Legendarni Ratko Rudić vratio se prvoj ljubavi, slikarstvu, i uskoro ima izložbu: 'Prepun sam ideja, toliko stvari želim napraviti'

Prostrani stan Ratka Rudića u središtu Zagreba ni po čemu ne odaje dojam da tu živi “najbolji sportski trener na svijetu”, kako je to svojedobno napisao Wall Street Journal, jedna od najutjecajnijih novina na svijetu. Nigdje, naime, nema niti jednog sportskog trofeja, nema niti jedne fotografije ili bilo čega što podsjeća na Rudićevu sportsku biografiju dugu gotovo šezdesetak godina.

Dvadeset godina bio je igrač s 297 nastupa za vaterpolo reprezentaciju Jugoslavije te je osvojio sedamnaest klupskih naslova i devet reprezentativnih medalja. Kao trener čija je karijera trajala 39 godina, bio je još uspješniji.

Osvojio je 38 medalja, od čega 16 zlatnih, pa je po tome najbolji hrvatski trener svih vremena u svim sportovima. Također je i drugi najuspješniji izbornik u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea, koji ima 52 medalje.

Jedanaest puta sudjelovao na Olimpijskim igrama

Na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, osvojio je šesnaest medalja, od čega deset zlatnih. Jedini je izbornik u svjetskoj povijesti ekipnog sporta koji je osvajao medalje vodeći pet različitih nacionalnih reprezentacija. Jedini je vaterpolski trener koji je osvojio četiri olimpijska zlata i jedini koji je četiri puta zaredom osvojio medalju na Olimpijskim igrama, od čega tri puta zaredom zlata.

Sve te uspjehe postigao je vodeći čak 5 reprezentacija: Jugoslavije, Hrvatske, Italije, SAD-a i Brazila. Jedanaest puta sudjelovao na olimpijskim igrama što je apsolutni rekord u povijesti hrvatskog sporta. Između prve i posljednje osvojene zlatne medalje prošlo je čak 28 godina, pa ga je povjesničar Olimpijada Bill Mallone proglasio najdugovječnijim sportašem svijeta.

Nakon sportske karijere, posvetio se najvećoj ljubavi – slikarstvu

No, u ambijentu u kojem Rudić živi ništa ne ukazuje na tu veličanstvenu sportsku biografiju. Umjesto trofeja, zidove hodnika i soba ukrašava nekoliko desetina umjetničkih radova u ulju i akvarela čiji je autor upravo Ratko Rudić. Naime, Rudić se nakon završetka sportske karijere prije tri godine, napokon mogao posvetiti svojoj najvećoj ljubavi – slikarstvu!

Tako sada umirovljeničke dane provodi pred slikarskim platnom, s kistom i bojama u rukama. Svoje radove Rudić će uskoro izložiti u galeriji Kranjčar u Zagrebu, gdje će posjetitelji imati priliku vidjeti do tridesetak odabranih radova. Izložbu je postavio Vanja Babić. „Još za gimnazijskih dana,“ objašnjava Rudić, „ crtao sam za svoje zadovoljstvo, portretirao sam prijatelje, pa je bilo nekako prirodno da se nakon mature prijavim za prijemne ispite na Akademiju likovnih umjetnosti i Arhitektonski fakultet u Zagrebu.“

Kako je prvo bio održan prijemni ispit na arhitekturi koji je prošao, Rudiću se, s obzirom na to da je bilo ljeto, nije dalo čekati prijemni ispit na likovnoj akademiji, pa je radije otišao na more. No, ubrzo se pokazalo da se neće moći baviti profesionalnim sportom i studirati, jer je jedno i drugo tražilo potpunu posvećenost. Stoga se Rudić opredijelio za sportsku karijeru, ali je nastavio crtati, pa je slikao prijatelje, njihovu djecu…

