Kupio sam prvo odijelo u životu. Bilo je grozno, ali evo što sam naučio

Dakle, imam 26 godina i donedavno nisam imao ni jedno jedino odijelo u svom ormaru. Vjerojatno me to ne čini osobito jedinstvenim, no zasigurno sam zato jedini čovjek na svijetu bez trenirke, ali ovo je ipak priča o čovjeku u potrazi za odijelom.

Postoji nekoliko razloga zašto je tome bilo tako. Za početak, naprosto ne volim odijela. Ne volim dodir te uštogljenosti na svojoj koži, ne volim nemir koji u meni izaziva i sama pomisao da se moram uvući u njega, a najmanje od svega na svijetu volim ići kupovati odjeću.

Realno, dosad sam mogao sasvim pristojno živjeti bez ancuga. Bio sam student bohem koji je prezirao konvencionalnost utkanu u takvu vrstu odjeće. Mislim, i dalje taj isti bohem čuči negdje u meni, valjda mi je stoga dosad i bilo toliko teško otisnuti se u ovu avanturu. I onda je moja sestra odlučila da je došlo vrijeme da se uda i pokrenula cijeli niz reakcija.

Možda moram istisnuti još jedno priznanje prije nego što nastavim. Ne volim (a i to je već megaeufemizam) ni okupljanja formalne prirode, a osobito ne ona na kojima se sastaju ljudi koje bih sve odreda trebao poznavati odnekud jer su mi ko fol obitelj i oni svi mene znaju. Zajebi ti to, stajati uz nečiji lijes i kasnije se zajedno oblokati na karminama u mojim svjetovima nije dovoljno da bi definiralo obitelj, što god Ustav o tome mislio.

Kako je sve počelo

Prije 24 godine rodila se moja sestra, i to ne bilo gdje – u Međimurju (taj moment provincijalnog šarma za ovu je priču od osobite važnosti). Upoznala je mladića, kako to već običaji nalažu i kao prava kršćanka, najdraža kršćanka na svijetu, rekla je ne divljem braku. Duboko sam svjestan da se ne radi o noćnoj mori iz pera Stephena Kinga, ali to nikako ne znači da je ova priča zbog toga manje strašna.

Nije mi čak niti bilo toliko teško pomiriti se s tim činom građanske osviještenosti – ipak je lakše kredit dobiti udvoje. Sve je, vidite, počelo vrlo benigno. Vremena za prilagođavanje stvarnosti koja je sad već iza ugla imao sam više nego dovoljno, čak dvije godine. Kao pravi Hrvat kakav ja jesam, naravno, dojmljivo sam ustrajno ignorirao stampedo koji je bio neizbježan. Da budem iskren, tek sam se prošli tjedan intenzivnije (ili uopće) počeo baviti mišlju da bi bilo vrijeme otići i kupiti svoje prvo odijelo u životu.

Neću vam lagati, ići kupovati tu prokletu opravu 10 dana prije no što vam stvarno treba, ali stvarno kao opeglana, naštirkana i obučena, naprosto je glupo. Vjerujte mi. I to je prvi savjet koji ću vam udijeliti nakon ove modno-kulturološke kalvarije koju sam prošao.
Pozivi staraca koji su na tjednoj bazi dolazili nisu bili ništa što bi me natjeralo na razmišljanje, a crvene se lampice nisu pojavile niti kad su se učestalili do te mjere da je telefon zvonio dvaput dnevno. Neću ni započinjati priču o tome da mi je količina očaja mojih roditelja postala jasnom u trenutku kad sam dobio poruku sadržaja: “Položila sam ti pare za ancug. Kreni.” (Mama, volim te najviše na svijetu, ali poznaješ me dovoljno da znaš da me niti bijesna vjeverica ne može natjerati na nešto što ne želim.) I onda sam još malo to nastavio ignorirati. A onda više nisam mogao.

Vizualizacija savršenog odijela

Bila je subota, divna subota. Subota koja nikako nije bila stvorena za ustajale bakterije dućana s odjećom. Ne znam za vas, ali onaj zrak koji kola trgovačkim centrima meni je gadniji i od mirisa bolnice.

