Na bostonskom maratonu ostala sam bez noge. I opet ga trčim

Kada smo stajali tamo i gledali maraton, moj 5-godišnji sin Noah se dosađivao i vrpoljio. Rekla sam mu da može sjesti na moja stopala i igrati se s kamenjem na podu. Tamo se nalazio kada je bomba eksplodirala. Originalno, mislila sam kako je bomba bila udaljena tri do četiri metra od mene, ali mi je FBI nedavno rekao kako je bila udaljena jedan metar.

Također su mi rekli da je Noah stajao, da bi istog trena umro. Samo zato što je sjedio na mojim stopalima, moje noge su ga zaštitile. Moje noge su zadobile udarac – on je preživio.

Osjećala sam se kao da gledam eksploziju iz filma u usporenom kretanju. Sve je bilo toliko u kaosu da nisam imala vremena posložiti misli kako bi one imale smisla. Kosti su ležale do mene na pločniku. Dijelovi tijela su bili svuda oko mene. Bila je to najgora scena koju itko može opisati. Gledala sam u djevojku koja je stajala ispred mene kako hvata posljednji dah. To je jedan od najtežih trenutaka i zbog čega je ovo tako teško preboljeti – ne mogu kontrolirati noćne more koje imam dok spavam.

Istog trena sam mahnito pokušala shvatiti gdje je moj sin. Nisam mogla čuti ništa jer su moji bubnjići bili istog trena razneseni, ali nekako sam mogla čuti njega kako vrišti. Ne znam kako, ali sam sigurna u to. Vidjela sam ga krajičkom oka i pokušala sam dignuti svoju ruku i povući ga prema sebi.

Kada sam to učinila, shvatila sam da mi je koža u potpunosti oguljena s ruke, i da mi vire kosti. Koža mi je bila oguljena do zapešća. U tom momentu sam rekla “Bože, ako je ovo kraj za mene, uzmi me, ali želim znati da je Noah u redu.”

Eksplozija koja je uništila tijelo

Moja teta – koja nije ozbiljnije povrijeđena – pokupila je Noaha i sjela do mene. Za mene je to bio znak da ću umrijeti tada. Vidjela sam da je Noah u redu i počela sam se brinuti za sebe. Nakon što je hitna stigla, odvedena sam u vozilo hitne pomoći. Unutra su se svi fokusirali na moje noge, ali ja sam htjela da obrate pozornost na moje ruke – ruka i zapešće su me jako boljeli.

U tom momentu sam čula kako netko viče “imamo amputaciju” i u tom momentu sam znala da ako se želim izvući, moja noga bi mogla biti amputirana. Kada smo stigli u bolnicu bila sam dovoljno pribrana da im dam broj svoje mame kako bi je nazvali. Nakon toga su me poslali na hitnu operaciju i inducirali komu.

Bila sam u komi tjedan dana, a nakon toga sam se počela buditi i shvatila sam gdje sam. Mislila sam da ću ja biti ta koja će trebati amputaciju. Moja mama je slikala moje noge i pokazala mi kako ih nisam izgubila.

Moja lijeva noga je bila uništena od koljena prema dolje: kosti su bile slomljene, moje arterije su bile prekinute, a bomba je raznijela dio mog mišićnog tkiva. Na desnoj nozi sam imala površinske ozljede od gelera zbog kojih mi je popucala koža i nekoliko prijeloma. Lijevu ruku su šivali. Eksplozija je pomaknula sve moje zube – dva su ispala, a dva zuba su od krvarenja pocrnila. Moji bubnjići su bili oštećeni, a polovica lijevog bubnjića je uništena.

S ozljedama poput ovih, bila sam na operaciji svaki dan. Prije nego što su me zatvorili morali su očistiti rane – izvaditi sve krhotine i gelere od bombe. Razvio se osteomijelitis, infekcija kosti zbog koje sam skoro ostala bez noge. Kada su je operirali, infekcija je nestala pa su htjeli spasiti nogu. U konačnici, imala sam 11 operacija u Bostonu. Nakon 39 dana prebacili su me u Houston gdje živim, a tamo sam imala još nekoliko operacija. Sveukupno sam bila u bolnici 56 dana.

Vrijeme teškog oporavka

Kada sam se vratila kod svoje majke, težila sam 35 kilograma, a visoka sam 172 centimetra. Bila sam u lošem stanju – tijelo se trebalo u potpunosti oporaviti.

