Klela sam se da ću uvijek govoriti istinu djeci. A onda sam rodila. Ovo je 7 laži zbog kojih mi je život lakši

Život mi je postao puno lakši odtkad lažem. Nisam neka patološka lažljivica koja izmišlja stvari ili vodi dvostruki život ali sve čari muljanja i laganja otkrila sam otkako sam postala mama. A klela sam se sama sebi da to nikada, ali nikada, neću raditi.

“Djeci treba govoriti istinu, ako im dovoljno polagano i razumno objasniš zašto si donijela neku odluku oni će te poslušati i razumjet će”, još prije četiri godine vrlo sam pametno svojoj prijateljici trudna na kavi objašnjavala kako ću odgajati svoju djecu. Često me prijateljica podsjeti na te bisere. I s punim pravom.

Ali, iskreno, odavno sam zaključila da je u nekim situacijama jednostavno bolje lagati.

Što je najgore – vjerojatno sam jedna od najgorih lažljivaca na svijetu. Suprug kaže da mi se u očima vidi da to ne znam raditi. No, kad su klinci u pitanju moje pokeraško lice izviri iz najskrivenijeg i najmračnijeg kutka podsvjesti i u sekundi mi proradi mašta. Samo kako bih spriječila potencijalnu histeriju i rijeku dječjih suza.

Znam da brojne studije i mišljenja psihologa tvrde da nije dobro lagati, no moram priznati da mnoge trenutke odrastanja mojeg dvogodišnjaka i četverogodišnjaka ne bih preživjela bez iskrivljavanja i prilagođavanja istine, a ovo su neke od njih.

1. Televizor nam se stalno kvari

Naš televizor se često kvari, čak nekoliko puta mjesečno. U početku je bilo dovoljno dečkima samo reći da je televizor pokvaren. No, sad već neko vrijeme moramo telefonski zvati majstora i dogovarati popravak, ali on uvijek može doći tek kad oni odu spavati ili sljedeći dan. Samo se nadam da dečki uskoro neće htjeti upoznati tog vrijednog majstora.

Nakon što su dečki poludjeli za tabletom, on se isto naglo počeo kvariti. Prema zadnjim infromacijama – majstor je naime nedavno kontaktirao supruga – popravak će trajati još nekoliko tjedana.

Otkrili smo da prilikom ovog muljanja treba biti izuzetno oprezan. Naime, nemojte zaboraviti isključiti televizor iz struje, jer ova nova generacija djece se jako dobro služi daljincima te će si sama upaliti televizor i pokušati ga popraviti.

2. Kod pedijatrice nikad ne vodimo starijeg sina, samo malog bracu

Moj stariji sin već dugo vremena nije bio kod pedijatrice na pregledu. On samo vodi svog mlađeg bracu, pa usput kada je već s njime pedijatrica ga pregleda. Ovaj trik funkcionira već godinu dana i moguć je jer se u većini slučajeva obojica istovremeno razbole.

Znam da uskoro to neće funkcionirati, jer je mlađi sin u dobi kada će njemu odlazak liječnici postati grozan. No, vjerojatno ću onda ja postati ta kojoj treba pregled (ni ideje kako ću to pedijatrici objasniti), a dečki će me samo pratiti.

3. Svi imamo istu odjeću

Dobna razlika između mojih sinova je uistinu mala, samo dvije godine. Ovog proljeća došli smo u fazu u kojoj sam odjeću starijeg samo prebacila u ormar mlađeg. Vjerovala sam da to neće izazvati neku strašnu reakciju i probleme u životu starijeg sina, pogotovo jer je riječ o dečkiću kojem do nedavno nije uopće bilo važno što ima na sebi.

No, pogriješila sam. Jedno jutro nakon što sam odjenula obojicu, stariji sin ugledao je mlađeg u njegovoj, kako je rekao, omiljenoj majci. U našem domu u tom trenutku započeo je treći svjetski rat.

Pokušala sam mu objasniti da mu je ta majica premala, da mu se u njoj vidi pupak, da ima pet novih u ormaru. Ništa nije pomagalo, on je jednostavno želio samo svoju majicu koju je njegov mlađi brat ukrao. Na kraju, za mir u kući, presvukla sam Jana, koji se u međuvremenu i sam rasplakao. Sada je on inzistrao da želi samo tu majicu i niti jednu drugu.

