Koliko je realno međuzvjezdano putovanje? Možda i je, ali ne za života onih koji čitaju ovaj članak

Pisci znanstveno fantastičnih knjiga i mnogi filmaši predstavili su nebrojeno mnogo puta viziju prema kojoj su ljudi rašireni diljem našeg svemira, piše BBC. No, unatoč tome, postoji nekoliko tehnoloških ograničenja koje moramo nadići prije nego koloniziramo planete izvan našeg solarnog sustava i galaksije.

U posljednjih nekoliko godina pojavilo se nekoliko privatno financiranih ili volonterskih inicijativa poput Tau Zero Foundationa, Projekta Icarus i Breakthrough Starshota, a svaka od njih nada se da će nas približiti putovanju u svemir. Otkrivanje planeta veličine Zemlje koje se dogodilo u kolovozu, pobudilo je nadu o posjećivanju nekog novog, udaljenog planeta.

Međuzvjezdane letjelice biti će jedna od tema o kojoj će se diskutirati na BBC-evom Future’s World-Changing Ideas summitu koji će se održati u Sydneyju u studenom. Je li putovanje do drugih galaksija moguće? Ako je, kakve letjelice trebamo kako bismo to uspjeli? Ovo su neka od ključnih pitanja o međuzvjezdanom putovanju.

Kuda bismo išli?

Postoji više zvijezda u univerzumu nego zrna pijeska na Zemlji – oko 70,000,000,000,000,000,000,000 – i za milijarde njih je procijenjeno da imaju jedan do tri planeta u takozvanoj nastanjivoj zoni zbog čega na njima nije ni prevruće, niti prehladno.

Najbolji kandidat zasada je naše najbliže zvjezdano susjedstvo – sistem od tri zvijezde pod nazivom Alpha Centauri, koji je udaljen 4,37 svjetlosnih godina. Ove godine su astronomi u Europskom južnom opservatoriju otkrili planet sličan zemlji koji kruži u orbiti Proxime Centauri, crvenog patuljka Alpha Centaurija.

Planet, koji je nazvan Proxima b, ima otprilike 1.3 masu Zemlje i potrebno mu je 11 dana da napravi krug oko svoje zvijezde, u usporedbi sa Zemljinim ciklusom od 365 dana. Ono što posebno uzbuđuje astronome i l jest temperatura na planetu zbog čega bi se na njemu mogla održati tekuća voda.

Negativna stvar je ta što se ne zna ima li planet atmosferu, a s obzirom na njegovu blizinu Proximi Centauri – Proxima b je čak osam puta bliža svojoj zvijezdi nego Merkur našem Suncu – postoji mogućnost da je planet izložen opasnim solarnim zrakama i radijaciji. Taj planet također je uvijek okrenut na istom stranom prema svojoj zvijezdi, a to bi u potpunosti promijenilo našu svijest o noći i danu.

Kako bismo stigli tamo?

To je pitanje vrijedno 64 milijarde dolara. Čak i s najvećom brzinom koja nam je dostupna s trenutnom tehnologijom, putovanje do Proxime b trajalo bi 18 tisuća godina. No mnogi pametni ljudi, koji također imaju ogromnu količinu novca, odlučili su se uhvatiti u koštac s tim izazovom i pokušavaju pronaći brže načine za putovanje svemirskim prostranstvima.

Inicijativa Breakthrough Starshot – inicijativa vrijedna 100 milijuna dolara koju privatno financiraju ruski miljarderi Yuri i Julia Milner – fokusira se malenu neimonavnu letjelicu koju bi pokretao laser sa Zemlje. Letjelica bi težila nešto više od lista papira, a za pogon bi koristila jedro ne veće od dječjeg zmaja koje bi bilo napravljeno od materijala debljine nekoliko stotina atoma. Svjetlosni snop lasera pogonio bi malenu letjelicu, a to bi bilo dovoljno da ona postupno ubrzava te bi njen brzina iznosila jednu petinu brzine svjetlosti, zbog čega bi do Alpha centaurija trebala stići za oko 20 godina.