Sestra je nahuškala cimericu na mene, dečko me posjeo u auto (on naravno ima odijelo) i tako smo mi krenuli via Arena. Prije no što smo uopće ušli popio sam jedno pivo, pa još jedno za kuraž, duboko udahnuo i potom progutao Misar. Ne znam kako sam upće zamislio da ću odmah u prvom dućanu pronaći ono što sam zamislio, ali jesam.

Ah, da. To je savjet drugi: nikad ne ići sam na frontu. Rovovi su opasni, a svaki čovjek mora imati barem jednog čovjeka u životu koji ga dovoljno voli da se upusti s njim u taj rat.

U mojoj je glavi postojalo odijelo koje ću kupiti, zamišljeno do posljednjeg konca koji drži dugmad na svojim mjestima. Bilo je plavo, sportsko (kaže čovjek koji još uvijek nije u posjedu niti jedne jedine trenirke), pratile su ga bijela košulja, plava kravata, smeđi remen i smeđe cipele. Možda jesam loš peder, ali sam se uspio natjerati da vizualiziram svoju zlu kob.

Savjet treći: imati viziju onoga što želite nije nužno od pomoći. Zapravo, samo odmaže. Zaboravite sve to i samo kupite prvo što vidite. Usrećit ćete se.

Nema broja

U Areni postoji barem tucet dućana koji drže odijela. Ja sam prvo ušao u Zaru. Pronašao sam jedno odijelo o kojem sam razmišljao da ga probam. U glavi sam mu nalijepio etiketu : rezerva. Pretpostavljam da biste trebali znati da ja kupujem s vratiju. Bacim pogled na dućan i procijenim koliko je vjerojatno da ću pronaći nešto što bih uopće uzeo u ruke, a kamoli kupio. Borbe s nasilnim prodavačima nikad mi nisu bile osobito mile, a kad se već natjeram da odem u rat ni cijene mi više nisu osobito bitne.

Drugi dućan je bio Mango man. Tamo sam probao čak dva cijela odijela. Do zla Boga užasan osjećaj! Prodavač me prisilio da čak i košulju navučem na sebe, a to znači da kao prodavač vrijedi nekog vraga. Kad sam ga zamolio da mi da nešto manje konzervativno samo se nasmijao (tad nisam još razumio zašto) i uputio me u London – jer tamo nekonvencionalnost navodno stanuje. Što je laž – bio, vidio, mrzim. Cijene? Hm. Samo odijelo nekih 200 evra, plus dodaci. Kasnije sam uvidio da je to neki srednji prosjek.

Potom su uslijedili dućani kojima sam opet samo prošetao pogledom s vratiju. Uključivali su sve one low budget kakice. H&M nema odijela, u New Yorker mi je bilo previše već i ući, C&A – oslobodi Bože, Marks&Spencer može ako se smatrate mrtvim i želite se dati ukopati u nečemu što baš nije niti osobito jeftino. Bio sam i u onim dućanima s paprenim cijenama, da se razumijemo. U stanju očaja u kojem sam bio, bio sam spreman dići kredit samo da se dokopam izlaza. I dalje ništa.

Kad mi se konačno sreća osmijehnula i ušao sam u neki dućan čijeg se sad imena ne sjećam ugledao sam – svoje savršeno odijelo. Vidio sam već kako u njemu vodim mamu pod ruku. Vidio sam crveni tepih u svojoj lokalnoj crkvi. Vidio sam bakice koje vjerojatno u tim istim klupama žive . I vidio sam svoje plavo odijelo. Jebat ga, nije bilo broja. Navodno je sad sezona krizmi, maturalnih večera i vjenčanja. Jeste li vi to znali? Ja nisam.

Novi savjet, broj ne znam koji: nikad, ali nikad, ne kupujte odijelo za vrijeme sezona odijela. Barem ako nosite broj koji mogu obući mladići između 14 i 25 godina. Znao sam oduvijek da sam trebao biti visok barem dva metra jer za prosjek čak ni zraka nema dovoljno u bazenu u kojem plutamo.

I to je to. Trajalo je tri sata. Posvađao sam se sa svima. Zaboravio sam na rezervno odijelo, popio sam još tri pive (živio happy hour!), kupio nešto što mi stvarno nije trebalo i tad su me sretno pijanog upakirali u auto. Bez odijela. Bez cipela. Bez svega, na veliku nesreću. Moju, da se razumijemo, jer je to značilo da se moram vratiti istom paklu samo u nekoj drugoj dimenziji.