Ljubav prema likovnosti pokušao prenijeti i na igrače

„Moja ljubav spram likovnosti nikada nije prestala. Nastavio sam pratiti likovnu umjetnost, kad god bi išli igrati u neki grad proučavao sam gdje postoje galerije i muzeji. Dok su se drugi zabavljali, ja sam posjećivao izložbe. To mi je bilo veće zadovoljstvo nego otići u disko klub.“

Tu svoju ljubav Rudić je pokušao prenijeti i na igrače. Za jednog gostovanja talijanske vaterpolo reprezentacije u Bilbau u Španjolskoj, ponudio je igračima obilazak muzeja Guggenheim koji je dizajnirao arhitekt Frank Gehry. Međutim, igrači su glatko odbili njegovu ponudu. “Tada sam im rekao, u redu ako ne želite ići, idemo na trening. Nakon toga svi su otišli u muzej. I poslije obilaska svi su bili zadovoljni,“ zadovoljno će Rudić.

Kao trener inzistirao je da njegovi igrači steknu određenu razinu opće kulture. „Oni su model ponašanja i uzor mladima pa sam ih zbog toga tjerao da čitaju knjige odlaze na izložbe. Onima kojima nisam vjerovao da su pročitali, morali su mi prepričavati sadržaj knjige kako bih bio siguran da su je pročitali.”

Pratio ga glas iznimno strogog i zahtjevnog trenera

Talijanima je, primjerice, 1994. prije Svjetskog prvenstva pokupio sve mobitele, što je danas nezamislivo jer svi imaju nekoliko mobitela, laptopa. Amerikancima je, pak, zabranio da stalno imaju slušalice na ušima, mogli su ih nositi samo za vrijeme prekooceanskih letova.

Zbog takvog odnosa te zbog njegovog inzistiranja da ruši granice izdržljivosti svojih igrača, Ratka Rudića su nazivali diktatorom i tiraninom. Pratio ga je glas iznimno strogog i zahtjevnog trenera. Njegov je princip bio da kao trener ne smije biti blizak s igračima, da se mora držati distanca između trenera i igrača.

„Imao sam puno empatije za svoje igrače, nastojao sam razumjeti njihove probleme, uvijek su mi se mogli obratiti za pomoć i savjet. Prema svima se odnosio na jednak način jer je to jedini način da se održi disciplina i red u momčadi.“

Izvan sportskog terena nježna i umjetnička duša

Izvan sportskog terena Rudić je potpuno drugačiji čovjek. Premda je visok 187 centimetara i korpulentne građe, pa ostavlja dojam čovjeka kojemu se nije dobro suprotstaviti, Rudić je dobroćudan čovjek, prava nježna, umjetnička duša. Njegova kćer Martina voli kazati kako je njen tata blage naravi, smiren čovjek koji ima u sebi jednu toplu i meku crtu.

Uvijek je, kaže, izbjegavao konflikte u obiteljskim situacijama pa je njegova mirnoća u suprotnosti je s njegovim fizičkim izgledom. No, kad je završio s igračkom karijerom i postao trener više nije imao vremena pratiti zbivanja na likovnoj sceni.

„Dvadesetak sati dnevno bio sam zaokupljen trenerskim poslom. Dok kao igrač imate slobodnog vremena, kao trener ga nemate. Posve sam se posvetio vaterpolu: cijelo vrijeme sam planirao treninge i natjecanja, razmišljao o taktikama i igračima, promišljao kojim će putem ići vaterpolo, pa nisam imao vremena ni za što drugo.“ Tako je, primjerice, priča, na Olimpijskim igrama u Londonu, živio isključivo na relaciji olimpijsko selo, restoran i bazen i ništa drugo nije vidio.

