Moj infarkt u tridesetima: Nevjerojatne priče troje mladih Zagrepčana koji su ga preživjeli

Ivicu Klarića, Bojana Zrnića i Dinu Baraković povezuju dvije stari -tridesetogodišnjaci su i svi su preživjeli srčani udar u dobi kada o tome, u većini slučajeva, uopće nisu trebali razmišljati.

No, njihove priče pokazuju suprotno. Iako ne znaju jedan za drugog, slične životne drame počeli su proživljavali prošle godine, kada im nije ni na kraj pameti bilo da je to što ih steže u prsima – infarkt. A statistika je prilično okrutna.

Jedan od četvero pacijenta koji je otpušten iz bolnice nakon srčanog udara doživjet će novi srčani, moždani ili srčanu smrt tijekom sljedećih pet godina. Rizik je, upozoravaju liječnici, najveći u prvoj godini.

A kako se to ne bi dogodilo pacijentima koji su preživjeli srčani udar pomaže program ambulantne kardiovaskularne rehabilitacije u Srčanoj u Draškovićevoj koji traje 3 mjeseca, koji je pohađala Dina, a sada i Ivica.

Pored kardiološkog praćenja i medicinske gimnastike u dvorani, program uključuje i terapijsku edukaciju pacijenata i njihovih obitelji. Iako su njihove priče prilično različite, Dina, Ivica i Bojan nakon ovog iskustva imaju potpuno novi pogled na život i način na koji ga žive. Nadaju se da će njihove priče još nekoga osvijestiti.

Ivica Klarić, 30 godina, radnik u zračnoj luci

Probudio sam se oko četiri ujutro 7. listopada sad već prošle godine i osjetio jaku bol u prsima. Ustao sam iz kreveta, popio tabletu uvjeren da sam istegnuo mišić i vratio se nazad u krevet. Ali bol je, iz minute u minutu, bila sve intenzivnija. Kao da mi je netko sjedio na plućima.

Nakon 15 minuta rekao sam tati da mi je loše i da me vozi na hitnu u Veliku Goricu. Na srčani udar definitivno nisam sumnjao. Nitko u obitelji ga nije doživio, uostalom mlad sam, nisam živio ni previše stresnim ili nezdravim životom. Mislio sam da je nešto banalno. No, liječnici iz hitne odvezli su me na Rebro. Tamo su mi počeli raditi pretrage.

Od dolaska u bolnicu do operacije i ugradnje stenta prošlo je 50 minuta. Najduže i najbolnije minute u mome životu. Toliko me pred kraj boljelo u plućima, a bol se počela širiti i prema rukama, da sam u jednom trenutku mislio da ću pasti u nesvijest. Želio sam povraćati, ali ni to nisam mogao.

Kad bih morao najplastičnije opisati taj osjećaj, rekao bih da je kao da ste nešto progutali i to vam je zapelo u plućima. U zadnjim minutama bol u rukama je bila tolika da ih nisam mogao držati na naslonu stolca.

Kad su rezultati pretraga pokazali da je srčani udar, hitno su me odvezli u salu na operaciju. Tek u tom trenutku shvatio sam što se događa. Bio sam u šoku. Kad mi je ugrađen stent osjetio sam trenutačno olakšanje. Ne znam koliko je trajala operacija, ali kad sam došao u intenzivnu, počeo sam razmišljati 100 na sat. Nisam bio ljut, samo sam bio u šoku. Imam 30 godina i doživio sam srčani? Kako je to moguće?

Tih prvih dana u bolnici stalno sam vrtio svoj život unatrag i samo razmišljao jesam li mogao spriječiti srčani udar. Sjetio sam se da sam dva dana prije infarkta osjećao neopisiv umor, uspeo bih se 12 stepenica i umorio se.

Nisam imao snage nizašto. Osjećao sam se kao da sam pretrčao maraton. No, to svoje stanje opravdavao sam nakupljenim kilogramima. Tijekom tog tjedna koji sam proveo u bolnici razmišljao sam o tome što moram promijeniti u životu.

Odmah sam prestao pušiti. Iako se prije nisam nezdravo hranio ili bio pod prevelikim stresom, shvatio sam da ću dodatno morati paziti i život dovesti u red.