Otada, sam puno pametnija. Kada stariji sin ugleda mlađeg u njegovoj odjeći, samo mu kažem da sam braci kupila istu. Za sada funkcionira, ali me je prije nekoliko dana stariji zamolio da mu potražim tu majicu kako bi je i on obukao. Nažalost, njegova je baš bila u pranju. Čini mi se da ću morati smisliti neki novi trik ili se nadati da će faza nedjeljenja napokon uskoro proći.

4. Često zaboravljam novčanik

Moji dječaci imaju najzaboravljiviju mamu na svijetu koja sa sobom stalno ne nosi novčanik. Stoga odgađamo odlaske u fast foodove, kupovinu igračaka, slatkiša… Nije da baš svakodnevno primjenjujem ovaj trik, jer znam da će se izlizati, no u nekim krajnjim slučajevima znam da uvijek pali.

Iako djecu pokušavam učiti da budu strpljivi i da ne mogu dobiti sve što požele i to odmah, nekad to jednostavno ne djeluje. Pomaže samo novčanik koji je ostao doma. Naravno, nemojte se zeznuti kao ja pa da vam klinci s ponosom pronađu novčanik u torbi, jer vam onda ne gine kupnja i igračke i slaodoleda.

4. Nije devet sati, već je ponoć

Djeci, barem mojoj, nije potrebno puno sna. I pogotovo živnu predvečer kada se približi vrijeme spavanja. Tada se najljepše igraju, stalno bi nešto jeli i imaju stotinu pitanja na koja treba odmah odgovoriti. I ma koliko ih molila i objašnjavala im da je vrijeme spavanja, oni ne posustaju i htjeli bi još malo, ali samo još malo, ostati budni.

Zato devet sati navečer, kada počnu borbe oko uspavljivanja, u našem domu često postane 11 sati navečer ili čak ponoć. Ne znam zašto, ali njima su ti sati čarobni i kada čuju da je toliko kasno, brže se umire. Nadam se samo da u vrtiću sljedeći dan ponosno ne pričaju tetama i prijateljima da im je mama dala da ostanu budni čak do ponoći.

5. Trgovine igračkama imaju čudno radno vrijeme

Ne znam kako kod vas, ali u našem kvartu trgovine imaju najluđe moguće radno vrijeme, o kojem sanja svaka hrvatska blagajnica i prodavačica. Trgovine su zatvorene, rekla bih, većinu vremena.

Naime, u posljednje vrijeme dečki su poludjeli za reklamama za igračke i slatkiše. Još donedavno nisu ih uopće doživljavali. Sada kada samo čuju glazbu na televizoru čini mi se da ih ona privuče poput magneta. Ne mogu skinuti pogled s rasplesanih medvjedića, tigrića i veselih dječaka i djevojčica koji uživaju u najboljim bombonima, najukusnijim sladoledima i najljepšim igračkama na svijetu.

Nakon toga dečki su spremni na sve kako bi se dočepali svih tih čarobnih stvari s TV-a. Oni ih žele odmah i sada. No, nažalost, trgovine su u većini slučajeva već zatvorene.

6. U umacima baš nikada nema povrća

Što se tiče prehrane, od moje početne zaluđenosti i vjerovanja da djeca moraju jesti sve najbolje i organsko, danas sam mnogo, mnogo ležernija. Prihvatila sam da se s mnogim povrćem moja djeca nikada neće sprijateljiti. Barem ne u onom izvornom obliku.

No, zato štapni mikser čini čuda i brojno povrće poprimi drugačiju formu. Kada se to povrće dobro zapakira u neki umak, kao da nikada i nije boravilo u mojoj kuhinji. Da mi život ovisi o tome, dečkima ne bih priznala da se u umaku krije mrska brokula ili mrkva. Iako sve češće sumnjaju i sve teže im je podvaliti povrće koje ne vole, od ove laži ne odustajem.

7. Djed Mraz postoji i uvijek nam pojede kekse

Jedna poznanicna iznenadila me izjavom da je odahnula kada su joj djeca napokon shvatila da Djed Mraz ne postoji i da darove donose roditelji. Naravno, moji klinci su još mali da im se prizna ta okrutna istina, ali nadam se da će još dugo, ali dugo vremena vjerovati da šarene darove donosi bijeli bradonja koji na Badnjak sa sobovima juri nebom te obavezno, kada ostavlja darove u našem domu, pojede kekse i popije mlijeko koje smo mu pripremili te večeri.

Ovo mi je jedna od najslađih laži koje svake godine izgovaram i nadam se da će moji dečki još dugo u nju vjerovati, kao što sam i ja vjerovala kad sam bila u njihovim godinama.