Prekretnica se dogodila u lockdownu u Italiji

Prekretnica u njegovu životu dogodila se kad je došlo do pandemije koronavirusa koja ga je zatekla u Italiji. „Bio sam trener vaterpolo kluba Pro Recco, imali smo velike planove, ali sve se izjalovilo zbog COVID-a 19. Budući da sam početkom 2020. bio zatvoren u svom stanu nedaleko Genove, nisam se mogao vratiti u Zagreb, pa sam preko Amazona naručio opremu za crtanje. I tako sam se počeo ozbiljnije baviti slikanjem.“

Kako je ubrzo shvatio da će pandemija duže potrajati, odlučio je prestati se baviti trenerskim poslom. „Naprosto u mojim godinama, imao sam tada 72, bilo mu je predugo čekati da korona prođe. Ostao sam bez motivacije pa sam odlučio prestati se aktivno baviti sportom.“

Vratio se u Zagreb te se potpuno predao staroj ljubavi – slikarstvu. Opredijelio se za apstrakciju jer se kao mladić oduševljavao djelima Salvadora Dallija, Francisa Bacona te ruskim avangardistima Kazimirom Maljevičem, Ljubov Petrovom, Vasilijem Kandinskym. Potom se zaljubio u stvaralaštvo Hieronymusa Boscha, Jacksona Polloca, Marka Rothka….

Ruska avangarda na njemu ostavila poseban trag

Priznaje da ga je posebno inspirirala ruska avangarda. „Proučavao sam ju i to je na meni ostavilo trajnog traga. Još dok sam bio gimnazijalac oduševio me je Bosch, koji mi je bio otkriće. Kad sam boravio nekoliko dana kod kćeri Martine u Milanu, posjetio sam Bochovu izložbu u Palazzo Reale. To je za mene bio jedinstven događaj i fenomenalni užitak.“

Od domaćih umjetnika Rudić iznimno cijeni stvaralaštvo Ede Murtića, Kniferove Meandre te stvaralaštvo Aleksandra Srneca koje se nastavlja na ruski konstruktivizam. I jedina slika u stanu koja još odolijeva najezdi Rudićevih radova je jedan rad Srneca. Svi su ostali umjetnici ustuknuli pred Rudićevim djelima.

Opisujući svoj rad priznaje da nije mogao pobjeći od utjecaja jer nije rastao pod staklenim zvonom. „Moje slike nisu čista apstrakcija. Unutar njih postoje određene geometrijske forme pa bi se moglo kazati da je riječ o geometrijskoj apstrakciji koja je malo drugačija od klasične apstrakcije. To je zapravo kombinacija jednog i drugog,“ napominje Rudić.

‘Neki put teško dođem do nečega s čim sam zadovoljan’

Priča kako mu inspiracija ne dolazi izvana te da je ona uvijek rezultat njegova unutarnjeg promišljanja. „Moja inspiracija nikada nije vezana uz neke konkretne stvari ili događaje. To je moj intiman izričaj na koji utječe moje unutarnje raspoloženje, ono što je prisutno u meni i oko mene. To ima odraza na mojim slikama.“

Kad počne raditi neku sliku, samo otprilike naslućuje kako će izgledati na kraju. „Ponekad se dogodi da se ideja koju sam imao na početku, tijekom rada posve promijeni. Neki put čak bih htio nešto napraviti, ali u toku rada vidim da ništa ne treba dirati, pa prestanem slikati.“

Uvijek, kaže, postoji osnovna koncepcija. „Ali i ona je vrlo maglovita jer stalno tražim nešto novo. I pri tomu se moram boriti s platnom.“ Često mu ta borba, priča, ide teško, no neki put slika ide jako dobro, brzo ju završi i jako je zadovoljan. „No, s nekima se mučim mjesecima, nisam zadovoljan pa ju znam preslikati i po nekoliko puta. Takvim slikama se stalno vraćam, a to ostavi traga jer se stalno baviš s tim problemom. Nikako ne mogu riješiti problem, pa o tomu stalno razmišljam, zaokupljen sam i to me onda opterećuje. No neki put teško dođem do nečega s čim sam zadovoljan.“