Od 18. studenoga svakoga jutra dolazim na rehabilitaciju u Srčanu u Draškovićevoj. Liječnici su mi rekli da će ona trajati tri mjeseca te u travnju imam prvu kontrolu na kojoj ću vidjeti koliko mi je srce oštećeno i što će biti dalje. Najbolji savjet koji sam čuo ovih mjeseci bio je da moram početi laganije živjeti i toga se pridržavam.

Trenutačno sam na bolovanju, radim u zračnoj luci kao transportni radnik na utovaru i istovaru aviona. Sada kada gledam svoj život prije infarkta i nakon njega rekao bih da sam prije živio u četvrtoj brzini, a sada sam u drugoj. Vjerujem da je najbolja odluka te noći bila što sam odmah otišao u bolnicu i to bih savjetovao i drugima. Mene je pravovremena reakcija spasila.

Dina Baraković, 34 godine, voditeljica ljudskih resursa

Infarkt sam doživjela prije osam mjeseci, 29. svibnja, tri tjedna nakon što sam rodila treće dijete. Triger je bio jedan šokantan događaj. Kupala sam sina i učinilo mi se da je udahnuo vodu i da se počeo gušiti. Bila sam sama doma i zbog osjećaja bespomoćnosti uhvatila me panika.

Tada me počelo lagano boljeti u prsima. Sinčić se smirio, otišli smo u bolnicu provjeriti je li sve u redu. Srećom bilo je. Nakon toga, počela mi se javljati nelagoda u području prsnog koša, kao da mi netko sjedi na prsima. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to srce.

Tri dana kasnije bila sam sama doma, bila je mirna večer, djeca su spavala, a ja sam ležala i gledala televiziju. Nelagoda u prsima je postajala sve jača, počele su mi trnuti ruke, u ustima mi se nakupljala slina kao da ću povratiti. Pomislila sam je riječ o napadaju panike. Naime, ukucala sam simptome u google i svi simptomi su bili sličniji napadajima panike nego srčanom udaru.

Nazvala sam supruga da dođe doma, a ja sam se u međuvremenu otuširala. Vruća voda je proširila krvne žile i bilo mi je bolje pa sam odlučila da mi bolnica nije potrebna i otišla sam spavati. Tako sam zapravo osam dana hodala s povremenim osjećajima nelagode u prsnom košu koji su varirali u intenzitetu popraćeni sa zaduhom, osjećajem kao da ne mogu udahnuti do kraja.

Pripisivala sam to tome što sam nedavno rodila i nisam bila u formi. Ali, ipak sam se naručila kod kardiologa, da eliminiram srce. Taj dan, prije pregleda, doktori vjeruju da sam preživjela i drugi srčani udar. Jako sam se loše osjećala, bila sam iscrpljena i dezorijentirana i opet se javio poriv za povraćanje.

Kardiolog mi je odmah napravio EKG, nakon čega me poslao na ultrazvuk srca. Tada sam shvatila da stvarno nešto nije u redu. Rekao mi je da sumnja na infarkt i uputio me hitno u bolnicu. Za takve vijesti nikada niste spremni. Pa kako ću sada u bolnicu? Jedno dijete mora na rođendan, drugo na utakmicu, bebica ima tek tri tjedna, kako ću ga dojiti?

Vozeći se prema bolnici ukucala sam u google ACS što je pisalo na liječničkim papirima. Riječ je o akutnom koronarnom sindromu i kada sam pročitala da je smrtni ishod najvjerojatniji u 50 posto slučajeva, sledila sam se. Došla sam u bolnicu Sveti Duh, predala papire i u jednom trenutku svi su se ustrčali oko mene. Nisu ništa govorili, ali zabrinuti pogledi su me plašili.

Kad sam ostala sama u boksu raspala sam se, plakala sam toliko glasno da sam mislila da me čuje cijela bolnica. Bilo mi je užasno teško jer sam prvi puta shvatila da je to možda kraj i da nema natrag. Najgore mi je bilo što nisam došla ranije i pitala sam se zašto sam bila toliko neodgovorna. Kada sam vidjela muža koliko je izbezumljen i koliko samog sebe optužuje što me nije ranije odvezao u bolnicu, shvatila sam da se moram smiriti.

Moram se smiriti zbog sebe, djece, svih. Jednostavno sam se prepustila i shvatila da je ovo upozorenje i prilika za transformaciju. Operacija ugradnje stenta trajala je dva sata. Nakon što mi je uspješno ugradio 2 stenta, vidjela sam da je doktor mokar i priznao mi je da je bilo teško i da do samog kraja nije bio siguran u ishod.