Milneri računaju na minijaturne tehnologije koje bi omogućile njihovoj malenoj letjelici da bude opremljena kamerom, potisnicima, izvorom napajanja, komunikacijskom i navigacijskom opremom kako bi mogla poslati izvještaj prilikom približavanja Proximi b. Ovakav podvig mogao bi inicijativu pripremiti za idući, puno teži korak, koji se odnosi na slanje ljudi u svemir.

Što s warp driveom?

Zbog Star Treka međuzvjezdana putovanja izgledaju lagano, no sve što trenutno znamo o zakonima fizike govori nam da putovanje brže od brzine svjetlosti – ili čak putovanje brzinom svjetlosti – nije moguće. Inspirirani znanstvenom fantastikom, NASA-in Evolutionary Xenon Thruster projekt razvija ionski pogon za koji se nadaju kako će omogućiti letjelicama da postignu brzinu od 145,000 kilometara na sat, koristeći pritom samo dio goriva koji koriste standardne svemirske letjelice.

No, čak i s tim brzinama nećemo stići toliko daleko izvan našeg solarnog sistema s jednom generacijom svemirskih putnika. Sve dok ne shvatimo kako stvoriti warp sistem, pogonski sustav iz znanstvene fantastike poput onog iz Star Treka, međuzvjezdana putovanja će biti jako spor put prema budućnosti.

Kako bismo preživjeli međuzvjezdano putovanje?

Warp pogoni i ionski potisnici zvuče zanimljivo, no oni nisu korisni ako će putnici tijekom međuzvjezdanog putovanja gladovati, dehidrirati ili patiti prije nego što napuste naš solarni sistem. Znanstvenica Rachel Armstrong, koja će sudjelovati na BBC-evoj konferenciji, tvrdi da trebamo početi razmišljati o ekosistemu koje će čovječanstvo okupirati u svemiru. “Pomičemo se s industrijskog pogleda na relanost na ekološki pogled na realnost”, rekla je Armstrong.

Kao profesorica eksperimentalne arhitekture na Sveučilištu New Castle u Velikoj Britaniji, Armstrong govori o “worldingu”: “Radi se o obitavanju u prostorima, a ne samo dizajnu objekata”. Unutrašnjost svemirskih letjelica ili svemirskih stanica je sterilna i industrijska, smatra Armstrong. Ona vjeruje da o letjelicama treba razmišljati na ekološki način – o vegetaciji koja bi se uzgajala i vrstima tla koje bi nosili sa osobom. Ona u budućnosti vidi ogromne biome, prepune organskog života, a ne hladne metalne kutije današnjice.

Ne možemo li samo spavati na putu do tamo?

Cyrosleep, jedan oblik hibernacije, je jedno preferirano rješenje koje bi omogućilo da se ljude održi na životu tijekom putovanja koje bi moglo trajati duže od ljudskog životnog vijeka. Objekt pun zamrznutih tijela u Alcor Life Extension fundaciji potvrda je ljudskog optimizma da ćemo jednom otkriti kako sigurno zamrznuti i odmrznuti ljude, no još uvijek ne postoji tehnologija koja bi to omogućavala.

Jedan od prijedloga, koji je predstavljen u filmovima poput Interstellara ili knjigama poput “Seveneves” od Neala Stephensona, je da pošaljemo smrznute embrije koji bi – vjerojatno – preživjeli putovanje bez da im je potrebna hrana, voda ili kisik. No to predstavlja problem prema kojem se nameće pitanje tko bi odgojio te mlade ljude kada stignu na svoje odredište.

Stoga, što će se zapravo dogoditi?

Vjerojatno se ništa neće dogoditi tijekom života osoba koje su dovoljno stare da pročitaju ovaj članak, no dugoročno gledano postoji razlog za optimizam. “Iz polazne točke ljudskog postojanja pogledali smo prema zvijezdama i projicirali naše nade i strahove, anksioznost i snove”, kaže Armstrong. S pokretanjem projekata koji bi se bavili inženjerstvom, poput Breakthrough Starshota “to više nije samo san, nego eksperiment”.