Drugi pokušaj

Prošlo je nekoliko dana. Opasno se približio datum vjenčanja. Smatrao sam da sam se dovoljno oporavio od prošle traume i nakon posla sjeo na bus za Jankomir, dio grada u kojem nikad prije nisam bio. Makar je na putu do destinacije bilo zabavno; putovanje samo je uvijek bolje od odredišta, i to isto upamtite premda nema nikakve veze s ovom pričom.

Držeći se dobre tradicije pive prije šopinga, popio sam dvije.
Prvi dućan u koji sam ušao u svom je imenu imao dva dijela. Velik dućan, dva kata puna odijela, neki -burg. Prodavačice su bile neopisivo nepristojne. Loše su me procijenile, tko im je kriv. Taj dućan drži sve; od gućija do guccija. I cijene su im takve. Preskočite ga, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog neuljudnosti i predrasuda osoblja.

Galileo. Isplati se kupovati domaće, pomislio sam. Probao sam tri odijela jer je prodavačica bila najbolja ikad. Ona se smijala, ja sam se smijao – svi smo se smijali. Ono bitno, ne znam kad su točno počeli prizvoditi tajice za muškarce, ali to bi trebalo zakonom zabraniti. Odmah nakon pravila koje nalaže duge rukave u formalnim prilikama kao što je to vjenčanje. Savjet: igrate li nekakvu ulogu na vjenčanju, formalno je ono što se od vas očekuje; barem ako je suditi po onome što mi je simpatična gospođa koja se voli smijati rekla. Nisu ni mega popusti pomogli da iz dućana odem bogatiji za odijelo, da se razumijemo.

Najveći šok doživio sam pak u nekom dućanu čijeg se imena, opet, ne sjećam (da, vrlo loše stojim s imenima). Odijelo i košulja za hiljadu kuna? Ne. Barem ne za nekog štrkljavca s pivskom škembom i štemerskim nogama. Čak niti ako isproba barem pet odijela i odluči da će tu sigurno neko kupiti.

Uslijedio je razgovor s roditeljima, ko zna koji po redu na istu temu. Malo čavrljanja na početku kao uvod u teške teme tipa koliko si diplomskog napisao ili jesi li kupio odijelo. E, pa nisam, ali sam zato naučio još jednu stvar koju dotad nisam znao. Tata kaže da je oke dovesti dečka na seosko vjenčanje, ali nije oke doći bez odijela, kravate i gaća zarezanih u guzicu. Do toga je došlo, dakle.

Povratak na prvu postaju

Da. Vratio sam se. Morao sam. Kolegica, najšarmantnija od svih mojih suboraca, donosila mi je u kabinu stalno nove brojeve istog modela. Jer – kako ćeš znati koji si broj ako ne probaš barem tri različita. I bome je tako bilo! Broj sakoa i broj hlača ne mora se nužno poklapati. Još jedna mudrost u nizu.

Obišli smo još nekoliko dućana. I svi su mi izgledali prokleto poznato. Kako smo i ona i ja blaženi istom sposobnošću orijentacije u prostoru i vremenu, gubili smo se po o labirintu tog novozagrebačkog hrama konzumerizma kao slova na papiru disgrafičara. Kad je kucnulo 20 do 9 (dućani rade do 9) shvatio sam da još uvijek nisam ništa kupio. I zamislite, ono odijelo koje sam prvo vidio u Zari postalo je odjednom dobre boje, teksture i kroja.

Kad smo sjeli na pivo nakon misije koja je konačno uspjela, facit je bio slijedeći: kupio sam odijelo, košulju, kravatu, remen, maramicu za džepić na lijevoj bradavici (jedino što mi se od svega svidjelo) i remen. Potrošio sam gotovo cijelu svoju plaću, istina Bog nije neka, ali sam je ja potrošio, i počeo kopati po torbi ne bih li pronašao još koju kunu za pivo.

Kad se sve zbroji i oduzme, pravite se da ste mrtvi kad vas netko pozove na formalno vjenčanje. Ili, prihvatite činjenicu da je sve modne mačke ovog svijeta poslao netko tko vas voli, ja svakako jesam. To, i triput sam se napio. Vidite li me kako žicam pred nekom pekarom za kruh, neka vam to bude podsjetnik da ni pod koju cijenu ne kupujete ništa u zadnji čas. Očaj ne pita za cijenu.