Mali komentar upućen skepticima tehnologije i romantičarima povijesti

“Ne samo da ne kužim, nego mi je pun klinac te ekipe koja bulji u mobitele. Bulje dok hodaju po cesti, bulje dok ručaju (prije toga fotkaju i kelje na zid), bulje dok čuče na zahodu, bulje dok su na druženjima i na kavama s istim takvim idiotima koji isto tako bulje. Ekipa ne kuži da će im zbog silnog tipkanja prsti evoluirati u kandže, ali će im u isto vrijeme zakržljati mozak, ako već nije. Možda su generacijske razlike, možda sam prestar, pa ne mogu ukapirati kako treba… ali čisto sumnjam…” Hrvoje Šalković, Facebook, 08.02.2016.

Inspirirana nedavnim statusom poznatog hrvatskog pisca Hrvoja Šalkovića, odlučila sam izraziti svoje mišljenje po pitanju tehnologije i, citiram, ekipe koja samo bulji u mobitele.

Nostalgični pogled u prošlost

Prije no počnem, htjela bih izraziti poštovanje prema spomenutom piscu; ovaj post se nikako ne bi trebao smatrati kao kritika Šalkovićevih spisateljskih sposobnosti, jer nisam književni kritičar i nisam dovoljno kvalificirana za to.

Ne bi se trebao smatrati ni kao osobni napad na Šalkovića. Njegov post samo je vrlo dobar primjer jaza između ljudi koji se svjesno koriste tehnologijom i shvaćaju njene konotacije, te ljudi koji se nesvjesno njome koriste i pritom ne razumiju zapravo kako ona funkcionira.

Ovaj post je usmjeren njima, kao obrazloženje. Cilj je postići modus vivendi, ako se to tako može nazvati, između novih generacija koje prihvaćaju promjenu kao nešto dobro, koje znaju da se iz novih tehnologija razvijaju nove mogućnosti, i starijih generacija koje, neizbježno, nostalgično gledaju na prošlost i žive u uvjerenju da su iz nekog nepoznatog razloga djeca i mladi prije bili… nisam sigurna točno što. Perceptivniji, pametniji, informiraniji, socijalniji?

Mogućnost rasta druge glave

U statusu, Šalković izražava svoje neodobravanje današnje generacije i njihove uporabe mobitela. Upozorava na poznate i već viđene opasnosti od preintenzivnog korištenja smartphonea, kao što su rast kandži zbog prevelike količne tipkanja, zakržljavanje mozga, i mogućnost rasta druge glave (ok, ovo zadnje nije rekao, ali ovo prije je).

“Možda su generacijske razlike, možda sam prestar, pa ne mogu ukapirati kako treba… ali čisto sumnjam” — bez ikakvih argumenata zaključio je Šalković. Pisac ovim svojim postom, možda čak i nesvjesno, zagovara davno opovrgnutu teoriju tehnološkog determinizma.

Dvije su stvari koje Šalković i njegova publika koja je reagirala na post ne razumiju, ili ne žele razumjeti. Prva stvar: tehnološki uređaji kao takvi, bili to smartphoni, kompjuteri, i slični, NE mogu biti loši ili dobri. Kompjuter neće sam otići na search-bar i upisati adresu pornografske stranice; osoba koja KORISTI kompjuter će to napraviti.

Tko zapravo klika na Kardashiane?

Smartphone neće sam kliknuti na 100 puta viđen clickbait naslov o Kim Kardashian i njenom dupetu; osoba koja KORISTI smartphone će to napraviti. Kako je onda uopće moguće doći do zaključka da mobiteli zakržljavaju mozak? Je li stvarno isto ako osoba A “bulji” u mobitel i čita novi članak New York Timesa, dok osoba B gleda videe mačaka na Youtubeu (iako sam, priznajem, nekoliko puta upala u dubine Youtubea. Pa što? Volim mačke.)?

Druga stvar koju Šalković i njegova šira publika, sudeći po komentarima, odbija razumjeti je činjenica da oni, odrasli ljudi koji su dio civilne zajednice, ne bi trebali generalizirati o “ekipi koja bulji u mobitele” i bacati uokolo pretpostavke da svi rade/ čitaju/ pišu/ gledaju isti sadržaj, jer iskreno, to je uvredljivo i krivo.

Isto tako, ne bi trebali stavljati sve ljude koje smatraju svojom generacijom u isti koš sa sobom; samo zato što imaju jednako godina, ne znači da su na isti način osvješteni o svijetu oko njih. Jako puno ljudi Šalkovićevih (i starijih) godina vrlo dobro barataju tehnologijom i prihvaćaju je kao nešto pozitivno, te vide nove mogućnosti koje se rađaju pomoću nje.

Ironija na Facebooku

Sam Šalković i komentatori na postu nisu svjesni ironije da se ta cijela diskusija odvija na Facebooku, pomagalo koje je Šalkoviću otvorilo mogućnost promocije i veze sa svojim fan baseom. Mark Twain je jednom rekao: “Sve generalizacije su krive, uključujući i ovu.” (evo, prvi put sam se susrela s ovim citatom na mom smartphoneu, na Internetu. Što sad? Hoće li mi Mark Twain zakržljati mozak jer sam njegov citat pročitala na smartphoneu?), i imao je pravo.

