Majka i supruga iz Slavonskog Broda o depresiji: 'Morala sam se prisjećati kako je to voljeti vlastito dijete'

Novu godinu 2008. muž i ja dočekali smo u jednom restoranu u središtu našeg Slavonskog Broda. Za stolom nas je bilo desetero, proveli smo se prilično senzacionalno. Nekoliko dana kasnije, 2. siječnja, muž je mene i sina odvezao do mojih roditelja u Bosanski Brod, da provedemo s njima nekoliko dana za vrijeme školskih praznika. Sin Denis i ja u šetnji smo sreli jednu moju poznanicu.

Znale smo se preko posla, ona je radila u banci, a ja u svom knjigovodstvenom servisu. Sjele smo na kavu i odjednom sam joj, vrlo detaljno, počela pričati sasvim osobne stvari. Gotovo sat vremena jadala sam se ženi s kojom se, realno, privatno uopće nisam poznavala. Kad smo se dizale od stola, osjetila sam kako to baš i nije bilo primjereno. Denis i ja vratili smo se kod mojih roditelja. On je htio da igramo Čovječe ne ljuti se, a ja sam samo čekala da legnem u krevet.

“Molim te, idi baki, s njom se igraj”, rekla sam mu i legla u zamračenu sobu. Zaspala sam. Probudila sam se oko četiri sata ujutro, bila sam budna sat vremena, a zatim sam opet zaspala. Drugo jutro uopće nisam bila odmorna. Jedva sam ustala iz kreveta. Natjerala sam se otići na zahod, popiti kavu. Stalno sam govorila da mi se ništa ne da. “Umorna si, bili ste na dočeku nove godine. Zima je, svi su depresivni. Vjerojatno će te uloviti viroza”, ukućani su nalazili opravdanja za moju malaksalost. I ja sam mislila da je to umor, da sam se opustila jer sam bila na godišnjem.

Ovo nije samo umor

Suprug je došao po Denisa i mene 6. siječnja, vratili smo se kući. Mene je i dalje držala bezvoljnost. Za svaki zadatak trebala sam uložiti golemu snagu volje. Otišla sam na posao, a siječanj je knjigovođama uvijek prepun posla. Otvorila sam Excel tablicu u koju sam trebala upisati artikle i nabavnu cijenu, a program koji sam napravila sam to zbroji i obračuna PDV. Obično bi mi za unos 60 stavaka trebalo pola sata. Taj put upisala sam prvih 10 i morala stati. Više nisam mogla. No, nakon desetak dana počela sam se osjećati sve bolje.

Opet sam išla u šetnje, družila sam se s prijateljima, pratila Facebook, gledala filmove. Život mi se konačno vratio u normalu. Iste godine, oko prvog svibnja, otišla sam s prijateljicama u Opatiju. Sjećam se da je bilo prekrasno vrijeme, sve je cvjetalo. Bila sam ispunjena i sretna. Vraćale smo se kući i ponovno me počeo hvatati umor i mrskost. “Ovo nije samo umor”, prošlo mi je kroz glavu. Probudim se noću, ne mogu spavati, a ne da mi se gledati film. Dođe jutro, meni se stanje pogorša. Jedva se natjeram ustati iz kreveta. Taj put je trajalo tjedan dana, no ostala mi je navika lošeg spavanja.

Od malih nogu brinula sam se za mlađeg brata. Roditelji su radili na odgovornim pozicijama u rafineriji nafte u Bosanskom Brodu. Ja sam išla u glazbenu školu, voljela sam svirati klavir. Zatim sam krenula na rukomet, tamo sam sa 17 godina upoznala svog supruga Admira. Od tada smo nerazdvojni. On je studirao na veleučilištu u Brodu, ja sam studirala ekonomiju u Beogradu. Prošli smo zajedno i izbjeglištvo u Njemačkoj. Tamo smo se vjenčali i dobili sina. Nakon povratka u Brod suprug je dosta radio, ja sam se brinula da sin redovito uči, odlazi na treninge. Nedjelja je jedini dan kada je nas troje zajedno na ručku.

Budna noću

U ljeto 2008. godine, kao i svake nedjelje, počela sam kuhati jako rano. Završila sam ručak na pola i otrčala do susjede da popijemo brzinsku kavicu. Bio je to naš običaj. Vratila sam se u stan i umjesto da odem u kuhinju sjela sam na kauč. “Ma samo pet minuta da odmorim, jako je vruće”, već je bio početak srpnja. Tih pet minuta pretvorilo se u pola sata. Pola sata u sat vremena. Nisam se pomaknula s kauča. Muž i sin su ušli u kuhinju, ručak još nije bio gotov. Legla sam u krevet i zatvorila oči.

Kada bi mi noga utrnula, okrenula bih se na drugu stranu. Došla je noć, a ja nisam mogla spavati. Svako malo bih pritisnula gumb na digitalnom satu. Narančaste brojke pokazale su da je 2.47. Sljedeći put već je bilo 4.06 sati. Tako bih dočekala jutro. Ujutro mi se gadila kava, nisam je mogla piti. Inače bih upalila radio, a sada mi je glazba smetala. Nisam ni skinula pidžamu. Vratila sam se u krevet i provela tako cijeli dan. Nisam se tuširala. Na posao nisam mogla ići. Otac je radio umjesto mene, ja sam taj biznis ionako preuzela od njega. “Što ti je, trgni se. Ajde, dosta je bilo, ustani”, govorio bi mi suprug.