Bila sam potpuno iznemogla. Imala sam rupu na stopalu, izvadili su mi krvne žile i ostalo tkivo iz kralježnice kako bi popunili tu rupu. Na početku sam nogu mogla držati na tlu deset minuta svakih sat vremena. Povećavala sam to vrijeme, ali je to bio dugotrajan proces.

Kako su mjeseci prolazili pokušala sam izgraditi izdržljivost, ali je bilo potrebno stalno operirati nogu. Pokušali su napraviti fuziju kako bi spojili sve moje kosti zajedno. Pokušali su staviti šipke kroz moje kosti kako bi podigli stopalo da se mogu nositi s težinom. Cijelo vrijeme sam bila u kolicima ili na štakama. Konstantno sam osjećala jaku bolu – nisam mogla izdržati četiri sata bez tableta za bolove od dana kada je bomba eksplodirala.

Pokušali smo na sve načine spasiti moju nogu. Postupno sam shvatila da sve što ona radi je da me drži. Ubrzo sam bila gotova sa tim – nije mi pomoglo da živim život kakav sam htjela živjeti. Mislila sam da ako je potrebno amputirati moju nogu, da onda tako mora biti. Neka se tako napravi.

Izlazak nakon operacije je bio oslobađajući trenutak za mene koji nisam osjetila jako dugo. Bilo mi je lakše. Bez obzira na bol od operacije, osjećala sam manju bol dan kasnije nego što sam osjećala posljednjih 18 mjeseci. Osjetila sam taj dan da sam vratila svoj život. Život u neizvjesnosti je bio gotov.

Početak novog života s protezom

Od tada sam se prilagodila tome da nemam nogu. I dalje mi je čudno pogledati dolje i vidjeti da ona nije tamo. Svaki put kada to napravim sjetim se kako sam blagoslovljena jer sam još uvijek živa. To je stvarno dovelo stvari u perspektivu kod mene. To me osvijestilo da ne uzimam stvari zdravo za gotovo. Imam stalan podsjetnik, i neizmjerno mi je drago zbog toga.

Svoje prve korake s protezom sam napravila 31. prosinca u doktorovom uredu. Bilo je odlično. Šalila sam se kako počinjem godinu sa novom nogom, i zbilja sam počinjala. 7. siječnja odnijela sam novu nogu doma. Dala sam joj nadimak Felicia, i napisala objavu na Facebooku jer je ona novi dodatak mojoj obitelji.

Bilo je teško. Imati protezu nije najsretnija stvar na svijetu. Kažu da s vremenom postane lakše, ali da boli jer kost struže po komadu karbonskog vlakna. Zamislite da vam lakat struže po gruboj površini nekoliko sati.

Bio je to proces svakodnevnog učenja. Svježe sam amputirana osoba, tako da učim trikove od ostalih – moj trener u dvorani je amputirao ruku, tako da je bio od velike pomoći. Pogurava me, ali zna kada me ne treba pogurnuti. Blagoslov je imati ga oko sebe.

Sudjelovanje na bostonskom Maratonu

Nisam prije pretjerano trčala. Bila sam osoba koja je stajala sa strane, jela perece prekrivene čokoladom i gledala kako drugi trče maraton. Otrčala sam pola maratona prije par godina, ali sam mrzila svaku minutu maratona. Bilo je grozno. Boston mi je nekako dao motivaciju. Htjela sam pokazati ljudima da me je sve to obeshrabrilo na neko vrijeme, ali da idem naprijed. Trudit ću se biti sve bolje i raditi sve više. Moram trčati taj maraton – zbog sebe, i za sve koji će vidjeti da me to čini jačom.

U Bostonu je bombaš bio u istoj bolnici u kojoj sam i ja bila, i svaki put kada bi morala na operaciju prolazila sam pored njega. Stražari bi tamo stajali, a moja mama bi rekla da ju je to činilo ljutitom – htjela je ući u njegovu sobu i ubiti ga.

Nisam tratila vrijeme razmišljajući o tome. Većinu vremena sam se fokusirala na oporavak, i pokušala sam izdržati do svakog idućeg dana. Nisam htjela držati korak s ičim po pitanju što on radi i sa cijelim slučajem. Trošenje vremena na ljutnju i uznemiravanje zbog toga što je učinio bi samo odgodilo moje dostizanje ciljeva. Trčat ću bostonski Maraton. Ne mogu dočekati da dođem na startnu liniju.

Članak je prenesen s portala Vox.