Nekad je nužno odabrati stranu

Naletjeli smo na suludu životnu priču psihijatra koji je pokušavao liječiti homoseksualnost (i skoro dobio Nobela)

Sumanuti doktor bavio se i shizofrenijom i frigidnošću

FOTO: wikipedia

Doktor Robert Galbraith Heath bio je kontroverzni američki psihijatar koji je prakticirao biološku psihijatriju, teoriju po kojoj se sve mentalne bolesti temelje na fizičkim osnovama pa su u skladu s tim i liječene, kirurški.

Veći dio svoje karijere, koja je trajala više od pola stoljeća, posvetio je istraživanju teorije da se shizofrenija i druge psihičke bolesti mogu liječiti elektrošokovima pomoću elektroda koje su kirurški instalirane u lubanju pacijenta. Svoja je istraživanja popratio s više od 245 znastvenih radova i tri knjige.

Eksperimentirao je na ljudima

No, svoju je metodu koristio i kako bi muškarce liječio od homoseksualnosti, a žene od frigidnosti. Eksperimentirao je i s dosta kontroverznim lijekom Bulbokapninom, supstancom za koju se vjerovalo da se pomoću nje može isprati mozak.

Svoja je, većim dijelom ilegalna, istraživanja provodio na životinjama, ali i na ljudima – točnije, na zatvorenicima. A još je šokantnije što je njegov znastveni rad financirala CIA, piše Independent.

Heath je izmišljao stvari kako bi se proslavio

Njegova su ga istraživanja dovela čak i tik do Nobelove nagrade, kako se pričalo 60-ih godina. Otkrio je, naime, taraksein, supstancu za koju je tvrdio da je antitijelo koje proizvodi ljudski mozak. Prisustvu tarakseina u tijelu svojih pacijenata pripisao je i pojavu shizofrenije. Njegovo se otkriće svojevremeno najavljivalo kao jedno od najvećih u području psihijatrije.

No, postojao je jedan mali problem: taraksin nije postojao, a čak i da je ga nitko drugi nije mogao pronaći. Nakon toga njegova je (inter) nacionalna karijera bila uništena – svugdje osim u saveznoj državi Louisiani gdje su njegov rad i dalje redovito hvalili, respektirali pa i nagrađivali.

Kontroverzna terapija za liječenje homoseksualnosti

Tijekom 70-ih Heathov su kirurški pristup psihijatriji počeli osuđivati renomirani liječnici diljem svijeta, što je na kraju dovelo do toga da se našao pod istragom nekih uglednih američkih institucija, ali i novina.

Tako je 1974. godine objavljen tekst Misteriozni eksperimenti doktora Heatha: Pitamo se tko je tu lud, a tko nije, u kojem se pisalo o slučaju misterioznog pacijenta B-19 kojeg je kontroverzni psihijatar svojom invazivnom kirurškom metodom navodno izliječio od homoseksualnosti.

Kad je taj mladić neuglednog porijekla završio na Heathovoj njezi, u njegov je mozak kirurškim putem instalirano devet čeličnih impantata u različita područja u mozgu. Žice, koje su mu izlazile iz lubanje, potom su spojene na kontrolnu kutiju pomoću koje si je, uz lječnički nadzor, mogao sam davati elektrošokove ne bi li tako stimulirao osjećaj ugode.

Heath je tvrdio da je terapija uspješna

Njegova se terapija sastojala od toga da bi mu se prikazivali heteroseksualni pornografski sadržaji, na koje je početku reagirao agresivno. Pacijent je, kako bi izbjegao neugodu, sam morao stimulirati onaj dio mozga koji bi izazivao suprotni efekt kad bi gledao seksualni čin. Terapija se činila uspješnom.

Nakon nekog vremena pacijent B-19 izrazio je čak želju za seksualnim općenjem sa ženom. Heath je, uz dozvolu države, angažirao prostitutku kako bi provjerio je li njegov pacijent doista napredovao u svom liječenju. Platio joj je 50 dolara, a pacijent je nakon trosatnog druženja ejakulirao. Sve je upućivalo na to da je eksperiment uspio, ili je kontroverzni psihijatar barem tako tvrdio.

Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo

Heath je, naime, dugo ljude pokušavao uvjeriti kako je njegova metoda mladića, za kojeg je kasnije otkrio da se radilo o muškoj prostitutki, izliječila od njegove bolesti.

No kako se pokazalo, sve čime je terapija elektrošokovima rezultirala bilo je to da je njegovom pacijentu toliko spržila mozak da je postao nezainteresiran za seksualne podražaje generalno.

Iznenađujuće je, zapravo, koliko se malo kasnije o tom slučaju pisalo. Heath za života nikome nije dopuštao da provjeri rezultate njegovih istraživanja, a tu su praksu kasnije nastavili u institutu koji je vodio i pri kojem je pohranio svoju arhivu.

Za eksperimente je birao crnce koje je smatrao životinjama

Heathu su kolege kasnije predbacivale što je liječenju pacijenta B-19 pristupio toliko agresivno. Nisu mu, doduše, predbacivali što ga je uopće liječio. Homoseksualnost je, naime, do 1968. godine smatrana mentalnom bolešću, a tek je 1973. skinuta s liste seksualnih devijacija.

Njegov prilično ugledni kolega Elliott Valenstein ga je čak zbog toga u svojoj knjizi Brain Control proglašio nedvojbeno lošim znanstvenikom zbog toga što je rezultate svojih istraživanja tumačio neobjektivno, odnosno činjenice što je u njih učitavao što god bi mu u tom trenutku trebalo. “Provodio je neetičke eksperimente i nad djecom, a najčešće je birao crnce jer ih je smatrao nadomjestivim životinja kojih ima posvuda”, rekao je kasnije.

S njim se je složio i sveučilišni profesor psihijatrije Alan Baumeister, vodeći stručnjak za Heathovo djelo. On je Heathove eksperimente nazvao upitnima i nepouzdanima ne samo za današnje standarde, nego i za vrijeme u kojem ih je Heath provodio. “Heath je govorio kako svoje eksperimente provodi zbog dobra svojih pacijenata, ali veći dio njih zasigurno nije mogao koristiti njegovim pacijentima.”