju igrati odmah nakon što pojedu hranu.,” žali se djed.

Ako je djeci dozvoljeno da igraju Candy Crush putem do škole vožnja protječe u tišini, ali to nije ono što djeci treba tvrdi doktor Steiner-Adair u jednom intervjuu. Djeci je potrebno vrijeme da maštaju, da se nauče nositi s tjeskobom, da procesuiraju svoje misli i dijele ih sa roditeljima.

Nemaju sposobnost kritičkog razmišljanja

Djeca trebaju znati da je život lijep izvan ekrana. Zanimljivo je i dobro da ih zanimaju drugi ljudi, i da nauče kako slušati druge. To ih uči socijalnoj i emocionalnoj inteligenciji koja je važna za uspjeh u životu.

Djeca koja su teški ovisnici o elektronici mogu postati vješta u tome, ali mogu izgubiti sposobnost fokusiranja na ono što je najvažnije, a to je sposobnost kritičkog razmišljanja i rješavanja problema koji su potrebni u mnogim poslovima i drugim situacijama kasnije u životu.

Slanje SMS poruka je nacionalna epidemija. Pola tinejdžera pošalje više od 50 poruka dnevno, a oni u dobi od 13 do 17 godina oko 3364 poruke mjesečno, iznosi podatke Amanda Lenhart u svojoj studiji iz 2012. godine.

Prijašnja studija našla je da u prosjeku, nakon što legnu u krevet, djeca pošalju još 34 poruke, što vodi manjku sna i šteti im. Djeca koja više komuniciraju elektronskim medijima, a manje razgovaraju oči u oči, osamljenija su i depresivnija.

Postoje i fizičke posljedice. Djecu može boljeti ručni zglob i prsti, stisnu im se i krvne žile u očima (ne znaju se još dugoročne posljedice toga), bole ih vrat i leđa jer su stalno nagnuti nad telefone, tablete i ekrane.