Nakon sedam dana izašla sam iz bolnice i život se trebao nekako nastaviti, a zapravo ne znaš što i kako dalje. Izgubljen si i preplašen, svjestan vlastite smrtnosti. Krenula sam u Srčanu u Draškovićevoj na rehabilitaciju. Tamo sam se naučila disciplini i slušanju vlastitog tijela. Danas sam u najboljoj formi života.

Mnogo sam razmišljala što je dovelo do mog srčanog udara, budući da prije nisam bila u rizičnoj skupini. Zapravo je stvar u tome kako se odnosimo prema sebi. Bila sam pravi perfekcionist koji je od sebe uvijek očekivao najbolje, zamjerajući si kada se to ne bi dogodilo. Sve je to ostavilo traga na tijelu. Vjerujem da je infarkt došao kao upozorenje da napravim korijenite promjene u svom životu.

Bojan Zrnić, 31 godina, komercijalist

Najteži trenutak bilo mi je mami reći da sam doživio infarkt. Mama mi je u srpnju prošle godine doživjela moždani udar i bojao sam se kako će prihvatiti tu vijest. Ona je veliki emotivac i cijelo ovo vrijeme nisam se bojao toliko za sebe, koliko za nju.

A moja priča započela je u zadnjem tjednu rujna prošle godine. Taj tjedan imao sam blagu temperaturu 37,5 i osjećao sam se kao da sam prehlađen. Zadnja dva dana, prije nego što sam završio u bolnici, počelo me stiskati u plućima. Nisam obraćao pozornost na to. Kada sam to spomenuo prijatelju koji radi u bolnici, rekao mi je da odmah odem na pregled.

Otišao sam u Vinogradsku, gdje su mi napravili pretrage. Srčani enzimi, čija bi vrijednost u normalnom stanju iznosila oko 35, meni su bili 250. Ostavili su me u bolnici kako bi mi za četiri sata ponovili pretrage, ali za to vrijeme sve me jače stiskalo u prsima i bol se širila u lijevu ruku, kao da ju netko stišće kliještima. Enzimi su se nakon toga popeli na 1300.

Dva dana su mi rađene pretrage i treći dan, sa zadnjom pretragom, utvrđeno je da sam imao infarkt. Hitno su me poslali na operaciju i ugrađen mi je stent. Tata je u 54. godini doživio infarkt, dakle imao sam obiteljske predispozicije. No, i dalje su svi bili iznenađeni. Bio sam premlad, 31-godišnjak i sportaš.

Kad su mi rekli da je riječ o srčanom udaru, od straha sam gotovo zaplakao. Nikada se ničega u životu nisam bojao, ali ovo me prestravilo.
Nekoliko dana kasnije, kad sam odvrtio film unatrag, shvatio sam da sam te godine proživio mnoge teške trenutke i vjerojatno je taj nagomilani stres rezultirao infarktom.

Godinu dana radio sam izuzetno stresan posao komercijalista, prošle godine u svibnju sam dao otkaz, majka je u srpnju doživjela moždani, a baka moje djevojke, za koju sam bio vezan, umrla je u kolovozu. Držao sam sve u sebi i taj zadnji stresan događaj me dotukao.

Sjećam se nakon njezine smrti, sve smo organizirali i kada su je kombijem odvezli, u jednom sam trenutku osjetio neopisivu slabost i udaranje srca. Sjeo sam na kauč, pokušavao se smiriti, a srce mi je udaralo kao ludo, mislio sam da će iskočiti. Stresan posao, tijekom kojeg nisam mogao odvojiti poslovno i privatno, i previše loših stvari su se dogodili u kratkom razdoblju. A ja sam sve to držao u sebi.

Nedostaje mi sport, neopisivo. Od malih nogu sam u njemu, deset godina branio sam u rukometu, a isto toliko posvetio sam boksu i hrvanju. Kada su mi rekli da se više neću moći baviti sportom kao do sada, oči su mi se napunile suzama i stislo me u grlu. Ne mogu i ne želim to prihvatiti.

Iako sam se nakon infarkta vratio svom životu i obvezama, vidim da moje tijelo više nije kao nekada. Dosta sam smršavio od lijekova koje pijem, a i uspušem se kada se popnem na treći kat. No, usporio sam i prije svega trudim se ne živcirati oko stvari koje ne mogu promijeniti.