Prolazili su dani. On bi ponekad skuhao tjesteninu ili ispekao pizzu. Ubrzo se dogovorio s našim majkama da skuhaju nešto i donesu. Svekrva radi odlične pite. Jednom je moja mama donijela pun lonac graha, da nam potraje nekoliko dana. Meni je bilo mrsko i jesti. Pred večer bi mi bilo bolje, dobila bih nešto apetita. Natjerala bih se za stol. Stavim žlicu u usta i žvačem, a suze mi kapaju u tanjur. Svaku bih noć odlučila da ću sutra biti bolje, da ću ići na posao. I opet dočekam jutro budna. Preplavio me još veći očaj.

Vjenčanja i sprovodi

“Svima bi bilo lakše da me nema. I mužu, i sinu, i našim roditeljima”, razmišljala sam danima o smrti. Nisam imala hrabrosti učiniti si nešto sama. Maštala sam o nesrećama. “Da mi se barem nešto dogodi na putu, da stradam”, razmišljala sam. Bio je to jedini spas koji sam vidjela. No, najgori mi je zapravo bio nedostatak osjećaja. Jedne nedjelje došli su nam prijatelji, udavali su kćer. Došli su s pozivnicom i bocom rakije, onako po slavonski. Ja nisam znala gdje da ih stavim sjesti. Danima nisam pospremala, na stolu su bile hrpe knjiga, u hodniku razbacane cipele, odjeća na kauču.

Objasnila sam da mi nije dobro, ali su inzistirali da dođem u svatove. Jesam, ali mi je bilo loše. Osjećaji mi se nisu budili ni na sprovodima. Moja dobra prijateljica, krizmana kuma mog sina, izgubila je mamu. Jedva sam otišla na groblje, tjerala sam se da budem tužna, a nisam bila. Bilo mi je svejedno. Tada je Denis već popustio u školi, a ja nisam osjetila nikakvu brigu. Nisam osjećala ništa. Morala bih se prisjećati kako je to kada volim vlastito dijete. Toga mi se jedino bilo lako prisjetiti, svaka situacija s njim je ljubav.

Film koji mi je vratio emocije

“Joj, Bože, što će reći moji komitenti? Hoće li izgubiti povjerenje u mene, možda mi neće povjeriti svoj novac?”, prolazilo bi mi kroz glavu. Ako bih izlazila van, pogledala bih se u ogledalo, u oči. “Pa, ne vidi se, neće nitko znati”. Ni filmovi mi nisu budili emocije, sve do “Suza boga sunca”. Sjećam ga se dobro, glume Bruce Willis i Monica Bellucci. Oduševio me kako su prikazali njegovu ljubav prema njoj, konačno me nešto dirnulo. Mislim da sam upravo tada krenula prema izlasku iz depresije.

Odlučila sam da moram potražiti pomoć. Tijekom te zime upala sam u još dvije epizode, ali odlazak liječniku sam odgađala. Otišla sam tek na proljeće sljedeće godine. Sjećam se dobro, bio je utorak, 12. svibnja, kad sam napokon otišla liječnici opće prakse. Ušla sam u ordinaciju, pokazala mi je da sjednem na onaj mali okruglasti stolac. Bila sam odjevena u traperice i tamnozelenu jaknicu. Smršavjela sam 10 kilograma, izgledala sam stravično, osušeno. Sjela sam i gledala u svoje ruke, samo sam plakala. Nisam znala što da joj kažem.

Pokušaji s lijekovima

“Ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu raditi”, ridala sam. “To je depresija, otiđite odmah na hitnu pomoć na psihijatriju”, ispisala mi je uputnice. Došla sam na hitnu, sjedila sam u čekaonici i gledala u rešetke postavljene na stubištu. “To je sigurno za ove koji se hoće ubiti ili pobjeći”. I dalje sam osjećala kao da tu ne pripadam. Bilo me sram, ne bih voljela da me itko tu vidi. Mlada liječnica koja me primila baš je nedavno specijalizirala. Prepisala mi je tablete. Isprva moram piti samo pola, a kasnije cijelu. Naručila me za 14 dana.

“Pa, nemojte biti takvi, sada vam je moderno imati svog psihijatra”, malo me hrabrila. Na redovnom psihijatrijskom pregledu, koji je bio tek 30. rujna, postalo mi je jasno da to neće biti klasično liječenje, legnem na kauč i pričam. Jednostavno nema dovoljno liječnika. I s lijekovima mi je opet bilo loše. Jako dugo smo tražili optimalnu kombinaciju lijekova, a uspjeli smo tek nakon dvije godine pokušavanja. U tom razdoblju traženja htjela sam odustati od svega, ali liječnica mi nije dala.

Razumijevanje bez riječi

Sjećam se da sam vidjela na našem SBTV-u prilog o Vrapčićima, udruzi za unaprjeđenje duševnog zdravlja koju vodi moja psihijatrica. Muž i ja smo poslušali tu reportažu i tada mi je rekao: “Pa, nisi ti baš za ove”. Ja sam rekla: “Jel tako da nisam?”. Bila sam sretna. Mislim da sam i sama uvijek imala predrasude prema psihičkim bolesnicima, zato sam bježala i od te udruge. Ipak sam im se pridružila, tek 2013. I danas sam sigurna da mi je to bila jedna od važnijih odluka u životu.

Tu sam baš osjetila da mi je bolje, da me ljudi razumiju bez da moram išta reći. Jer i oni su to prošli. E, to mi je trebalo. Počela sam volontirati u udruzi, aktivna sam u našoj dramskoj grupi, sviram klavir jer imamo i zbor. Sada mogu reći da sam jako dobro. Ako me uhvati faza, traje najviše sedam dana, a ispod 14 se niti ne govori o dijagnozi depresije. Ali sada sam svjesna da će proći. Mogu normalno sudjelovati u životu, nisam dugo osjećala da ne mogu ništa. Mogu sve.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 9. travnja 2016.