Cijeli život bio okružen s puno ljudi, a onda je odjednom ostao sam

Rudić kaže kako postoji jedna poveznica između sporta i umjetnosti. „Kad se tijekom utakmice igrač nađe u nekoj iznenadnoj situaciji, reagira intuitivno, da ni sam ne zna zašto je tako reagirao. Isto se događa i kod slikarstva, ne znaš zapravo kako je nastala neka slika, jer si ju nacrtao intuicijom.“

Priča kako je počeo raditi ulja na platnu, ali da je bio nestrpljiv jer proces sušenja traje malo dulje. Stoga je radio akrilnim bojama koji imaju sličnu teksturu kao ulja, ali se brže suše. Nakon završetka sportske karijere najveća je promjena bila u tomu što je cijeli život bio okružen s puno ljudi, a onda je odjednom ostao sam.

„Prije sam stalno komunicirao sa suradnicima, upravama, igračima, a sada sam se našao sam sa sobom. Ta mi je promjena jako odgovarala jer sam se umorio od toga da svoju energiju moram prenositi na druge.“ Kaže kako mu ta samoća odgovara te da najviše uživa slušajući jazz stanica Sweet Jazz, na kojoj se emitira još i bluz i klasična glazba. Za otvorenje izložbe pripremio je dva CD-a. Jedan je Tord Gustavsona, a drugi Tony Bennetta i Diane Kroll.

U početku je bio protiv toga da izlaže svoje radove

“Volim slušati glazbu Charlesa Mingusa i Wytona Marsalisa jer mi se to čini odličnom kombinacijom. Kod jazza me uvijek nešto iznenadi i razveseli i zbog toga je za mene glazba bitna. Uživam kad uz glazbu Gustavsona stvorim atmosferu u kojoj krećem u borbu s platnom.“ Zahvaljujući tome, objašnjava, nije prepušten sam sebi i tada se potpuno isključi. Slika sve dok ne padne danje svjetlo i tada prelazi na čitanje.

Nakon što su vidjeli njegove radove, prvi su mu Talijani predložili da mu organiziraju izložbu. „No, rezolutno sam ih odbio. Bio sam protiv toga da izlažem radove, a da se nisam posve posvetio slikanju. Smatrao sam da se ne mogu predstaviti publici s nečim što radim onako usput.“

Sad je, kad se potpuno predao slikarstvu, prihvatio je nagovaranja prijatelja da svoje radove predstavi javnosti. „Zapravo se veselim izložbi jer sam siguran da će mi ocjene koje dobijem pomoći da podignem kvalitetu svojih radova. Bilo kakve ocjene dobijem, pomoći će mi da potražim neke nove putove i rješenja. Očekujem da će mi izložba pomoći da unaprijedim svoj rad.“

‘Želim da ljudi vide moj napor i trud, rezultat borbe s platnom’

Priznaje da nije lako, zapravo je, kaže, vrlo teško iznositi svoju intimu pred javnost. „Moraš izložiti nešto iz svoje podsvijesti, daješ neku svoju osobnost, otkrivaš svoju intimnosti. No, s obzirom na to da je slikanje moja strast i zadovoljstvo, nije me strah suočiti se s reakcijama publike i kritike.“

Ocjene ma kakve god bile, tvrdi, neće ga pokolebati ni obeshrabriti. „Ako budu loše neću se predati. Sport me naučio da poslije slabih nastupa, uvijek slijede najbolji rezultati. Loši rezultati te mobiliziraju i motiviraju da više radiš, da svima pokažeš da možeš bolje. Dobri rezultati su uvijek opasni jer se opustiš se… Tako će biti i nakon moje izložbe.“

Kaže da zna da će dio prijatelja, poznanika iz sporta biti zadovoljni, da će iskazivati poštovanje prema njegovom minulom radu. „Želim da ljudi vide moj napor i trud, rezultat borbe s platnom. Također zanima me i ta spiritualna veza i povezanost između slikara i slike te gledatelja.“