Šalkovićeva primjedba o današnjim generacijama je kao da netko iz “mlađih” generacija kaže: “Svi stari ljudi su užasno naporni jer nostalgično govore o prošlosti.” To nije istina, jer ne govore SVI stariji ljudi nostalgično o prošlosti, niti su oni koji govore o njoj uvijek naporni jer su neki sigurno imali zanimljive živote. Isto tako nije istina da svi mladi stalno zure u mobitele, i da sve što oni gledaju zakržljava mozak.

Vrlo je važno razlikovati ne samo sadržaj kojeg nudi nova tehnologija, već cjelokupne načine na koje se one koriste. Na kraju krajeva, društvo je kreator tehnologija; one se mijenjaju i stabiliziraju prema potražnji i željama aktivnih korisnika.

Prvobitni cilj mreža

Uzmimo Internet. Prethodnika Interneta, ARPANET, dizajnirao je odjel Američkog Ministarstva Obrane pod imenom ARPA (United States Department of Defense’s Advanced Research Projects Agency) kao reakciju na Hladni Rat početkom 1960-ih. ARPANET je bila prva šira komutirana paketna mreža. Njen prvobitni cilj bio je obrana i očuvanje podataka i informacija (od Rusa) na efikasniji način od spremanja u zaključane ladice, jer zaključane ladice nisu jako efikasne u slučaju nuklearnog napada i sličnih nepogoda

Dakle, zaključujemo da je ARPANET, u svojim prvim oblicima, bio vrlo limitiran što se tiče publike, s obzirom da je većina koja je radila na ARPANET-u bila iz vojne ili znanstvene pozadine. Victor Cerf, Robert Kahn, Lawrence Roberts, i drugi to su promijenili.

Centralizirano tijelo za sustav

Navedeni znanstvenici primjetili su mogućnosti za veći utjecaj, te odlučili proširiti ARPANET u razvijeniji sustav međusobno povezanih mreža, ili Internet. Posljedica tog proširenja, i Internetove rastuće popularnosti, bila je dolazak novih skupina ljudi, kao što su dobavljači različitih mrežnih proizvoda, telekomunikacijski operateri i razne međunarodne organizacije, koji su primijenili svoj, drugačiji utjecaj na razvoj Interneta. 1980-ih, ARPA predaje prava na Internet privatnim tvrtkama, i 1992. Tim Berners — Lee izmišlja World Wide Web tehnologiju koju koristimo i danas (ono što nam zakržljava mozgove).

ARPA-ini stručnjaci prvobitno su izgradili ARPANET-ov sustav za vlastite potrebe, što znači da nije bilo ikakve razlike između korisnika i proizvođača. Zbog toga, umjesto stvaranja centraliziranog tijela za sustav, ARPANET-ovi kreatori su namjerno napravili sustav koji dozvoljava bilo kojem korisniku, uz određene vještine, sposobnost da predloži novo svojstvo.

Desetljeća ljudskog razvoja

ARPANET se iz mijenjajućih potreba razvio u Internet, a pristup i popularnost proširila se izvan početne grupe znanstvenika, na različite skupine ljudi. Oni koji nisu stručnjaci jednako su mogli utjecati na sustav kao i stručnjaci, što ima svoje prednosti i mane, ali ipak stvara neku vrstu demokracije. Proširenjem na širu publiku, Internet dolazi u poziciju gdje ga je moguće koristiti na nove načine, dodavanjem novih, različitih, svojstva i odbacivanjem onih starih i nepotrebnih.

Internet je, dakle, kao i svaki drugi tehnološki sistem ili uređaj (kao npr. smartphone), produkt društvenog djelovanja koji reflektira desetljeća i desetljeća ljudskog razvoja. Mi te uređaje i sisteme dizajniramo, izrađujemo, oblikujemo i razvijamo. Komentirati i zapažati ima pravo svatko.

No, tko su ti koji si uzimaju za pravo kritizirati godine i godine socijalnog razvoja, kad, budimo realni, nisu više dio onih koji oblikuju kako izgleda naše društvo, naš svijet?

Susret s nepoznatim

Ne tvrdim da ne postoje ljudi koji tehnologiju koriste za zatupljujuće i nepotrebne stvari (kao što su anonimno, bijesno i nepovezano komentiranje na portalima koji su pritom često na granicama zdravog razuma, ili objavljivanje mora i mora selfie-a u različitim pozicijama u svim dijelovima stana), ali generaliziranje i reduciranje jedne cijele generacije i tehnologija kojima se ona koristi zbog nekolicine debila nije u redu, ma kako dobro bilo nekima u prošlosti. U vremenima bez smartphonea, kad ljudi u tramvaju nisu buljili u mobitele nego u novine.

Neizbježno je; svi će jednom romantizirati prošlost i kako je nekada bilo kad se susretnemo s nečim nepoznatim, nečim što pripada našim potomcima i generacijama koje dolaze nakon nas.

---

Članak je originalno objavljen ovdje. Preuzet uz dozvolu autora.