Nikada nije išao na godišnje odmore, a ne odmara ni sada

Kod prijelaza iz sporta u umjetnost najveća se promjena dogodila u načinu života. „Kao trener bio sam stalno okružen ljudima, bio sam u žiži svega, surađivao sam i konfrontirao se, a na kraju sam uvijek imao objektivan rezultat koji mi je pokazao jesam li dobar ili nisam.“

Druga velika promjena bila je u tomu što više nije bilo onog stresa, što ga više nije mučilo što će tko reći, premda se ni kao trener nije na to osvrtao. Rudić priča kako nikada nije išao na godišnje odmore, kako se nije odmarao u klasičnom smislu, a tako je i sada budući da ga slikanje ne umara, pa se nema od čega odmarati.

U Hall of Fame primljen kao igrač i trener

Od brojnih priznanja najdraže mu je ono koje je dobio u Brazilu 2015. „Brazilski olimpijski odbor proglasio me je za najboljeg trenera u momčadskim sportovima te zemlje. To priznanje dobio sam u konkurenciji domaćih i četrdesetak ponajboljih svjetskih trenera koji su pripremali brazilske sportaše za nastup na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.“

U obrazloženju stoji da je Ratko Rudić, koji je preuzeo brazilsku vaterpolsku reprezentaciju potkraj 2013., napravio najveći pomak u kvaliteti igre jedne ekipe u povijesti vaterpola te da je njegova metodologija rada dala rezultate kojima se nitko nije mogao ni nadati.

Rudić je također dobio i dva najveća priznanja u vaterpolu: primljen je u dvije kategorije Hall of Famea najboljih vaterpolista svijeta. I to kao igrač i kao trener. Unatoč mirovini, Rudić je ostao aktivan u vaterpolu. Član je Upravnog odbora Hrvatskog vaterpolo saveza i predsjednik je Stručnog savjeta. Također, u Italiji je član organizacije koja se bavi razvojem vaterpola djece od 7 do 13 godina. „Svake godine u Vignanu u Italiji organiziramo festival na kojem sudjeluje više od 2000 djece, a organiziramo i humanitarne priredbe za paravaterpoliste.

‘Bilo bi bezobrazno reći da mi je krivo što sam odabrao sport’

Posebno je ponosan na kćer Martinu koja je studirala i diplomirala na Muzičkoj akademiji u Milanu. „Sada predaje violončelo te svira u orkestru koji izvodi eksperimentalnu klasičnu glazbu. Tu nema puno melodije ili ritma, no njen orkestar postao je svjetski poznat, a upravo su na gostovanju u Argentini. Tako je ona otišla u glazbu, a ja u slikarstvo i jazz,“ objašnjava Rudić te dodaje kako rado posjećuje kćer u Milanu, gradu koji ima veliki broj galerija i izložbi. „Dnevno znam prohodati i po dvadesetak kilometara u potrazi za izložbama.“

Inače, Rudić nas je dočekao u pomalo neobičnom izdanju, s rukom u gipsu. „Pao sam u kupaonici, slomio prst i natukao rebra. No, dobro je da mi nisu stradali kukovi koje sam operirao zbog artroze.“ Rudić tvrdi da nikada nije imao stvaralačku krizu niti je pomišljao da se ostavi slikarstva: „Još nisam došao do toga,“ kaže smijući se. „Prepun sam ideja, toliko stvari želim napraviti, bez obzira tko što o tomu misli, da sam daleko od krize. U glavi imam toliki unutarnji poriv da moram raditi, a osim toga ja sam mlad slikar koji se tek počeo baviti slikarstvom.“

A na pitanje je li mu žao što se nije profesionalno bavio slikarstvom i arhitekturom, Rudić je odmahnuo glavom:“ Zaista bi bilo bezobrazno od mene reći da mi je krivo što sam odabrao sport. Toliko sam toga postigao u vaterpolu da sam više nego zadovoljan svojim odabirom,“ zaključio je razgovor Rudić.